prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Oktobar 2007 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

kultura

prošlost

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Ovo vreme

Barska razmišljanja

Tugaljivi prizori iz srpske svakodnevice

Živoslav Miloradović

Karikatura: Nikola Otaš (Foto: Ljuba Ranković)


Hajde da jednostavnom spekulacijom pokušamo da ustanovimo koju to reč srpska zmija šapne na uho srpskoj žabi te ova ostane potpuno paralisana i spremna da bude progutana. Van svake sumnje, radi se o najskupljoj srpskoj reči na koju je srpska žaba, inače po prirodi svojoj uvek duboko zamišljena nad sobom samom i istorijskim konotacijama svoje barice, posebno osetljiva. Osetljiva do te mere, da dok klizi kroz zmijski jednjak ne može a da sa setom ne konstatuje da je njen trenutni položaj beznadežno odvratan, ali kada je KOSOVO u pitanju, onda ona nema za čime da žali.

Srpskoj zmiji tokom ovog mučnog čina takođe ne nedostaju uzvišene ideje. Ona je takođe ubeđena da je izabrana za istorijsku misiju i da žaba nije njena hrana nego da je reč o svetom činu gutanja. Svako ko bi na ovaj tugaljivi prizor srpske barske svakodnevnice pogledao nekim drugim okom, bio bi proklet. Šta više, barsko življe se svakodnevno ubeđuje da se o Kosovu ne može drugačije govoriti nego emotivno, sa strašću, nekom vrstom uzvišene patriotske napaljenosti. Dakle, nije važno to što je rat za Kosovo izgubljen još pre osam godina, što je ta teritorija pod međunarodnom jurisdikcijom, što srpska država na tom prostoru nema nikakav, čak ni simboličan, uticaj, što je većinsko stanovništvo spremno da se svim silama suprotstavi eventualnom srpskom prisustvu, što Srbija nema niti međunarodnog uticaja niti vojne sile da u eventualnoj kosovskoj deklaraciji o nezavisnosti promeni i jedan jedini zarez… Ništa od toga nije toliko važno koliko da se o Kosovu govori, govori i samo govori.

Eto, reći će skeptici, cela kosovska bajka svela se na to da izbori budu odloženi i pomereni za ne zna se kada. Jer, na političkoj sceni Srbije upravo se ovo svesno kršenje Ustava od strane same državne vlasti može smatrati jedinim krupnijim efektom koji bi izdržao test racionalnog prosuđivanja Dakle, jedna grupa koja trenutno drži vlast izazvala je političku krizu da bi nasiljem nad ustavnim poretkom sebi produžila vlast na neodređeno vreme. Jeste ružno, zabrinjavajuće čak, ali je racionalno objašnjivo. Svako se bori za vlast onako kako ume: neko posredstvom izbora, a neko posredstvom nacionalnih mitova. U političkoj istoriji Srbije izbori nikada nisu bili na nekoj posebnoj ceni i uvek su vezivani za prevaru i podmetačinu, dok su nacionalni mitovi važili za nešto stabilno, večito i važno svake žrtve.

Međutim, bilo bi veoma jednostavno prilike u Srbiji tumačiti na ovakav način. Bilo bi to isuviše racionalno i račundžijsko, a poznato je da prost račun (ono: jedan i jedan su dva, a dva i dva četiri) nikada nije bio viđen kao prihvatljiv model rezonovanja u novijoj srpskoj politici.

U svemu ovom ima nečega od već tradicionalne Miloševićeve suicidnosti zasnovane na ideji da uvek treba tražiti ono što se ne može dobiti, a onda, pošto se isto ne dobije, treba patetično dići ruke i povući se u istorijski budžak. U našem žargonu, ova se istorijska rupa naziva „carstvom nebeskim”, gde je navodno dospeo Knez Lazar, pa bi i ovi današnji knezovi da se tu nekako udenu. Zaboravljaju pri tome da večnoga života ne biva bez smrti, ali to nije jedino što se pri litanijama slične vrste zaboravlja. Da ne bi bilo zabune, u ovom slučaju nije predviđeno povlačenje sa vlasti nego u neku vrstu civilizacijskog budžaka gde treba ugurati ceo narod, dok bi njegovi upravljači nastavili da gude uz gusle i odlažu izbore na neodređeno vreme. Nije li već jasno poručeno: dok traje igranka nema operacija (inverzija moja). U svakom slučaju, ma kako bizarna, poruka je bila veoma jasna: treba zaboraviti na sve što bi nas u budućnosti moglo dovesti u vezu sa uklapanjem u tokove aktuelnih evropskih integracija. Šta bi drugo značila izjava da nećemo (iako nezvani) u NATO, nego da u stvari nećemo u Evropu?

Ali, ako ovaj pothvat uspe, ako, nastojanjem njene političke elite, Srbija zaista bude ograđena sanitarnim kordonom, ako sve ponovo bude zaustavljeno, ako se naši životi budu ponovo sveli na iracionalne pričanije, neće li se i oni koji de fakto vladaju Srbijom, koji svojim donacijama izdržavaju vodeće političke stranke, naći u nezgodnom položaju, neće li njihovi poslovi biti ograničeni na sve uži balkanski prostor i svedeni na pranje novca i šverc ovoga ili onoga?

Hoće.

Da li onda sve ovo što se, posredstvom medija, proglašava za sveti nacionalni cilj u stvari ide na štetu ne samo običnog građanina koji će biti još siromašniji i jadniji (a taman je pomislio da mu je konačno krenulo) nego i na štetu krupnih tokova novca od kojih zavise i oni koji se predstavljaju isključivo kao božji dužnici?

Ide?

I šta onda? Koristiću se savetom jednog prijatelja iz Beograda koji me je podučio: kad god o prilikama u Srbiji počneš da razmišljaš na racionalan način, stani... Na krivom si putu.

Dakle, hajde onda da nastavimo sa gorezapočetom barskom kalkulacijom. Kao, šapne srpska zmija srpskoj žabi onu fascinirajuću reč, a srpska žaba odgovori na tipično srpski način koristeći najomiljeniji srpski glagol. Tako bi zmija ostala sama sa svojom omiljenom rečju, pa bi deprimirana i ojađena na kraju emigrirala u Rusiju, u neku tamošnju baru.

Jer, šta će se dogoditi kada Kosovo, koliko sutra, postane nezavisna teritorija, ma kakvu formu ta nezavisnost imala?

Pa ništa, naravno.

Ostaće samo reč i praznina u njoj, i oko nje.

Ili kako već zna da bude napisano na belom zidu, bele srpske kuće: džabe ste krečili.