prva strana

Subota, 20. April 2024.

Revija KOLUBARA - Maj 2007 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

biti valjevac

Hajduk Bojović

Slika natopljena smehom

Ljubomir Mihailović

Nego, otad i vreme stoji. Kao na onoj slici: smeje se Hajduk Bojović, a džandari oni mrtvi ozbiljni, jedva živi; zabrinuti. Pokoji samo, s vremena na vreme, trepne. Ništa se više ne pomera.

Ni sekundara.

Ni velika.

Ni mala...1

Za oblačnih dana u dosadnoj ravnici pored Kolubare sve je sivo. Nebo je ogromno, kao olovna ploča nakoso spuštena u tamo daljinu, prema Kolubari.

S jeseni to sivilo je posebno izraženo, gušće. Biva i da se nebo nad Valjevom u svoju suprotnost ponekad izvrgne, pa nesreću veliku nasluti. U zadnjem tamo planu vrhovi krošnji vrba kolubarskih stapaju se sa olovnom pločevinom koja pritiska. Monotoniju i jednoličnost pejzaža narušava jedan grab, pokisao kao kokoš. Sa retkim lišćem. Očerupan. Povijen je malo i suvišan. Vetra nema. Ni ptica. Čak ni vrane. Vreme idealno za streljati mladoga hajduka.2

Uvaženi čitalac bi sada mogao, u središnjem delu slike, vođen svojom moćnom imaginacijom i suludom idejom, da docrta kako dominira jakako u oranje poboden kolac, za koji će ubrzo, pred samo streljanje, Hajduk Bojović biti privezan. Debeo, vlažan, usukan. Neodeljan je, ali se ipak belasa iznad oranja. Levo od koca – dva džandara u dugačkim šinjelima, sa puškami o ramenah. Desno – dva. U stavu mirno3. Na puškah su bajonete.

Pravo ispred koca, u uniformi, žandarmerijski kapetan4. Visok, ozbiljan, raširenih nogu.

Brkovi.

Revolver za opasačem.

U levoj ruci čvrsto derži konop, kaono kajase, u koje je upregnut hajduk. Svezan konopcem, kao tvrdom zakletvom il časnom rečju, oko obe mišice i mladog srca, u okraćalom džemperu, sa šajkačom nakrivljenom šeretski nadesno. Dragoljub Bojović stoji mirno, sastavljenih peta, sa rukama malo zabačenim unazad, kao da će da poleti. Kočoperni ćuran pred uzlet deluje komično.

Zjapi raka ispred fotoaparata, iskopana u blatnjavoj njivi. Fotograf5 mora da je stajao na njenoj ivici. Ruke mu drhte, pa je slika mutnjikava i blago prelazi u sfumato. Blato je do guše. Jeza do kolena. Neko upita: Ko je kopao raku? I koliko ašova u dubinu treba za hajduka, ako se za muškarca u Kolubari vamo Gornjoj kopa 6, a za žensko 7 ašova?
Iza slikara, kažu, bilo je puno sveta. Mnogi su bili pospani i trljali su oči. Dragoljub je Bojović smatrao da su to njegovi svatovi. Gledali su se.6
Liči kao da će kiša, ili je upravo prestala, svejedno. Oranje u nedogled. Rečica Krivošija se ne vidi. Zna se da je tu negde, pritočica Kolubare. Sabajle je. Pet sati. U to vreme pola Srbije je hrkalo.

(Bojović, visok metar i dvajes (opklade su išle i do metar i po), nije imao ni oca ni matere. Majku je zgubio sa 6 meseci, još u pelenama, a oca sa 14 godin – nije se povratio sa Drine. U Prvom ratu. Imao je 22 godine strašni hajduk Dragoljub Bojović (... osuđenik na smrt zbog 96 razbojništava a na 796 godina robije za još 95 razbojništava i ... zato što se ispod vlasti zemaljske istrgao i od ove odmetnuo...), dok je stajao iznad rake, buljeći u fotoaparat jedne oktobarske zore 1925-e).7

***
Tišina kao da je malo naprsla i počela da se kruni. Iznenada, slika se postepeno budi i meškolji. Osećaš neku nepoznatu, kosmičku pretnju i strah. I miris ilovače. Nešto se pokreće iznutra. Zatim se pojačava, kuva, vri...

Osećaš nelagodu. Zemaljska kugla počinje da usporava. I vreme da koči, da se zaustavlja. Žandarmerijski kapetan Josip Karba se, u tom trenutku najmrtviji čovek u vasceloj Srbiji, bled znoji. Uzima vazduh. džandari su uzdrhtali i zaustavili dah...

Explosion!8

Preko stare fotografije, iznad pejzaža, kao činovničko mastilo preko požutele tapije, razliva se i vrišti smeh Hajduka Bojovića. Serbija se u groznici stresa. Sve je zamrznuto i nepokretno. Samo se širi i odjekuje, odzvanja i umnožava se smeh Hajduka Bojovića, kolubarskom dolinom i ponad Serbije lepe...

