| April 2010

Štitimo obraz Valjeva

Živana Žana Vojinović

Šabački glumci Petar Lazić, Ivan Tomašević i Slobodan Petranović Šarac, na profesionalni glumački put krenuli su kao amateri valjevskog „Abraševića”.  Još 1969. „nogu je povukao” Pera Lazić.  Posle  su Valjevci masovno krenuli u glumce, kaže prvak Šabačkog pozorišta koji je u Šapcu pune 33 godine. U pozorišnom bifeu,  uoči Osmog marta i prve ovogodišnje premijere  „Događaji u stanu broj 2”, u režiji Nikite Milivojevića, za zavičajnu „Kolubaru” sva trojica su se rado prisetila svojih glumačkih staza i bogaza.

(Foto: Ljuba Ranković)

Najstariji u glumačkoj valjevskoj trojki, Petar Lazić, u razgovoru je imao prednost. Nadri advokat Pera Zelembać, u „Podvali” Pirotskog pozorišta, bio mu prva profesionalna rola. Nagrada za mladog glumca koju je za nju dobio, podstakla ga da poželi bombastije  uloge i stigne do „Mačke na limenom usijanom krovu”, „Smrti trgovačkog putnika”, Adatona u „Gospođi ministarki”.

Odigrali ste  110 glavnih uloga u karijeri, u Šabačkom pozorištu oko 80, ali je „Banović Strahinja” posebna predstava za vas. Zašto?

– „Banović Strahinja” je bitna predstava u mom životu, jer me vezuje i za amaterske dane. Sa njom sam počeo ozbiljniji glumački rad, a igrao sam je i kao profesionalac. U Valjevu smo je radili 1964. godine, nekako odmah posle premijere u Beogradu, a podela Mila Gajića bila je vrlo mlada. Starog Jug Bogdana igrao je čovek koji je među nama bio najstariji, a imao je samo 36 godina. Ja sam imao 18, a iako najmlađi, zbog glasovnih sposobnosti tumačio sam najstariji lik – slugu Milutina. Svoju prvu ulogu u  njoj je imao i Voja Brajović, bio je  Boško Jugović i onda otišao na Akademiju. Ja sam uskakao i u ulogu Strahinje. Posle  sam otišao u Pirotsko pozorište, pa u vojsku  u Užice. U Užičkom pozorištu sam proveo sedam godina, profilisao se kao glumac i na osnovu tamošnjeg ozbiljnog rada došao u Šabac. 

U Šapcu ste uleteli u pravu stvaralačku vatru?

– Uleteo sam u nekoliko projekata. Prvi je bio Laza Lazarević, dramatizacija Bate Putnika „Vetar nad Srbijom”, gde sam igrao Lazu. Iste sezone, bila je i „Gimnastika sa dva cvancika”, u kojoj smo Mlađa Ognjanović i ja bili Kića i Mića, a onda sam u „Koštani” bio Mitketov stariji brat Hadži Toma. U to vreme se radilo duplo više nego sada pa su se uloge nizale, a Šabac  je za razliku od  drugih pozorišta radio malo teži repertoar.

Koju ulogu izdvajate kao posebnu u karijeri?

– U „Mački na limenom usijanom krovu” našao sam sebe. Izdvojio bih i „Virdžiniju Vulf”,  jer sam kad sam je prvi put radio bio najmlađi  glumac koji je ikada  igrao Džordža, a pre godinu i po dana bio sam najstariji u toj ulozi.

Broje li glumci nagrade?

–Ja sam ih za ovaj razgovor prebrojao, i imam ih 13. Stao sam na tom baksuznom broju, a pre 11 ili 12 godina vratio sam tri državne nagrade. Otišao sam u SO Šabac i vratio orden, medalju rada i Nagradu „Žika Popović”, jer sam se osećao nezaštićen a oni koji su mi ta priznanja dali nisu mogli  da me zaštite.

Da li biste posle 33 godine rekli da ste Valjevac iz Šapca ili Šapčanin iz Valjeva?

– U Šapcu sam više od polovine svog veka, a 64. mi je. Normalno je da mi je Valjevo drago. Baš neki dan sam rekao Šarcu da, on, Ivan i ja, u Šapcu štitimo obraz Valjeva.

Da li ste i u Valjevu dobijali aplauze kao šabački glumac?

