prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Septembar 2007 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ex libris

Papir je dugovečniji

Mateja Matejić

Borivoje M. Karapandžić, Srbi i srpska pravoslavna crkva u Americi I Kanadi/1865-1975, Svetosavska književna zajednica, Beograd 2007.

Vele da ono što nije zapisano kao da nije ni postojalo. Ispada da je stvarno tako. Jer zaborav je sav i svuda (Milan Rakić, Oproštajna pesma).

I Borivoje Karapandžić zna za ovu istinu, pa zapisuje događaje o kojima je ostalo nešto pismenih podataka, i o onima u kojima je bio učesnik i svedok. Piše i o ljudima koje je poznavao, ostavlja svedočanstva na papiru da se ako ne zauvek, ono bar što duže pamti.

I sve ranije objavljene Borine knjige su svedočanstva o ljudima i događajima. Zaorao je on veoma duboku brazdu u istoriografskoj književnosti. Slično drevnim hroničarima i Bora zapisuje da se ne zaboravi.

Borini izvori za istorijske zapise su lična sećanja, arhive i dokumenti. Da bi napisao ovu knjigu Bora je sakupljao građu četrdeset i pet godina. Knjiga je bila spremna za objavljivanje 1969. godine, kada se proslavljala 750-godišnjica nezavisnosti Srpske pravoslavne crkve. Bila je spremna za štampu, ali nije štampana. Đura Jakšić, u svojoj pesmi „Padajte braćo” je napisao da su Srbi hteli da pomognu ustanicima u Hercegovini, „al’ ne da đavo, il’ ne da Bog”. Bog svakako nije sprečio objavljivanje Borine knjige 1969. godine. Ni đavo nije imao ništa sa time. To su čisto ljudska posla.

Na samom početku, u „Reči uz ovu knjigu”, Bora ispisuje imena 44 starosedeoca koje je zatekao kada je 1950. stigao u Klivlend. Pominje ih jer su zaboravljeni. Čuva uspomenu na njih jer su se do 1995. godine svi preselili u večnost.

Kasnije, zalazi Bora u davniju prošlost. Pominje Đorđa Šagića Fišera, prvog Srbina doseljenika u Ameriku, kapetana Mihailovića, „koji se, u Američkom ratu, od 12. aprila 1861. godine, do 26. aprila 1865. godine borio u armiji Federacije... Srbi se u Americi prvi put pominju u listu „Podunavka” 5. marta 1848. godine, u članku S. Popovića s naslovom „Srbi u Americi”. U tome delu knjige Bora navodi koliko se u najranijem dobu doseljavanja naselilo Srba u pojedinim američkim gradovima. Pominje to da je Nikola Vujnović iz sela Vunović kod Gomirja bio prvi Srbin koji se doselio u Pitsburšku oblast.

Mnogo nepoznatih podataka o Srbima u Americi i Kanadi iznosi Borivoje u svojoj knjizi, ali je svestan da nije mogao sve obuhvatiti. I sebe i druge opominje na to primedbom svetoga Nikolaja Ohridsko-Bitoljskog sačuvanom u njegovoj književnoj zaostavštini: „Ko je mislio pisati istoriju Srba u Americi od početka do danas, taj je dosta zakasnio. Jer dva su srpska pokolenja otišla Bogu na istinu, a i treće je na izmaku, dok još tri aktivno delaju na američkom poprištu života, dokle sedmo plače u kolevci”.

Iz ove dragocene knjige čitalac prati trnoviti put srpskih doseljenika, građenje crkava, kulturni razvoj, uspone i padove u njihovom životu.

Pored izvanredno zanimljivog teksta koji baca svetlo na život i rad Srba od dolaska prvih Serba doseljenika do danas, ova knjiga sadrži veliki broj malo poznatih ili sasvim nepoznatih fotografija koje ilustruju taj život i rad. Svaka kuđa u Americi, a dobro bi bilo bar i neke u Srbiji, morala bi nabaviti ovu dragocenu knjigu koja je neizbrisivi spomenik koji čuva podatke o životu i radu Srba u Americi, u Crkvi i van nje. Oni koji propuste da blagovremeno nabave ovu knjigu zažaliće.

Borivoje Karapandžić piše svoje za istoriju važne knjige ne sebe radi, već kao svoje poslušanje. U manastirima svaki monah ima svoje određeno poslušanje. Bora nije monah, ali i on svesrdno i mukotrpno vrši svoje dobrovoljno izabrano poslušanje: čuvanje onoga što je bilo i što se ne sme zaboraviti.
Da dodamo još nešto. Bar nekima, ako ne svima, poznato je da su mnogi pisci u Srbiji, i poneki u rasejanju dobili razne nagrade. Neki od njih su objavili knjigu-dve, neki pet-šest. Bora je napisao i objavio preko trideset i pet knjiga i bez malo dve hiljade članaka i dopisa. Neka se onaj od nenagrađenih i nagrađenih javi koji je objavio više knjiga i članaka nego što ih je Bora objavio. A Bori nije dodeljena ni najskromnija nagrada. Pitao sam u Beogradu neke književnike, koji vedre i oblače književno nebo u Srbiji, zašto Bori nije nikada dodeljerna nijedna nagrada. Svaki od njih mi je dao jedan i isti odgovor: još nije vreme.