| April 2008

Valjevski šetač

Ljiljana Ljiljak

URBANA GUŽVA
Sa prozora prema dvorištu na spratu zgrade, zadužbine porodice Jovanović, u Ulici Vuka Karadžića kod Vukovog spomenika, jedva šta možete da vidite izuzev zida u cigli susednog Šofer bara. Prozor već zazidan možete slobodno zazidati. A na tom zidu – zatvoru, nekakvi otvori, valjda i za prozore, ako ne i za sulundare i dimnjake suseda, pa možete naslutiti u kakvom su prostornom haosu korisnici obe zgrade.
Ko će koga ugušiti do uništenja prava na prostor, prava da diše. Osvajanje teritorije u zaleđu zdanja, koje je čak i pod zaštitom države. Ne vidi se sa ulice, pa se, valjda, može. Koji su prekršaji načinjeni, o tome ne bismo jer i ovaj primer samo jedan od brojnih slučajeva u kojima inspekcije, takve kakve su, nemaju nikakvu moć da doskoče ovako „sprovodivom i živom” zakonu džungle, da spreče urbano divljaštvo.

SPASOJEVIĆA PANSION
Prvo je skoro pred sam Drugi svetski rat podignut magacin, pa je 1960-tih godina urađen sprat sa čudnim trouglastim terasama i tu smo kuću, kojom počinje ulični niz uz sam kej na levoj obali Kolubare pamtili do skora. Sve to saznaćete od bilo koga iz porodice Spasojevića, koji su imali sreću da poslednju dogradnju i rekonstrukciju porodične kuće sa restoranom u prizemlju povere arhitekti Ljubici Petrović-Dražić. Sve je dovedeno u funkciju unutar istog gabarita za potrebe pansiona (manjeg hotela) i porodičnog stana. Pomiriti zatečeno, ono valjano što je i položajem ceo objekat nudio, ali i dodati novo, uspelo je arh. Petrović-Dražić, koja inače i na drugim sličnim zadacima daje moguće odgovore na te stalne dileme kako novo pomiriti sa stilom stare gradnje. U svakom detalju sem, pretpostavljamo trenutne disharmonije ulaznih vrata.

Vešto odmerene fasadne vertikale daju potreban ritam dužoj strani zdanja, do minimuma svedene atike u saglasju su sa ugaonim zaobljenim zidom, a otvori za prozore, netipični za sve te stilske elemente gradnje u prvoj polovini prošlog veka, daju dodatan ritam fasadi okrenutoj tokom celog dana suncu i Kolubari.

Ono što je i sada vidljivo kao urbanistički promašaj to je nespretno postavljen most, i prilazi mostu, što je Spasojevića kući, koliko sutra pansionu, oduzelo dragoceni prostor u svakom pogledu, a pešacima nametnulo neprirodno kretanje. Za utehu nek bude pogled na njen novi izgled sa mosta koji je ovog proleća povod čestim zastajkivanjima i komentarima Valjevaca da smo dobili još jedan lep gradski objekat.

Možda je bilo mesta i za savremeni stilski odgovor, ali reč je o „preciznim zahtevima” vlasnika a i srećom izbegnutom, često odsutnom odnosu prema okruženju. Posebno u intervencijama na onim zdanjima koja najavljuju gradske celine kao što je miran, tih stambeni i gradski blok na Kolubarskom keju.

RAJKO SEVIĆ
Jeste, u prvu ste, dobro ste čuli, tek završen objekat „Publika” na ulazu u Valjevo iz Beograda, na levoj strani saobraćajnice, delo je arhitekte Rajka Sevića. Odavno za neko novo zdanje nije bilo toliko zanimanja i pitanja – ko je autor projekta za štampariju Miroslava Kraljevića. I među kolegama i među građanima. Pa, eto odgovora, i podatka za neupućene da je Rajko Sević, stariji od dva sina Miće i Ljubice (rođ. Jeremić iz Degurića) Sević, Valjevac iz samog centra grada (kod nekadašnjeg Mlečnog restorana i Grand hotela), koga je profesija odvukla da projektuje brojne fabrike i tek ponekad, i ponešto, u svom gradu sa timom iz firme u kojoj radi „Energoprojekt – Industrija”.

A lepo je kad vam se pogled iz autobusa, ili kola, zadrži na zdanju „Publika”, makar i prolazu. Osećate se nekako ponosnim što vaš grad najavljuje jedno takvo arhitektonsko delo u strašnom sivilu i neukusu svakakvih objekata tipičnih za periferije, nažalost i kod nas. A, kažu upućeni, i unutar zdanja ima šta da se vidi i da je ta štamparija nešto što Valjevo do sada nije videlo.

Upišite svoj komentar