– Vrlo malo, jer je malo bilo gostovanja. A kao dete sam u Valjevu gledao ceo repertoar Šabačkog pozorišta i upoznao generaciju slavnih šabačkih glumaca: Cana Firaunovića, bio je u punoj snazi, Zagu Isaković, Branku Crnomarković, čika Batu Glišića. Možda su me baš oni i inspirisali da postanem glumac i zavolim glumu.

Da li svoj život zauvek vidite u Šapcu?

– Gde poseješ grobove, tu ti je mesto, nema zbora. Kad sam došao, ja  bio mlad, žena mlada, dete malo, auto nov, a sad je sve matoro, osim moja dva unuka. U Valjevu imam, samo po očevoj liniji, ostatke dalje familije i – puno groblje na užičkom putu. Vreme čini svoje. Zato ovde u Šapcu mi Valjevci imamo enklavu, a ako se sva trojica zajedno nađemo na bini odmah kažemo da Valjevo preteže. Zaista, s ponosom ističem  da smo na šabačkoj sceni ostavili dubok trag.

 

Odlučila je „Limunacija”

Valjevci se najteže slože u Valjevu  a na strani odlično sarađuju, uz grleni smeh, razgovoru se pridružuje Ivan Tomašević Žuća. I bez pitanja, kaže:

– Ja sam zahvaljujući Peri Laziću došao u Šabac. Bilo je to krajem 1979. godine. Kao član umetničkog veća Šabačkog pozorišta on je sa dvojicom kolega došao u Valjevo da me vidi na premijeri „Luminacije” Dušana Kovačevića. Sa njim je bio i direktor Petar Beljić. Zanimljivo je da sam ja za to čuo šest meseci kasnije, i to slučajno.  Zvanično su me gledali u Sremskim Karlovcima, gde smo igrali tu predstavu u kojoj sam tumačio glavnu ulogu. Kada sam došao u Šabac, „Luminacije” su bile moja prva predstava. Zato i kažem, one su odlučile.

I vi ste amater valjevskog „Abraševića”?

– Oduvek sam voleo ovaj posao. Kao gimnazijalac sam amaterski igrao u „Abraševiću”, koji je bio jedno od najboljih amaterskih pozorišta u onoj velikoj Jugoslaviji. Kroz njega je prošla većina Valjevaca, koji su danas po raznim pozorištima.

Od tada do danas igrali ste u 200 pozorišnih komada, a ni nagrade vas nisu mimoilazile?

– Nagradu za mladog glumca dobio sam upravo te 1979. godine, za ulogu u komadu „Prošlog leta u Čurimsku” Slavenka Saletovića, koji je izuveden na „Joakimu” u Kragujevcu. Priznanja sam dobijao i za režiju, recimo, na internacionalnom „Trema festu” nagrađen sam za predstavu „Klara dogodilo se nešto neočekivano”. Ukupno imam tridesetak nagrada. Najvažnije su mi: medaljon „Ljubiša Jovanović”, priznanje na internacionalnom festivalu u Temišvaru za ulogu u „Ćelavoj pevačici” Nikite Milivojevića, i nagrada za Don Žuana koga sam igrao u Kragujevcu, u jedinoj predstavi u kojoj sam gostovao.

Kakva je danas vaša veza sa Valjevom?

– Do pre dve godine sam u Valjevo išao najmanje jednom nedeljno ali, otac mi je umro 2000. godine. Majka je tada ostala sama i nije mogla da održava dve kuće i dvorište pa smo sve prodali i preselili je u Šabac. U Valjevo od tada ređe odlazim. Imam tamo školske drugove i prijatelje, a kad me pozovu odem i na premijere.

Vi ste svestran umetnik, jer se bavite glumom, režijom i slikarstvom. Kako stižete?

– Na moju žalost, a ne na žalost publike, retko slikam. Ponekad  sanjam da slikam. To je prelepo zanimanje, ali nemam vremena ni mogućnosti da sebi stvorim uslove za slikanje. Previše imam obaveza u Šabačkom pozorištu, ali i na Sceni „Maska”, koja je nastala 2002. Godine. U okviru nje, svake godine uradim najmanje jednu premijeru, a počeli smo i saradnju sa Bjeljinom i inicirali stvaranje pozorišta „Talija”.

I porodica vam je prava umetnička?