Kasnije se pričalo da je duša Hajduka Bojovića posle života, a prije smrti, uzletela pod ogromno kolubarsko nebo. Kao vrana. I počela da klikće. Još dok mu je telo polako klizilo niz onaj kolac.9

Ozgo, sa onih visina, ćutke, svet je posmatrao Onaj, koji je za samo sedam dana iz Haosa, ni iz čega, čitavi svet satvorio! Onaj što ne postoji.10

1 Odavno se već šuška, u Kolubari vamo Gornjoj, sve krijući od sajdžija valjevskih i lokalnih vlasti, da vreme stoji i da ribe ne dišu. I niko ne zna zašto po našem vaktu, brate, Savet bezbednosti UN (o Kosovu dakako) treba da zaseda prekosutra, a po njihovom – prekjuče. Inače, Rođo, to ti je u najvećoj zdaniji na svetu ovome, u Njujorku tamo, izgrađenoj 1952. godine. Poblizu Zaliva kornjača, na istočnoj strani Menhetna, sa koje se ispruža specifičan pogled na Ist River i modernu svetsku istoriju. Kompleks čine tri glavne zgrade: Sekretarijat (39. sprat kule), zgrada Generalne skupštine, te biblioteka Dag Hamasksdžuld. Adresa kompleksa nije tajna: 760 United Nations Plaza, Nenj York, NY 10017, USA, pa izvolte. (http://sr.njikipedia.org/sr-el/).

2 23. Oktobra, u zoru, u Popučkama, pored puta Valjevo – Beograd, streljan razbojnik Dragoljub Bojović, u narodu prozvan hajdukom. Masa radoznalog sveta posmatrala je streljanje, a mesto izvršenja kazne prozvano je Bojovića grob.
(Z. Ranković: Valjevski kraj u XX veku, Valjevo, 2002.).

* U 9 sati, 26. maja 1925. godine, sudija Milorad Kurtović pročitao je presudu: Osuđuje se za 96 razbojničkih dela na 796 godina robije, odnosno na – smrt streljanjem.

Presuđeno u valjevskom Prvostepenom Sudu 26. maja 1925. godine, broj 15.922 u Valjevu.

3 Žandarmi Prve žandarmerijske čete.

4 Verovatno Josip Karba, žandarmerijski kapetan.

5 Foto Šale, Milka Slikarka, Obren Jovanović, Jeremija, Foto Buda, Foto Cale, Vican Vicanović, policijski slikar Vojovanović, verovatno.

6 Otoič, Rođače, odnosno jako neki dan, mršavio sam i trljao oči pred televizorom dok dva švindler-ambasadorja, both American and British, pred vascelom Serbijom i pred Bogom, govorahu o Kosovu. Mister je štrojio istorijske činjenice i prdeo u prašinu, a Bledoliki šmirglao situaciju, te čaklaisao na prazno. Sme li se reći da je izlaganje svaki čas umakao u sladunjavu vodicu prc-bezobrazluka i zašećeren pičani saft, moliću lepo? Sme li? Potpuno nesvestan rotacije i zemljine teže, uzdao se Žikinu kentu i zaboravnost Srbalja. Ja sam, čini mi se, sve razumeo, ali mi ništa nije bilo jasno, a mom komšiji je sve bilo jasno, samo ništa razumeo nije. Ili će biti obrnuto: da ja nisam ništa razumeo, al mi je sve bilo jasno, a komšiji ništa jasno nije bilo, ali je sve razumeo. Tako nekako. Jebem li ga!

7 Naslućuje se u Serbiji zemlji (u kojoj se svaki čas cerkve zidaju, a niko u Boga ne veruje, i najveći heroji za ratne zločince proglašavaju, a najveći opet zlikovci – za narodne heroje) da Ona četiri jahača odavno već sedlaju konje za ludu trku, dok neki smatraju da ta četvorka već kroz budućnost jaše.

8 Kažu da se samo trgao i kao prižmirio na jedno oko. Veruje se da je video kako iz usijanih cevi izleću ljute zolje, pa čak i da je uspeo i da ih prebroji.

Klica apsurda zametnuta u tom trenutku, u neskladu izm. ideje o savršenosti ovoga sveta i neumoljive realnosti, ostala je da lebdi negde između dva Suda, nebeskog i ovozemaljskog. Baš kaono izmeđ dva sveta. Nije poznato da li mlađani Bojović još tada slućaše da će se kasnije, kroz koju godinu, jedan francuski pisac (dečkić od 12 godin) proslaviti teorijom o apsurdu.

9 Zna se da su mnogi, ma i na pravdi Boga, hajduci pobijeni u Valjevskom kraju, a da pritom nisu slikani. Tako da se i danas pojedini ponovo pojavljuju. Samo pod drugim ili sličnim imenima. I da se u establišmentu srpskom kriju. Oni uslikani – nisu se pojavljivali nikada više! O onima, motkama umlaćenim po vrzinama i potocima kolubarskim, podataka nema.

Al jedan, što na valjevskoj dole pijaci turpije i jegeta prodaje, po celom Valjevu odavno pripoveda, kako su mnogi hajduci srpski po koncelarijama i hodnicima najveće zdanije na svetu, u Njujorku tamo, umoreni. Samo ni otaj, kažu, neće dugo!

10 Ne znam, al neki frajeri iz Demokratske naglas kenjaju kako se u jednoj kafani pored Kolubare dole (zovoma Casablanca), negde pred fajront može lepo čuti da se Primarijus Praviteljstva Serbskog u najmanje dva pojavna obličja može ispoljiti i eksponirati. Kao dr Džekil, u liku izvesnog Vojislava, i kao Mr. Hajd, u liku Velje Ilića. O pravoj prirodi dotičnog oni konobari iz Casablance kažu da pojma nemaju, a u Muriji valjevskoj – kao zaliveni ćute. I plus, da taj i taj odavno virgo intacta nije, nego bušan, kažu, ko đevđir. Misliš li, Uvaženi, da bi Onaj ozgo mogao išta o tome znati? A?