| Avgust 2009

Kučan u pečurkama, u mioničkom kraju

Rodoljub Stepanović

Pečurka je šumsko tajanstvo. Što kvalitetnija i ređa vrsta, to skrivenija. Samoniklo šumsko blago, mirisna svetla kupola, bela, smeđa, crvenkasta, šarena, ispod palog lišća, u tami treseta, mahovine.

U našem mioničkom kraju šumsku pečurku su najviše brali Cigani, bila im besplatna hrana, kao i puževi. Brali su i pojedini seljaci, mahom sirotinja, ali ih je bilo malo koji su se razumeli u vrste, koji su umeli da razlikuju jestivu od otrovne i da pogode gde raste. Nije je bilo na trpezi, u jelima, nije posebno obrađivana, spremana, nego prosto se baci cela, samo posoljena, na vrelu šporetsku tablu. Cvrči, miriše divljinom dok ne omekne, dok ne izbije slasna divlja rosa između bezbrojnih listića što se sa unutrašnje strane njenog šešira zrakasto šire od peteljke prema obodu.

Pečurku niko nije ozbiljno uzimao. Samo smo čuli kako Slovenci luduju za pečurkama, kako u čoporima tragaju za njom šumama. Gledali smo na to sa svoje visine, sa podsmehom iz svojih divljih kolubarskih šuma, sa svojom psihologijom šumskog čoveka, kako bi rekao jedan veliki pisac Banaćanin, koji sebe i svoje Lale svrstava u drugu vrstu, u vodene ljude. I on je video tu kulturnu i karakterološku razliku, a šta tek reći o distanci između alpskog i dinarskog čoveka? Naravno, svako te razlike može da tumači u svoju korist, a mi ih najčešće pretvaramo u sopstvene vrline. Mudriji su malo tiši, i uzdržaniji.

Na primeru Kučanovom nazreo sam tu strast za netaknutim divljim plodom čoveka iz uređenih, očišćenih, negovanih, od svoje prirode otuđenih šuma iz kojih je skoro proterana, u ćošak sabijena divljina, pa i šumska pečurka. Što je dalje od divljine, to veća čežnja čoveka za njome, ali čežnja sa visine, sa razdaljine a ne i čežnja povratka u divljinu. Kakvo se blago za njih krije u našim šumama? Kakva jeza lova ih čeka?

Zašto uopšte počeh ovu priču o pečurkama?

Kriv je valjevski izdavač i hroničar kolubarskog kraja Zdravko Ranković, koji je u junu ove godine održao predavanje u valjevskoj biblioteci na temu: VALJEVCI I SLOVENCI U 19. I 20. VEKU. U tome kazivanju, objavljenom u julskom broju njegove Revije „Kolubara” nabrojao je Ranković dosta lepih primera valjevsko-slovenačkih veza. To me kazivanje podsetilo da sam i ja imao veza sa Slovencima, među kojima su se neke ukrštale i sa Valjevskim krajem.

Opisaću ovde jednodnevno gostovanje Milana Kučana 1985. godine, tada člana Predsedništva CK SKJ, potonjeg predsednika Slovenije, kod mene, u mome rodnom selu Rakari, opština Mionica. Ovo, naravno, ne spada u istorijat valjevsko-slovenačkih veza, nego mi je Rankovićevo kazivanje samo povod za priču.

Ovde je, inače, odnekuda uvreženo mišljenje da se Kučan rodio, ili odrastao u vreme II svetskog rata u našim krajevima, negde u okolini Gornjeg Milanovca. Njegova priča je drukčija. Njegova veza sa Gornjim Milanovcem je u tome što je tu poginuo njegov otac 1944. pri oslobađanju ovog dela Srbije, boreći se u nekoj od dobrovoljačkih jedinica koje su u Srbiju dospele u sastavu sovjetske armije. Njegov grob dugo je bio negde kod Gornjeg Milanovca, dok ga Kučan nije pronašao i preneo mošti u Sloveniju.

