prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Mart 2007 > ljudi

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Valjevska torta u Los Anđelesu

Američki dani valjevskih momaka Saše Stankovića i Aleksandra Mojovića, uspešnih ugostitelja u Kaliforniji

Ljiljana Ljiljak, LA, decembar 2006.

Aleksandar Mojović i Saša Stanković

Aleksandar Mojović i Saša Stanković (Foto: Ljuba Ranković)

Ako u METRO KAFE-u, u Culver Sity-u u Los Anđelesu, naručite njhite bean soup bićete posluženi najkvalitetnijim prebrancem sa šunkom! Kakav ukus garniran i asocijacijama na staru dobru Evropu, Balkan, Valjevo! Isto vrhunsko uživanje u domaćem i poznatom, rafinirane obrade u 13-tomilionskom gradu vrhunske planetarne gastronomije, imaćete ako naručite, na primer, kuvane juneće repove, sarmice, kupus (na neki od načina). A pre toga, naravno, pršuta, sir, kajmak... A tek desert, od pravih domaćih palačinki do Valjevo cake a la Pechina.

Sve to u prijatnom ambijentu nevelikog restorana, koji se nalazi kada iz centra LA-a krenete prema moru, u kraju poznatom po kompaniji SONY, poslednjih godina i po vrhunskim restoranima među kojima je i METRO KAFE.

Restoran su u prizemlju motela otvorili Valjevci, prijatelji i kumovi, vršnjaci, Saša Stanković i Aleksandar Mojović. Jedan mladalački san, koji, kako su nam rekli, „imaju svi mladi Valjevci, a to je da otvore svoj kafić”, ostvarili su eto u Americi. Ali i više od sna, uspeli su da njihov menu bude u vrhu top liste najboljih restorana LA-a u svim gastronomskim vodičima. Ne kriju zadovoljstvo uspehom, o njemu govore kao o činjenici bez one naše poslovične potrebe da „kitimo i dodajemo”.

SAŠA: Među 22.000 restorana u Los Anđelesu bili smo tri godine za redom među 99 najboljih. U Culver Sity-u, gde smo došli 1994. godine, postoji 10 najboljih restorana u LA, pa smo se izborili da budemo među prva tri. Ni zbog cena (pristupačne su), ni zbog broja gostiju (restoran ima 15 stolova), nismo u tim kategorijama najboljih. Ali ovo je restoran, koji ima dušu što je prešla onih 4.400 km. To duša može, a da se ne izgubi. Mi prodajemo ono što smo poneli od kuće.

ACA: A nije ništa heklano! Šalim se, naravno. To nam nije bio cilj. Počeli smo kao američki diner restoran, koji nudi doručak, hamburgere, jaja, kobasicu. Ono što se ovde služi ujutru sa krompirom, ali smo vremenom odlučili da ubacimo neka naša jela. Počeli smo sa pasuljem i ćevapima, koji su gotivni i našim ljudima i Amerikancima.

Kako nabavljate specifične namirnice?

SAŠA: Teško je ponekad naći namirnice za neka jela. Ali našli smo gospodina koji je sa prostora bivše Jugoslavije i koji trenutno pravi ćevape. To mu je posao. I sada, kada bi neki naš Valjevac čuo, to „e sad, pravi ćevape”, ali stvarno je komplikovano od mesa, koje je ovde drugačije, napraviti prave ćevape. Imaju desetetak kategorija jednog te istog govečeta, a kod nas imate teletinu, junetinu i matoru kravu! Oni imaju međukategorije, meso se drugačije seče, obrađuje, prerađuje. Mi smo navikli na određene ukuse i to smo uspeli da pronađemo. Slušamo dosta o restoranima u Srbiji, gde ljudi pokušavaju da povrate našu tradicionalnu kuhinju, ali niko ne može da kuva kao naša baka ili mama! To, ipak, mora drugačije da se radi u restoranu.

Niste se školovali za ugostitelje?

SAŠA: Nismo, ali smo talentovani za neke stvari. Nismo talentovani za građevinu, ali smo sa ovih deset prstiju (i kumova dva), ovim našim rukama postigli sve! Čitali smo i knjige kako da se radi sa vodoinstalacijama, strujom, čitali o farbanju i dizajniranju dok smo radili restoran. Našim rukama, našim trudom, uz pomoć naših prijatelja, uz konsultacije... Radili smo uz pomoć štapa i kanapa i postigli sve ovo...

