| April 2009

Pogled na zavičaj sa one strane okeana

Ljiljana Ljiljak

Aleksandra Gavrić i Ljiljana Ljiljak

Aleksandra Gavrić i Ljiljana Ljiljak

Sa Aleksandrom Gavrić  o specijalizaciji u  GETTY-u  u Los Anđelesu. O društvu koje  sve zasniva na inicijativama mladih i poštovanju znanja. O kulturi svakodnevnog život svakog Amerikanca. O radu na pripremama  izložbi za najvažnije  muzeje sveta
 
Aleksandra Saša Gavrić (Valjevo, 1982) ovih dana  je na putu  iz Los Anđelesa  (LA) ka Istočnoj obali SAD-a – za Njujork, Vašington, Filadelfiju.  U tim metropolama boraviće mesec dana na upoznavanju arhitekture i dizajna, u centrima gde je nastajalo ono što već pripada istoriji i američke i savremene umetnosti. Učestvovaće i na međunarodnim konferencijama o  aktuelnim temama iz tih oblasti. Potom ponovo u LA jer je boravak na Istočnoj obali tek deo jednogodišnje specijalizacije – studija ove Valjevke u organizaciji GETTY CENTER-a, najuglednije fondacije za kulturu u SAD.

 Sve je počelo lane kada se odlučila da  konkuriše spremajući diplomski rad na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. I pozvana je. Sutradan, nakon odbrane rada (projekat obdaništa na valjevskom Boričevcu) sa tek ispisanom diplomom našla se u avionu za LA. I danas, nakon pola godine sve deluje neverovatno, od toga da ima priliku za usavršavanje u čuvenim institutima Getty centra i za susrete sa najuglednijim stvaraocima današnjice do rada na  konkretnim projektima sa još 20-tak mladih stipendista koje je ovaj svetski centar kulture i obrazovanja pozvao na specijalizaciju.

 Sa Sašom smo razgovarli jednog  februarskog dana  na platou u Getty-u,  sa pogledom na okean i LA, prepunom posetilaca brojnih izložbi a i zavodljivog samog zdanja – pravog  grada arhitekte R. Majera.  

– Imamo organizovana razna predavanja  u vezi sa oblastima na kojima se sada radi u Getty-u, radimo na arhitektonskim projektima, restauraciji raznih zgrada ili povodom izložbi koje se sada održavaju. Sve je zanimljivo jer iza svih tih izložbi, iza svega stoje mnogi programi, istraživanja. Publika vidi tek delić toga. Sa gradom, LA, imamo zajedničke programe. I dalje se upoznajemo, i dalje tek treba da se mnogo desi. Imamo komunikacije sa drugim institucijama, organizovane arhitektonske ture, umetničke. Ili istražujemo kolekcije. Ovde je sve dobro organizovano. To me najviše zadivljuje. Posebno u Getty-ju…

Da li radiš nešto konkretno?

– Radim dosta toga, na raznim programima koji su na različitim nivoima: od grafičkog do arhitektonskog dizajna, sve do istraživačkog rada. Radim trenutno na nekoliko izložbi, o Francuskoj bronzi od Renesanse do Revolucije i  o srednjovekovnoj iluminaciji. To su mi glavne teme. Radim i na Getty-voj publikaciji o induistrijskom dizajnu. Zapravo o primeni interaktivnih sredstava u izražavanju i predstavljanju istorijskih i drugih poruka koje se prenose kroz muzej i njihove  postavke. Što je sve u relaciji sa dizajnom i sa enterijerom dakako i sa istorijom umetnosti. Konkretno, pravim  presek najzanimljivijih rešenja predstavljanja publici svih komunikacija za izložbe tokom deset proteklih godina.

– Radim i u istraživačkom institutu. Imaju zadivljujuću kolekciju i neverovatnu  biblioteku. Sve najbolje što je ikada izdato iz oblasti arhitekture, istorije umetnosti i  društvenih nauka. Meni je najinteresantnije ono što imaju iz arhitekture. Čuvaju  arhitektonsko blago! Imaju veoma dobru kolekciju radova najčuvenijih arhitekata: Libeskinda, Zahe Habib, Bauhausa. Imaju i čuvaju.  Jednog dana će to biti predstavljeno publici.   

Još uvek si zbunjena činjenicom da si u svemu tome i akter?

– Bila sam zbunjena, pomalo i prepadnuta. Kao da sam došla sa druge planete. Nivo Getty-a je visok, profesionalan. Okuplja najbolje profesore iz celog sveta koji dolaze tu da rade zajedno. Ovde su razni nivoi polaznika, od  početnika do onih koji pripremaju doktorate. Svi nešto rade. Veoma potenciraju taj osećaj zajedničkog rada, komunikacije. Nije bitno ko si i na kom nivou, sutra ćeš i ti biti poznat. Što su poznatiji profesori, arhitekte to su jednostavniji i pristupačniji. A to su profesori sa Harvarda, Kolumbije, Oksforda... Sve deluje nekako nestvarno. Posle pola godine i dalje se osećaš nestvarno ali kao kod svoje kuće.