– Moja supruga Aneta je glumica, a počela je u Zaječaru gde su njeni roditelji završili svoj glumački vek. Rođena je u Užicu, a njena majka u Šapcu. Celom tom skupu je, vidite, nedostajao je jedan Valjevac – da zavede red. Ja sam se prihvatio posla pa je bilo logično da nastavimo u Šapcu. Moja ćerka Selena, završila je Školu za umetničke zanate i sada je na prvoj godini kostimografije. Talentovana je i za glumu i za muziku, ali je od petog razreda zacrtala scenografiju i nije odustala. Lepo joj to ide i prezadovoljna je, a mi sa njom.

I profesionalno ste zadovoljni, zar ne?

– Jesam, naravno. Imao sam sreću da je na mom početku u Kragujevac otišao Vlada Živković, odličan glumac čim je Valjevac, a Mladen Ognjanović u Vršac ili Tuzlu, tako da sam ostao da nosim repertoar Šabačkog pozorišta.  Imao sam šansu da se kalim i učim, od kolega, kritičara  i publike. Najviše sam naučio od reditelja: Pere Govedarovića, Ljube Miloševića, Slavenka Saletovića, Aleksandra Lukača, Rala Milenkovića, Nikite Milivojevića, Kokana Mladenovića i Ace Đorđevića, koji je svim glumcima u Šapcu mnogo značio kao predivan čovek, pedagog i majstor pozorišne, televizijske i filmske režije.

 

Trn u oku zbog „Jablanice”

lobodan Petranović je iz Valjeva u Šabac došao – sasvim slučajno. Imao je tada 24 godine, bio amater „Abraševića” i imao najduži glumački staž od svih valjevskih glumaca, koji su sada po pozorištima Srbije. I on se, uz osmeh, za „Kolubaru” setio svojih glumačkih početaka:

– Glumac sam postao kada sam bio prvi razred Valjevske gimnazije, u predstavi „Legenda o Bošku Buhi”, rađenoj u koprodukciji sa „Abraševićem”.  Ivan Tomašević, koji je dve godine stariji od mene, igrao je Sirogojna, ja Buhu, a komad je režirao pokojni Miloš Kandić, Mioničan i glumac, poznat kao Prsan iz serije „Kapelski krijesovi”. Posle je došao Omladinski studio amatera , kod čuvenog Debelog Savića.

Kakva je to priča o buntovničkom odmetanju od „Abraševića”?

– A, bilo ih je u više navrata. Dom omladine je imao svoju omladinsku scenu koja je trebalo da bude rasadnik mladih glumaca koje će „Abrašević” preuzimati za predstave na velikoj sceni. Međutim, desilo se par puta da su predstave Omladinskog studija bile kvalitetnije od  onih koje je radio „Anrašević”. Narano, ljudi iz „Abraševića” su svojim autoritetom i vezama uspevali da izboksuju da mi završimo na sporednim festivalima, a nama je jako bilo stalo da se pojavimo na nekom ozbiljnom. Tako se javila netrpeljivost, ali smo mi na svaki poziv odgovarali i igrali u velikim predstavama „Abraševića”. Posle sam ja sa jednom grupom napravio neformalno pozorište, Dramski studio „Jablanica”. Bilo je pri građevinskoj firmi „Jablanica” u Valjevu, koja je imala svoj samački hotel i u okviru njega salu sa 250 mesta. Učestvovali smo na nekom jubileju firme i u razgovoru sa direktorom dogovorili  da taj neiskorišćeni prostor pretvorimo u novu omladinsku scenu. Priskočila je Ćubana, profesorka Ljubica Nožica iz Valjevske gimnazije, koja je Ivana i mene i „zarazila” glumom. Tu smo, u svojoj produkciji, napravili tri-četiri predstave koje su harale Srbijom, od Mostara, Tuzle, Siska do Kruševca.

Kako je grad to prihvatio, s obzirom na to da je to bilo nezavisno od „Abraševića”?

– Naišli smo na veliki otpor u samom gradu. Hajde, jedne godine, igraju se deca, ali su posle svi shvatili da su deca porasla, sakupila nekih para od sponzora pa platila prave reditelje i napravila nešto što liči na pravo pozorište! Dolazili su građevinski radnici i gledali predstave, naravno i građanstvo. Veliki broj publike odvukli smo na periferiju Valjeva, ali kada se pravi dobro pozorište nije bitno gde je. Bogami smo tada bili trn u oku. To je trajalo četiri godine. Sve se rasulo kad su neki od nas krenuli u vojsku, neki u profesionalce, a „Jablanica” počela sve slabije da radi i nije mogla da nas sponzorski drži. Bilo je to jako lepo iskustvo.

