prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Avgust 2007 > ljudi

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

prošlost

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ličnost

Silva Pohar Slovenka

Umesto nekrologa

Zdravko Ranković

Ovoga leta je u Jesenicama umrla Silva Pohar, valjevska Slovenka u četvorogodišnjem razdoblju - od 8. jula uveče 1941. do pred kraj jula 1945. godine. Među malobrojnima je između više od 500 tadašnjih žitelja Valjeva, prisilno pristiglih iz Slovenije, čiji su životi dosegli do u 21. stoleće. (Sasvim se, uostalom, proredio i broj njihovih prijatelja i poznanika, njihovih valjevskih domaćina iz ratnog vremena.)

U Valjevu 1942. godine: Bogdan Pohar, Silva Pohar i Panta Mitrović

U Valjevu 1942. godine: Bogdan Pohar, Silva Pohar i Panta Mitrović (Foto: Ljuba Ranković)

Jedna od poslednjih Silvinih poruka bliskim srodnicima bila je da o njenom odlasku obaveste prijatelje u Valjevu. Rado se, i često, sećala Valjeva i Valjevaca. Istinski se radovala svakom susretu sa njima. Pokatkad je u prošlih šest decenija i dolazila u ovu varoš, njoj i te kako dragu. Odlazila je, između ostaloga, da vidi školu na Kosančića vencu, gde su najpre stanovali. Govorila je da im je najteže bilo prve ratne zime, oskudno su se hranili jer se nije smelo izlaziti iz grada, a Nemci nisu u grad puštali seljake. Za hranu su davali odeću. „Od svega - govorila je - što se tada zbivalo, najviše su mi u sećanju velike nemačke poternice sa Dražinom i Titovom slikom i ogromnim parama koje se nude za njih”.

Iako rođena još 1919. godine, Silva Pohar je do skora bila zadivljujuće vitalna. Čak je i automobil vozila.
Silva je u Valjevo došla (bolje je reći: od okupatora proterana) sa majkom Cilkom, ocem Ivanom (rođen 1887) i bratom Bogdanom. Samo joj je sestra Vida ostala u Jesenicama. Pohari su se u Valjevu najviše družili sa Mitrovićima, Olgom i Pantom. Svakako i otuda što je Panta i pre rata bio njihov sugrađanin, ali tada kao žitelj Jesenica. Kad su se vraćali u Sloveniju, Olga Pantina im je dala nekoliko kokoški, koliko da se pomognu dok se opet ne skuće. Pohari su te kokoške držali do njihovog prirodnog kraja.

Pred zajedničkom kuhinjom, 1942.

Pred zajedničkom kuhinjom, 1942. (Foto: Ljuba Ranković)

Silvin brat Bogdan nije se u Jesenice vratio sa porodicom. Pridružio se partizanima u septembru 1944. godine. Postao je pomoćnik mitraljesca u Šestoj ličkoj diviziji (Treći bataljon u Trećoj brigadi) i najpre učestvovao u borbama za oslobođenje Beograda, a posle toga i na Sremskom frontu. Kod Iloka je ranjen u nogu i lečen u Petrovaradinskoj bolnici. Kad mu je rana dovoljno zacelila, vratio se u jedinicu i vojnikovao sve do juna 1946. Odlikovan je medaljom za hrabrost.

Bogdan Pohar je ubrzo po dolasku među Valjevce, oko 1. avgusta 1941. godine, počeo da radi na demontaži porušenog gvozdenog mosta na Kolubari, u nastavku Ulice Vuka Karadžića, pa je posle mesec dana dobio posao u „Vistadu”, u nekakvoj mehaničarskoj radionici. Umro je 17. avgusta 1998, počiva na groblju u Radovljici.

Bogdanov sin Bojan Pohar nalazio se 1977. godine među omladincima Jugoslavije koji su gradili put od Rajkovića do Robaja. Onda je bio srednjoškolac, sad je elektroinženjer.