Kad kažeš odakle si, kakve su reakcije. Imaju li ikakvu predstavu o našim arhitektama?

– Teško da imaju pojma o našoj arhitekturi. Ljudi znaju, čuli su za Srbiju  i to je nažalost uglavnom politički ili srećom i sportski aspekt. Ovde se prati tenis, košarka, pa  nam sport  dođe kao jaka slika u svetu. Na žalost, uvek se priča o politici. Ljudi imaju uglavnom pogrešnu sliku o situaciji kod nas,  na žalost. Trudim da „brendiram” koliko god mogu.….Mislim da sam prva Srpkinja ovde u Getty-ju. Nije do sada niko dolazio ako izuzmem mog profesora koji je više svetski profesor, a i on je ovde bio polaznik – Rudolf  Klajn. 

Šta je odlučilo da za stipendiju pobediš veliku konkurenciju?

– Pored  redovne nastave na fakultetu paralelno sam pohađala i kurs  postdiplomskih studija za istoriju umetnosti gde je predavala  internacionalna grupa profesora. Moj rad na tom konkursu, vezan za istoriju umetnosti, arhitekta Rudolf Klajn i istoričarka umetnosti Mirjam Rajner, ocenili su kao najbolji i insistirali da konkurišem u Izraelu, na konkursu za područje cele bivše Jugoslavije. Dobila sam  prvu  nagradu za rad „Razvoj jevrejske četvrti od XVI do XX veka”. Imao je visok akademski nivo, bio je to zapravo naučni rad. Sve to je bilo odlučujuće tokom godine u kojoj su birali polaznike. Prošla sam prvi pa drugi krug, stalno su tražili nove radove. Bilo je presudno i moje angažovanje tokom studiranja. Mnogo sam volontirala na brojnim projektima. Bilo mi je važno da radim konkretne stvari. I to se pokazalo više nego korisnim.

– Ovde, u Americi, cene mlade. Kod nas na fakultetu imate profesore koji su ozbiljni, veliki i mlade koji su prepadnuti, stidljivi, zaplašeni. Ovde se osećate potpuno slobodno kad imate prezentaciju, kad pričate sa tim čuvenim imenima. Potenciraju impuls mladih. Jer mladi vide ono što stariji ne primećuju. Zato puštaju mlade da govore. Možda nismo svesni ali i u Valjevu imamo nešto takvo, bar kao primer, izgradnju  Doma istraživača. Bar će mladi imati gde  da se okupljaju

Dosta priznanja, angažmana koji nisu baš tipični za studenta …

– Arhitektura je ono što me najviše zanima. Posebno me zanimaju multidisciplinarni pristupi. Nisam slučajno ovde gde mogu da radim na više planova. Veliko mi je iskustvo iz rada u timu za organizovanje Beogradske nedelja dizajna  u poslednje tri godine. Bila sam lane i deo tima studentskog projekta za Venecijansko bijenale „Beograd u budućnosti”. Postavljen je  čak u zasebnom paviljonu, pored nacionalnog. Bila je to velika čast da se dobije poseban beogradski paviljon u posebnom programu. Imali smo priliku da sa nekim ljudima prvi put pričamo o Beogradu. Ono što će se u Beogradu neminovno desiti to je pomeranje socijalnih grupa prema Novom Beogradu i oslobađanje obale koja je godinama potcenjivana kao i prostora Starog sajmišta koji me  posebno zanima i koji pratim poslednjih godina. Libeskind, koji je takođe bio polaznik u Getty-ju i čiju kolekciju  istražujem,  ponudio je rešenje za taj potez. Tamo je  bilo i stratište, u kompleksu  koji je bio prvi primer izvrsne akhitekture u Beogradu… Izgleda da stalno „brendiram”…

Koliko ti je Beogradski fakultet dao osnova za sve ovo?

– Konstantno sam osećala potrebu da  se i sama  dodatno edukujem, sa strane kako se kaže. Ali se oseti baš ovde koliko sam dobila na beogradskom Arhitektonskom fakultetu. Ovde to cene i prepoznaju. Tu  rusku školu koja je bliska našem fakultetu oni  znaju, poznaju taj sistem. Znaju šta znači tih pet godina studija arhitekture. Naša je velika  greška što nismo kao Amerikanci i Evropljani uveli usku specijalizaciju. To je veoma bitno. Širina jeste mnogo važna, to njima  nedostaje ali ne možemo svi biti pametni za sve. To Srbiji treba, stručnjaci u različitim oblastima. Naš fakultet je dobar, ima dobru osnovu ali tu ne bi trebalo stati. Posebno što imamo dobre profesore.

– A uz tu temu specijalizacije, još nešto:  zanimljivo je  da se ovde čuva  dosta naše istorije. Stalno upoznajem studente sa Harvarda i drugih univerziteta  koji su Amerikanci a koji se bave našom istorijom. Upravo sam upoznala osobu koja je na postdoktorskim studijima na Harvardu i to na  temi o usmenom prenošenje istorije sa kolena na koleno. Obilazio je naša sela, uči srpski a nema nikakve veze sa Srbijom. To je ta specijalizacija..