U vreme ove priče radio sam u CK SKJ kao rukovodilac grupe za politički sistem, a Kučan je, kao član Predsedništva, bio zadužen za oblast političkog sistema, pa smo svakodnevno sarađivali, a usput se i družili, skoro sprijateljili. Svakoga jutra pili smo kafu kod njega u kabinetu. Jednom dođe priča i na pečurke, juni je njihova sezona u mome mioničkom kraju. Pomenuh Kučanu da su u tome kraju šume na sve strane, da u njima ima puno pečuraka raznih vrsta, ali da se ja u to ne razumem. Imam i sam šumu u kojoj rastu, ali ne umem da ih nađem. Za pečurku šuma je svačija i ničija. A šuma je jedna sa puno vlasnika, samo oni znaju gde su međe.

Kučanu zasijaše oči, ozari ga prosto to saznanje, idealna prilika za lov na pečurke.

– Jesi li siguran da u toj tvojoj Mionici ima sada tako puno pečuraka? Kad možemo da odemo tamo? – upita s rezervom, u neverici da ja uopšte nešto znam o tome.

– Možemo kad hoćeš, odgovorih mu.

– Onda evo u sredu, odgovara on spremno.

Sad se ja zabrinuh jer nikada nisam išao u pečurke, nisam ništa znao o njima, niti sam poznavao taj Godojevac, oveću šumu u susednom selu Babajiću, gde je i moj deda imao svoje parče šume. Šta ako sada tamo nema pečuraka? Uhvati me iracionalna strepnja da će ispasti da sam pričao bajke. Uostalom, nisu ni moj deda i otac dolazili uvek sa punim cegerom, a kako li će tek proći jabanac?

Odlučih da zatražim pomoć te pozvah prijatelja Radišu Stankovića, tada predsednika opštine Mionica. Zamolih ga da se raspita koja je najbolja šuma u našem kraju, pa da u sredu odemo tamo. Mislio sam, ako izda moja šuma, neće ta najbogatija.

Radiša, obradovan dolaskom tako visokog saveznog funkcionera, reče da ne brinem, da će on to lako srediti. Sutradan mi javlja da je šuma nađena i već obezbeđena, policija je nju blokirala danas i do srede niko neće prići pečurkama. Ne pomogoše moje primedbe da nismo to tražili, već samo da se raspita koja je šuma najbogatija pečurkama, kakva policija, bruka, Kučan će se ljutiti, on ne trpi niti traži tako nešto, dolazi sa mnom privatno. Radiša ostade pri svome uveravajući me da to nije ništa, da je sve u redu. Ostade samo da čekamo tu sredu.

Kad u utorak kod jutarnje kafe Kučan me usput obavesti da nema ništa od sutrašnjeg puta, jer on ima nešto hitno, valjda neki neodložan dogovor kod Dolanca. Pokušah da ga ubedim da ipak idemo, ali on jednostavno reče da nikako ne može, žao mu je. Držao se kruto svoje hijerarhije obaveza, emocije i strasti pod kontrolom racija, glava iznad srca.

Naljutih se, javih Radiši da uklanja blokadu šume i ne htedoh dalje ni da pominjem Kučanu pečurke. Ali, jednoga jutra, kroz nekoliko dana, opet uz kafu i neki dogovor o poslu, Kučan najednom upita:

– Šta misliš, da sad odemo u tu tvoju šumu u pečurke?

– Kakve pečurke sad u deset sati, u podne da ih tražiš, znaš li ti kad ustaju seljaci, u zoru pročešljaju šumu, šta ćeš sad da nađeš, uprskao si pre neki dan.

– Slušaj, Roćko, lakonski će on na svu tu moju priču, znaš li ti uopšte gde je ta šuma?

– Kako da ne znam.

– E onda ti mene lepo odvedi i samo mi pokaži šumu.

Uporan bejaše u svojim odlukama makar se radilo i o pečurkama, a uzdao se i u svoju slovenačku sistematičnost i u svoje iskustvo u lovu na njih. Ipak, pozvah jednog svoga rođaka koji je živeo u blizini moje kuće i koji se zanimao za pečurke, da nam se nađe. I on se začudi tome lovu u podne, ali pristade da nas sačeka i odvede u šumu.

