Hajde da jednostavnom spekulacijom pokušamo da ustanovimo
koju to reč srpska zmija šapne na uho
srpskoj žabi te ova ostane potpuno paralisana i spremna da bude progutana. Van
svake sumnje, radi se o najskupljoj srpskoj reči na koju je srpska žaba, inače
po prirodi svojoj uvek duboko zamišljena nad sobom samom i istorijskim
konotacijama svoje barice, posebno osetljiva. Osetljiva do te mere, da dok
klizi kroz zmijski jednjak ne može a da sa setom ne konstatuje da je njen
trenutni položaj beznadežno odvratan, ali kada je KOSOVO u pitanju, onda ona
nema za čime da žali.
Srpskoj zmiji tokom ovog mučnog čina takođe ne nedostaju
uzvišene ideje. Ona je takođe ubeđena da je izabrana za istorijsku misiju i da
žaba nije njena hrana nego da je reč o svetom činu gutanja. Svako ko bi na ovaj
tugaljivi prizor srpske barske svakodnevnice pogledao nekim drugim okom, bio bi
proklet. Šta više, barsko življe se svakodnevno ubeđuje da se o Kosovu ne može
drugačije govoriti nego emotivno, sa strašću, nekom vrstom uzvišene patriotske
napaljenosti. Dakle, nije važno to što je rat za Kosovo izgubljen još pre osam
godina, što je ta teritorija pod međunarodnom jurisdikcijom, što srpska država
na tom prostoru nema nikakav, čak ni simboličan, uticaj, što je većinsko
stanovništvo spremno da se svim silama suprotstavi eventualnom srpskom
prisustvu, što Srbija nema niti međunarodnog uticaja niti vojne sile da u
eventualnoj kosovskoj deklaraciji o nezavisnosti promeni i jedan jedini zarez…
Ništa od toga nije toliko važno koliko da se o Kosovu govori, govori i samo
govori.
Eto, reći će skeptici, cela kosovska bajka svela se na to
da izbori budu odloženi i pomereni za ne zna se kada. Jer, na političkoj sceni
Srbije upravo se ovo svesno kršenje Ustava od strane same državne vlasti može
smatrati jedinim krupnijim efektom koji bi izdržao test racionalnog prosuđivanja
Dakle, jedna grupa koja trenutno drži vlast izazvala je političku krizu da bi
nasiljem nad ustavnim poretkom sebi produžila vlast na neodređeno vreme. Jeste
ružno, zabrinjavajuće čak, ali je racionalno objašnjivo. Svako se bori za vlast
onako kako ume: neko posredstvom izbora, a neko posredstvom nacionalnih mitova.
U političkoj istoriji Srbije izbori nikada nisu bili na nekoj posebnoj ceni i
uvek su vezivani za prevaru i podmetačinu, dok su nacionalni mitovi važili za
nešto stabilno, večito i važno svake žrtve.
Međutim, bilo bi veoma jednostavno prilike u Srbiji
tumačiti na ovakav način. Bilo bi to isuviše racionalno i račundžijsko, a
poznato je da prost račun (ono: jedan i jedan su dva, a dva i dva četiri)
nikada nije bio viđen kao prihvatljiv model rezonovanja u novijoj srpskoj
politici.
U svemu ovom ima nečega od već tradicionalne Miloševićeve
suicidnosti zasnovane na ideji da uvek treba tražiti ono što se ne može dobiti,
a onda, pošto se isto ne dobije, treba patetično dići ruke i povući se u
istorijski budžak. U našem žargonu, ova se istorijska rupa naziva „carstvom
nebeskim”, gde je navodno dospeo Knez Lazar, pa bi i ovi današnji knezovi da se
tu nekako udenu. Zaboravljaju pri tome da večnoga života ne biva bez smrti, ali
to nije jedino što se pri litanijama slične vrste zaboravlja. Da ne bi bilo zabune, u ovom slučaju nije
predviđeno povlačenje sa vlasti nego u
neku vrstu civilizacijskog budžaka gde treba ugurati ceo narod, dok bi njegovi
upravljači nastavili da gude uz gusle i odlažu izbore na neodređeno vreme. Nije
li već jasno poručeno: dok traje igranka nema operacija (inverzija moja). U
svakom slučaju, ma kako bizarna, poruka je bila veoma jasna: treba zaboraviti
na sve što bi nas u budućnosti moglo dovesti u vezu sa uklapanjem u tokove
aktuelnih evropskih integracija. Šta bi drugo značila izjava da nećemo (iako
nezvani) u NATO, nego da u stvari nećemo u Evropu?
Ali, ako ovaj pothvat uspe, ako, nastojanjem njene
političke elite, Srbija zaista bude ograđena sanitarnim kordonom, ako sve ponovo
bude zaustavljeno, ako se naši životi budu ponovo sveli na iracionalne
pričanije, neće li se i oni koji de fakto vladaju Srbijom, koji svojim
donacijama izdržavaju vodeće političke stranke,
naći u nezgodnom položaju, neće li njihovi poslovi biti ograničeni na
sve uži balkanski prostor i svedeni na pranje novca i šverc ovoga ili onoga?
Hoće.
Da li onda sve ovo što se, posredstvom medija, proglašava
za sveti nacionalni cilj u stvari ide na štetu ne samo običnog građanina koji
će biti još siromašniji i jadniji (a taman je pomislio da mu je konačno
krenulo) nego i na štetu krupnih tokova
novca od kojih zavise i oni koji se predstavljaju isključivo kao božji dužnici?
Ide?
I šta onda? Koristiću se savetom jednog prijatelja iz
Beograda koji me je podučio: kad god o prilikama u Srbiji počneš da razmišljaš
na racionalan način, stani... Na krivom si putu.
Dakle, hajde onda da nastavimo sa gorezapočetom barskom
kalkulacijom. Kao, šapne srpska zmija srpskoj žabi onu fascinirajuću reč, a
srpska žaba odgovori na tipično srpski način koristeći najomiljeniji srpski
glagol. Tako bi zmija ostala sama sa svojom omiljenom rečju, pa bi deprimirana
i ojađena na kraju emigrirala u Rusiju, u neku tamošnju baru.
Jer, šta će se dogoditi kada Kosovo, koliko sutra, postane
nezavisna teritorija, ma kakvu formu ta nezavisnost imala?
Pa ništa, naravno.
Ostaće samo reč i praznina u njoj, i oko nje.
Ili kako već zna da bude napisano na belom zidu, bele srpske kuće: džabe
ste krečili.