Tri godine trajale su prireme, potraga za kuvarom...

SAŠA: Glavni kuvar je iz Meksika, iz Uahake, za koji kažu da je u kulinarstvu Francuska Južne Amerike! Kada sam bio tamo nije bilo ni jednog kuvara jer su svi u Kaliforniji. Mi smo dobili sedam takvih momaka, nisu znali ništa o srpskoj kuhinji, a tek da izgovore „ćevapi” ili „ćevapčići”. Ali, naučili smo ih i da prave pite sa jabukama i od duleka, pa palačinke i torte, za šta je, dpduše, trebalo tri godine!

Pa i valjevsku tortu!

ACA: Da, i ta i mus i čokoladna, a la Pećina torta iz Kolubarskog regiona! Poslaćemo vam recept!
Restoran je jednostavan, minimalistički uređen. Nema ništa od onog, često to susrećemo, otužnog etnodizajna. Sve je samo naznaka, detalj. Jednostavno i toplo, domaće. Znamo da su iz Valjeva stizali paketi za opremanje.

ACA: Bilo je to u početku, posle smo to sve sveli na minimum. Stizale su slike, ramovi, predmeti... Ovde dosta ljudi voli antiku. Tu je još stari ruski sat, matroška, natpisi na ćirilici, table sa nazivima ulicama – Teslina ulica, Višnjićeva... Oznaka za lift, Tito, Pešine slike...

SAŠA: Starije generacije uglavnom nas vezuju za Tita, mlađe pojma nemaju gde se nalazimo. Uglavnom nas vezuju za Ruse, Čehe. Krivo mi je što niko ne kaže: „Vi ste iz Srbije”. A mi se trudimo da, kao neki ambasadori, iznesemo Srbiju na dobar glas, da je prezentujemo na dobar način jer naši ljudi, uglavnom, šta god da probaju, gde god da se pojave, cenjeni su i poštovani. Danas su, doduše, 30-tak Srba uhapsili jer neki su bili u Srebrenici, uglavnom su izbeglice. Možda su dolazili i kod nas, mi to ne znamo, ali kod nas dolaze i Muslimani i Hrvati, ređe i Slovenci.

Ima dosta iz starijih generacija, koje nisu prošle rat, dođu i kažu: „To je jugoslovenski restoran!” Mlađe generacije, koje je pogodio rat, koje su prošle kroz sankcije, drugačije se indentifikuju, oseća se podela. Ali, imamo dosta mušterija Hrvata. A juče su nam bili gosti Muslimani iz San Dijega, kojima je pola porodice pobijeno. Osećali su se dobro i kažu da su bili u nekoliko naših restorana, ali da hrana nigde nije bila tako dobra kao kod nas.

Amerika je, ipak, nešto drugo, čak i kada se radi o našem teškom nacionalnom bremenu?

ACA: Počinje, na neki način, sve od nas, mi nemamo problema sa tim. Otvoreni smo, to mora da se oseti u vazduhu.

Da li ste iznenađeni uspehom?

SAŠA: Uspeh je relativna stvar. Pitanje je da li ćemo da produžimo sa ovim. Restoranski biznis je totalno drugačiji od onoga što mi podrazumevamo kao „veliki gazda” kod nas. U Americi je to sasvim drugačije. Kod nas se smatra da gazde ne treba ništa da rade. Ovde gazde najviše rade, više nego i jedna osoba u restoranu. Bilo da rade na kompjuteru, oko plata, obuke radnika, u potrazi za dobrim radnicima, da se pomogne kad radnik ima problema. Mi se osećamo lepo i kad izađe tekst u novinama i kada ljudi hvale našu hranu, ali prilično smo i umorni od ovoga.

ACA: Ja počinjem da se nalazim u nekim drugim stvarima. Druga je stvar što imam fantasitičnog partnera, koji je moj najbolji pijatelj, koji me najbolje zna u ovih 15 godina. Odrešene su mi ruke. Možda će restoran ostati u njegovim rukama, sledećih meseci će se doneti odluka.

SAŠA: Ima dana kada ne možemo da ugostimo sve, a ima dana kada kum i ja pijemo kafu i ogovaramo mušterije! Moje iskrene želje su da imam još nekoliko restorana.

