ex libris
Papir je dugovečniji
Mateja Matejić
|
|
Borivoje M. Karapandžić, Srbi i srpska pravoslavna crkva u
Americi I Kanadi/1865-1975, Svetosavska književna zajednica, Beograd 2007.
Vele da ono što nije zapisano kao da nije ni postojalo.
Ispada da je stvarno tako. Jer zaborav je sav i svuda (Milan Rakić, Oproštajna
pesma).
I Borivoje Karapandžić zna za ovu istinu, pa zapisuje događaje
o kojima je ostalo nešto pismenih podataka, i o onima u kojima je bio učesnik i
svedok. Piše i o ljudima koje je poznavao, ostavlja svedočanstva na papiru da
se ako ne zauvek, ono bar što duže pamti.
I sve ranije objavljene Borine knjige su svedočanstva o ljudima
i događajima. Zaorao je on veoma duboku brazdu u istoriografskoj književnosti.
Slično drevnim hroničarima i Bora zapisuje da se ne zaboravi.
Borini izvori za istorijske zapise su lična sećanja, arhive
i dokumenti. Da bi napisao ovu knjigu Bora je sakupljao građu četrdeset i pet
godina. Knjiga je bila spremna za objavljivanje 1969. godine, kada se proslavljala
750-godišnjica nezavisnosti Srpske pravoslavne crkve. Bila je spremna za štampu,
ali nije štampana. Đura Jakšić, u svojoj pesmi „Padajte braćo” je napisao da su
Srbi hteli da pomognu ustanicima u Hercegovini, „al’ ne da đavo, il’ ne da
Bog”. Bog svakako nije sprečio objavljivanje Borine knjige 1969. godine. Ni đavo
nije imao ništa sa time. To su čisto ljudska posla.
Na samom početku, u „Reči uz ovu knjigu”, Bora ispisuje
imena 44 starosedeoca koje je zatekao kada je 1950. stigao u Klivlend. Pominje
ih jer su zaboravljeni. Čuva uspomenu na njih jer su se do 1995. godine svi
preselili u večnost.
Kasnije, zalazi Bora u davniju prošlost. Pominje Đorđa Šagića
Fišera, prvog Srbina doseljenika u Ameriku, kapetana Mihailovića, „koji se, u
Američkom ratu, od 12. aprila 1861. godine, do 26. aprila 1865. godine borio u
armiji Federacije... Srbi se u Americi prvi put pominju u listu „Podunavka” 5.
marta 1848. godine, u članku S. Popovića s
naslovom „Srbi u Americi”. U tome delu knjige Bora navodi koliko se u
najranijem dobu doseljavanja naselilo Srba u pojedinim američkim gradovima.
Pominje to da je Nikola Vujnović iz sela Vunović kod Gomirja bio prvi Srbin
koji se doselio u Pitsburšku oblast.
Mnogo nepoznatih podataka o Srbima u Americi i Kanadi iznosi
Borivoje u svojoj knjizi, ali je svestan da nije mogao sve obuhvatiti. I sebe i
druge opominje na to primedbom svetoga Nikolaja Ohridsko-Bitoljskog sačuvanom u
njegovoj književnoj zaostavštini: „Ko je mislio pisati istoriju Srba u Americi
od početka do danas, taj je dosta zakasnio. Jer dva su srpska pokolenja otišla
Bogu na istinu, a i treće je na izmaku, dok još tri aktivno delaju na američkom
poprištu života, dokle sedmo plače u kolevci”.
Iz ove dragocene knjige čitalac prati trnoviti put srpskih
doseljenika, građenje crkava, kulturni razvoj, uspone i padove u njihovom životu.
Pored izvanredno zanimljivog teksta koji baca svetlo na život
i rad Srba od dolaska prvih Serba doseljenika do danas, ova knjiga sadrži
veliki broj malo poznatih ili sasvim nepoznatih fotografija koje ilustruju taj život
i rad. Svaka kuđa u Americi, a dobro bi bilo bar i neke u Srbiji, morala bi
nabaviti ovu dragocenu knjigu koja je neizbrisivi spomenik koji čuva podatke o životu
i radu Srba u Americi, u Crkvi i van nje. Oni koji propuste da blagovremeno
nabave ovu knjigu zažaliće.
Borivoje Karapandžić piše svoje za istoriju važne knjige ne
sebe radi, već kao svoje poslušanje. U manastirima svaki monah ima svoje određeno
poslušanje. Bora nije monah, ali i on svesrdno i mukotrpno vrši svoje dobrovoljno
izabrano poslušanje: čuvanje onoga što je bilo i što se ne sme zaboraviti.
Da dodamo još nešto. Bar nekima, ako ne svima, poznato
je da su mnogi pisci u Srbiji, i poneki u rasejanju dobili razne nagrade. Neki
od njih su objavili knjigu-dve, neki pet-šest. Bora je napisao i objavio preko
trideset i pet knjiga i bez malo dve hiljade članaka i dopisa. Neka se onaj od
nenagrađenih i nagrađenih javi koji je objavio više knjiga i članaka nego što
ih je Bora objavio. A Bori nije dodeljena ni najskromnija nagrada. Pitao sam u
Beogradu neke književnike, koji vedre i oblače književno nebo u Srbiji, zašto
Bori nije nikada dodeljerna nijedna nagrada. Svaki od njih mi je dao jedan i
isti odgovor: još nije vreme.