Kretosmo odmah, najpre do Kučanovog stana da se on opremi za šumu. Kad šofer zatim htede da startuje „mercedes”  naredi mu da isključi radio stanicu, specijalnu radio vezu sa DB-om koja je instalirana u gepeku i pomoću koje je vozač morao da obaveštava neki centar DB-a za bezbednost saveznih funkcionera o svakom napuštanju teritorije Beograda i daljem kretanju. Vozač se ušeprtlji, naredba, mora da obaveštava, šta će im reći ako saznaju. Kučan samo kratko posavetova: reci da je stanica bila u kvaru, a da sam ja naredio da idemo. Tako kretosmo inkognito, bez znanja DB-a, za koju Kučan nije mario, pre je smatrao da ga kontrolišu, a smatrao je i da nemaju od čega da ga čuvaju. Odosmo i mimo znanja lokalne vlasti u Mionici.

Dođosmo začas do moga sela Rakari, uzesmo moga rođaka, tu je odmah i šuma na jednoj kosi paralelno sa putem. Skoro podne. Kučan i moj rođak uputiše se u šumu, šofer ostade na putu da ih čeka, a ja odoh u vikendicu. Mislio sam, možda i natrapa na koju preostalu pečurku.

Ne prođe ni sat, eto Kučana noseći pobedonosno u rukama dve kese pune prvoklasnih pečuraka. Knjege, medvedare, mlečnjače, ko zna šta je sve našao i odabrao. Ne pada mu na pamet da ih onako cele pečemo na ringli, mora da je to smatrao zaostalim, seljačkim, šumskim načinom. On će njih kod kuće da sortira, očisti, pa će da pravi specijalitete.

Ali, ne završi se na tome. On hoće da pretraži i šumicu na mome imanju, podno kuće i voćnjaka. Bio je to, u stvari, zabran dok je domaćinstvo bilo živo, preostalo parče šume uz kuću, sačuvano od krčenja, ograđeno. Tu su svinje puštali u bukov i hrastov žir, a sada sve razgrađeno, šuma podivljala. Ubeđujem ga da tu nema nikakvih pečuraka, nikada ih nije ni bilo, ni kad sam ja čuvao tu ovce i svinje. Ne vredi, Kučan je valjda hteo da dokaže da se i u toj šumi snalazi bolje i od mojih predaka. Dovedoh ga do starog voćnjaka, koji je bio sav u korovu, pa se on sam odatle uputi nizbrdo ka šumi. Posle jedno dvadesetak koraka, Kučan najednom odskoči jedno tri metra. Nagazio na sklupčanu zmiju. To ga ne zbuni, ode dalje u bivši zabran. Ubrzo se vrati bez pečuraka. Ni on ih nije mogao pronaći.

Kasnije kada su planule raspre, pa i sukobi u vezi sa politikom „događanja naroda”, Kučan mi u šali nekom prilikom reče:

– Vi Srbijanci, onu zmiju u tvome voćnjaku, to ste mi vi podmetnuli.

Simbolika je i njemu i meni bila jasna. Kučan je u prethodnoj fazi imao odlučujuću ulogu u obezbeđenju podrške Srbiji iz saveznog političkog vrha u vezi sa pitanjem ustavnog uređenja autonomije pokrajina. Ivan Stambolić i Slobodan Milošević su onda, kad su tu blagu podršku dobili, počeli podmetati zmije pod noge i Kučanu, jer su hteli mnogo više. Ali, to je malo duža priča, koju ostavljam za drugu priliku.

Komentari

Kučan u pečurkama, u mioničkom kraju | 2.11.2010 u 19:11

Lepa priča, lagan stil.Kao da sam bila prisutna tom branju pečuraka.Sve čestitke autoru.

Gordana Stamenić | 2.11.2010 u 19:11

Upišite svoj komentar