Nije ti daleko ni Tokio?

SAŠA: Za Tokio ćemo da vidimo. Ima dosta ideja...

Šta, po vama, nedostaje Valjevu?

SAŠA: Valjevu nedostaje da se opet pomešamo sa Svetom. Nedostaje nam, na primer, druženje sa Holanđanima, nedostaju nam bratski gradovi, pa i međunarodni JAZZ festival, koji je nekada bio sjajan.
Znam da nedostaje industrija, koja će da hrani valjevski narod, ali poljoprivreda je jedina industrija koja je realna! Mi ne možemo da pravimo avione i kamione. Ovde, u Kaliforniji, to su kompjuteri, tehnologija i poljoprivreda. Ovde proizvode salatu za celu Ameriku, za 300 miliona ljudi i ima je za izvoz! Jagoda imaju uvek, ista je cena... Mi smo, ipak, seljačka zemlja. Nije sramota obrađivati zemlju. Nije sramota oprati sudove, očistiti, skuvati... Kad sam bio tamo mislio sam da je sramota služiti u restoranu. Nije mi bila prijatna pomisao – ko je taj da ga ja služim? Tako naš narod pristupa problemima, ali će se promeniti stvari. Moramo da izbacimo to čime smo bili zadojeni – ne komunizmom, mi smo tada super živeli, već nečim drugim. Ovde nema mame i tate! Deca sa 18 – 20 godina žele da izađu, da budu svoji ljudi, da rade, da zarađuju, a ne da budu u porodični paraziti!

Amerika kao san, otvorena prema budućnosti?

ACA: Kada si pametan i kad radiš, sve možeš. Ali, da se vratim na poljoprivredu. Ja ću verovatno da se vratim u moje Robaje, da ostvarim moj „robajski san”. Moji poseduju mali ranč tamo i ja bih tamo stvarno živeo. Nedostaju mi!

SAŠA: Da, da, živeo bi od kamate... (smeh).

Nedostaje li i ovde ponešto?

SAŠA: Prijatelji, nostalgija za nekom stazom slonova!

ACA: Onaj niz kafića, prvo „32”, pa „34”, pa do „Hana”, pa „Sarača”, do „Gonga”...

SAŠA: Tešnjar je potpuno zamro!

Da vam neko ponudi, šta biste uradili u staroj čaršiji? Verujem čudo!

SAŠA: Mislim, a svako koga sretnem oduševljen je Valjevom, da Valjevo ima dušu. Ali rastrzano je politikom, rastrzano ekonomskim neprilikama. Do tog veličanstvenog Krušika, koji je držao Valjevo, hranio Valjevce – 40.000 ljudi je živelo od Krušika! Sada treba da se priklonimo onome što možemo i znamo da radimo. Eto, ona priča iz istorije, te svinje iz Miloševog doba.

Od stvaralaca iz Valjeva, čini mi se, ovde se u LA, najbolje uklapaju slike Miodraga Pešića?

SAŠA: On je inspiracija!

ACA: Ljudi o kojima ovde pričamo, pa su uvek sa nama, su Peša, naš prijatelj Vasa (Dragan Vasiljević), Ljiljana Mihajlović, Srba (Zoran Avramović), društvo iz kafića Bajka, danas Vanila. A Bajka je kafić koji je nekad bio i nikada ga neće više biti. Desilo se, nema ga više. Prava bajka.

Amerika nije više zemlja u koju se odlazi a ne vraća?

SAŠA: Ako se ovde stvori porodica, povratka nema. Deca će da uče škole na engleskom, srpski će naučiti ako odu kod babe i dede. Neće biti ništa što će ih vezivati.

ACA: Neću da kažem nikad!

Gde da sada, u mislima, prošetamo Valjevom, na kraju razgovora, ovde u METRO KAFE-u?

SAŠA i ACA (u glas): Valjevskom pijacom!

SAŠA: Ovde su pijace, zovu ih farmerske, veoma posećena mesta. Kod nas su stalno otvorene. Ovde, po danima. U našem kraju otvorena je četvrtkom. Kod nas je sada zima, malo zeleniša, ali...

ACA: Kiselog kupusa ima, sigurno!

SAŠA: E to sa kupusom! Aca je pokušao da ga ukiseli, pa i danas još smrdi LA River, a kacu nismo oprali, bacili smo...