A kako se vama dogodilo šabačko Narodno pozorište „Ljubiša Jovanović”?

– Potpuno slučajno. Nisam mislio da ću se ozbiljno baviti ovim poslom, više me privlačila režija nego gluma. Pokojni Pera Beljić me u više navrata pozivao da dođem, ali nisam hteo. A onda se Vesna Katić, koja je bila u priči u valjevskom Domu omladine i „Abraševiću”, javila  na konkurs Šabačkog pozorišta i zamolila me da joj budem partner na audiciji. Kada se polaganje završilo, upravnica Zlatica Popović me pozove i kaže mi: „Treba nam glumac, ostani, imamo stan koji možeš da dobiješ, lepe uslove i prave predstave”. Ja sam te 1987. radio u Modernoj galeriji kao kustos, ali me to nije mnogo privlačilo. I eto, ostao sam, i već 23 godine sam u Šapcu. Ne kajem se, čak mi je žao što sam tek u 27. godini uplivao u profesionalne vode a ne u svojoj dvadesetoj.

U kojoj ulozi su vas Šapčani prvo videli?

– To je interesanto. U Valjevu smo igrali „Sveti Georgije ubiva aždahu” i pobedili na saveznom festivalu amaterskih pozorišta, a u Šapcu sam baš tu predstavu ponovio u režiji Ljube Miloševića. Posle sam sa Vladom Lazićem radio „Glogov žbun” i tu igrao prvu veću ulogu pred šabačkom publikom. Tada je renovirana pozorišna sala i dosta smo putovali, pa mi je prvo veće iskustvo bilo u Svilajncu, gde sam uskako u predstavu „Sa Vukovih staza i bogaza”.

Od „Aždahe” do šefa policije u „Događaju u stanu broj 2” koliko se uloga nanizalo?

– Ne znam. Dosta sam nemaran što se toga tiče.

A nagrada?

– Nagrada nije bilo. Nekako se dešavalo da prestave u kojima su uloge bile za nagradu ne odu na festival. Dva tri puta sam bio u užem izboru. Ali, kao amater sam pokupio sve nagrade, i to više puta. Dva-tri puta sam dobio nagradu za najboljeg glumca u Jugoslaviji. Nisam nesrećan što su me nagrade mimoilazile od kako sam profesionalni glumac. Ne kažem da ih ne bih voleo.

Kakve su danas vaše veze sa Valjevom?

– Sve slabije, nažalost. Sve manje tamo odlazim. Jako mi je teško kad odem, iz više razloga: roditelji su sve stariji, moje društvo se poprilično rasulo a nekad sam ih sve zaticao u kafani „Abraševića”, ali je presudno to što mi je dan ili dva malo za Valjevo. Prija mi jedino kada odem na 15-20 dana, ali retko toliko imam vremena.

Raduju li vas gostovanja u Valjevu?

– Naravno, ali je i toga nažalost malo. Više od deset godina nismo gostovali, a  tako smo blizu. U Loznici nisam igrao 20 godina, a stigli smo do Leskovca, Tutina, Subotice. Problem je valjda u komunikaciji sa onima koji su mi i bliski i dragi. Meni zameraju što se stalno izjašnjavam kao Valjevac, ali moram da priznam da moji Valjevci imaju neku prepotentnu žicu, ono, ja, pa ja. Rečju, ako nije beogradsko pozorište, onda je „Abrašević”  ili – ništa, kakav Šabac!

Na kraju, podsetite i svoje Valjevce, otkuda vam nadimak Šarac?

– Imam ga od predstave „Kraljević Marko super star”, prve koju sam u Valjevu radio posle Boška Buhe. Ivan Tomašević je tu bio Marko, a ja sam igrao njegovog konja Šarca. Od tada me svi, osim školskih drugova i porodice, zovu Šarac. Kad me neko oslovi sa Slobodane, apsolutno se ne okrećem jer mi je potpuno strano i služi mi samo za potpis na čekovima.

Upišite svoj komentar