Pratiš li zbivanja u Valjevu?

– Vidim da su poneke promene vidljive. Ono što je za mene bio šok, to je masovno gašenje radnji i otvaranje banaka i kineskih prodavnica. Skoro svaki lokal je banka. A gradi se. Lepo je što se o Valjevu čuje i preko nagrada, na primer za socijalno stanovanje Zorana Abadića. Ja sam iz generacije koja je, kad je reč o Valjevcima,  bila najbrojnija na studijama arhitekture. Ponosna sam što se svi trude da u Valjevu bude bolje. Njihovi potezi su stvarno fascinantni. Ognjen (Jović) i David (Maksimović) su učinili prave stvari sa Domom za istraživače u kojima smo svi bili. Čak i ja kao i moji roditelji, speleolozi, Verica i  Miodrag. Koliko znam radovi su  pri kraju, jedva čekam da vidim kako će to izgledati.

Još nosiš gorak utisak  o apatiji u našim gradovima pa i u Valjevu …

– Trebalo bi da se probudimo. To osećam svaki put kad dođem u Valjevo. Dobro je što se mladi, bar jedan njihov deo, to znam po mojoj generaciji, vraća nakon studija. Stariji moraju da podrže taj proces. I osećaj nekog zajedništva, pripadnosti jednoj stvari, to nam nedostaje. Amerikanci to imaju. Valjevo je naša zajednička kuća, možemo svi pomoći da nam grad bude mnogo lepši. Ovde se trude da probude sve moguće punktove u  gradu,  da na svakom mestu nešto urade: na najneobičnijim mestima može se desiti koncert, izložba, umetnička instalacija. Mesto nije važno, važno je da je to dobro urađeno.

 – Valjevaca ima svugde po svetu. Ali nema nikoga da nas poveže. Da kontaktira sa svima. Istraživači i  Istraživačka stanica Petnica  su i danas simboli Valjeva. Ali tu se stalo, kao da nije valjevsko. Dok sam studirala svi su znali za to. Drago mi je da je Vigor Majić proglašen za ličnost godine u anketi Vremena. On jeste ličnost. A zašto se na nivou Srbije  ne organizuje neka škola za arhitekturu i to baš u Petnici?
Ono što je pokušao profesor Marušić. Teško to kod nas ide. Zato i imamo slučajeve Ranka Radovića, profesora Bogdana Bogdanovića. Zato i razmišljam da ostanem. Da se posvetim nekom istraživačkom radu. Zato koristim sve što daje Getty. 

A Valjevo ti ostaje samo grad gde su mama i tata, strine i tetke, prijatelji…

– A ne! Valjevo je mesto gde se „izvaljalo”  sve što je važno za mene. Tu sam odrastala, ali nemam  nostalgiju ni za Valjevom ni za Beogradom. Svet  je mali, osećaš se stvarno kao lutalica, svetski putnik, planeta mi je dom. Valjevo mi je, naravno, prvi dom. Mislim da bi svaki period života trebalo obogaćivati na nekom drugačijem prostoru. A mnogo je bitno šta nosiš kroz ceo taj put.
 
 Los Anđeles, februar 2009.

Komentari

Poštovani Prije tačno 40 godina bio sam u JNA u Bileči sa Vašim ocem koji je po svemu bio izuzetan čovek i drug. i danas mi je ostao kao neka vrsta idola - intelektualca. dobro se sječam i danas njegovih filozofskih prepiski sa djevojkom vericom, rado bih ga sreo nako 40 godina. mja je adresa Ivan Glavina Šljivik 3e Zagreb. tel 00 385 277 540. SVAKO DOBRO VAM ŽELIM I ČESTITAM NA KARIJERI.

Ivan glavina | 11.12.2016 u 23:11

Dragi Ivane Ostavio si tel. br. na koji ne mogu da te dobijem ! Uz sve kombinacije datog br. proverom pozivnog i za Hrvatsku i za Zagreb, u pokušaju pretrage hrvatskog tel. imenika i poziva za tel. informacije Hrvatske, bilo mi je nemoguće pronaći te i dobiti funkcionalan br. Srbija i Hrvatska kao da su odsečene jedna od druge telefonski! Ako vidiš ovaj komentar i opet u nostalgičnom sećanju pročitaš i ovaj moj komentar - ostavi "ispravan" br. tj, br. na koji mogu da te dobijem iz Srbije, Valjeva ! Pozdrav od Aleksandrine mame i te Verice koja vas je posećivala i sve upoznala u Bileći

Vera | 22.03.2017 u 09:56

Ivane, ako ponovo pogledate ima li možda odgovora na Vaš kom. Molim Vas pošaljite ispravan tel br na koji mogu i kako da Vas dobijem iz Srbije. Sve kombinacije sa ovim br. uz moguće "ispravke" sa pozivnim za Zagreb i Hrvatsku, pokušaj poziva hrvatskih informacija je bilo bezuspešno. Pozdrav od Aleksandrine mame i te veice koja vas je posećivala i sve upoznala u Bileći

Vera Gavrić | 22.03.2017 u 10:17

Upišite svoj komentar