| Avgust 2009

Vredelo bi ugledati se na Šabac

Ljiljana Ljiljak

Dragan Stamenić

Dragan Stamenić

U vrelim  letnjim danima uoči Tešnjarskih večeri, aktuelizuju se u razgovorima večne teme našeg odnosa  prema  staroj čaršiji, trgovačkoj ulici, javnim prostorima kao mestima dešavanja raznolikih programa prema vrednostima grada. Podseti se i na to da je taj letnji festival nastao upravo na ideji da se o gradu mora drugačije promišljati, prevashodno čuvanjem onoga što je istorijski i graditeljski najvrednije. Dobro se počelo sa Tešnjarom, nastavilo proširenjem na Knez Miloševu ulicu, nadogradilo sa Desankinim vencem, otkrivanjem vrednosti javnih prostora za kulturne programe i svakolika druga dešavanja. Tako je počelo a koliko se prvobitna ideja potvrđivala tokom proteklih festivalskih leta, posebna je tema.  U svetu a i kod nas u  poslednjih nekoliko godina otvaraju se teme arhitektonskog nasleđa i iskustava  koje nam je  ostavila arhitektura šezdesetih i sedamdesetih godina, od tematskih izložbi u svetskim centrima do skorašnje Beogradske internacionalne nedelje arhitekture. Neizostavno, u sklopu toga je i  tema stanovanja, socijalnog ili kolektivnog.

Šta su nam te godine ostavile ovde, u našem gradu? Šta je od toga vredno  pažnje i posebne brige? Koliko smo svesni vrednosti tih celina a i pojedinačnih objekata? Da li zavodi za zaštitu reaguju na ono što nam te godine ostavljaju ili se iznuđeno reaguje po pravilu  kad do „incidenta” dođe? Da li su  „zaštitari”  poslovima još uvek u XVIII i XIX  veku dok na pred očima nestaju vredni objekti novijeg doba?  Šta ostaje kao svedočanstvo o nama,  našem vremenu  i našem odnosu prema gradu? 

Sagovornik na ove teme nam je Dragan Stamenić, istoričar umetnosti u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Valjevo.
 
Da li se graditeljska ostavština iz perioda posle Drugog svetskog rata uopšte valorizuje?

– Zakon je to uredio, zakon o kulturnim dobrima, sve što je starije od 50 godina je tema, nešto što treba obraditi, staviti pod zaštitu. To je vreme postmoderne. Zavod je reagovao  a poslednji primer je  stavljanje  pod zaštitu države zdanja Dom kulture.

Ali to je reprezentativan objekat  pa se i podrazumeva da bude pod zaštitom. A apsurd je da ni danas ne znamo ime autora. Koliko se to može pravdati  vremenima kolektivizma i anonimnosti stvaraoca?

– To je naše prokletstvo, prokletstvo ovih prostora ispod Save. Ništa ne čuvamo. Kad odeš u Vojvodinu imaš dokumentaciju iz  17. veka i tačno se zna ko je i šta. Ovo je neverovatno! Ništa nisam mogao da nađem o našem Domu kulture, o autoru, arhitekti,  imaš priču o Momčilu Belobrku,  govori se o Rusima, o Nemcima, o Amerikancima... Imaš bajke i nagađanja. Mi  poslovično ništa ne čuvamo. Sve se zaturi. Neki birokrata zaturi dokumenat, projekat  i – nema ga.

Stiče se utisak da se pažnja zaštitara usmerava samo na „građansku” arhitekturu.

– Zavod je osnovan 1986. godine i logično je da smo mi praktično učili zanat, desetak godina ulazili u problematiku zaštite. Kragujevac je radio nešto, ali  u suštini, stvar je i neke ustaljene svesti da se zaštiti ono što nije  bilo pod zaštitom a nije se zaštitilo mnogo toga. Imali smo zaštitu odmah posle rata, i imalo je to jednu političku notu. Zaštićivalo se uglavnom nešto što je vezano za NOB. Mnogo toga se radilo i onda su  neke stvari omanule, ogrešilo se  favorizujući pojedine  teme a zaboravljajući na nešto što se dešavalo pre II svetskog rata, tokom 19. veka. Verovatno je to trebalo nadomestiti.

Ko bi trebalo da proceni da je nešto vredno, da treba da postoji trag o tome? Da li je to grad i njegove službe, Zavod...?

– Sve je Zakon dobro regulisao – kako se nešto proglašava nepokretnim kulturnim dobrom, istorijska strana, umetnička, arhitektonska, ili vezano za neku ličnost itd. Sve je definisano. Zavod ništa ne obrađuje što je mlađe od 50 godina. To ipak ne znači da ako se nešto  pojavi što je staro 10-20 godina a pokaže se da je izvanredno arhitektonsko delo, ako to utvrdi javno mnjenje – da  služba  zaštite ne može i to da to stavi pod zaštitu….

Nadziđivanja i razarajuće intervencije su takvi da su osobenost izgubile mnoge pojedinačno vredne zgrade a i čitava naselja: Sinđelićev blok,  naselje u Ulici Vlade Danilovića…

– Mislim da je Valjevo imalo veliku sreću posle rata, da je neko i ranije ovde dobro radio, na pravi i dobar način. Kada je urađena urbanizacija sredinom 20. veka i pri tome postavljeni mali kvartovi, oni nisu postavljeni u centru već na periferiji. Niko nije dirao centar. Stambeni blokovi koje pominješ podignuti su u  širem centru. Pa i Kolubara 2 je fantastično dobro postavljena! To se dešavalo do pre par decenija. E, onda je došlo strašno agresivno vreme, kažu – privatno tržište!  Urbanizam mora da drži sve konce u svoji rukama. Služba zaštite  tu ne može ništa. 

Da li se arhitekte, urbanisti obraćaju vama? Radi se i o intervenciji i u ambijentu….

– Teško mogu da se setim i jednog takvog primera. Traže saglasnost kada se radi o prostoru pored zaštićenih objekata. Raniji zakon je imao posebnu kategoriju, a to je – ambijentalna celina! Sadašnji zakon to ne pominje, pa ne možeš ništa da uradiš. Reaguješ kao građanin. Imaš problem što u celinama objekti ne poseduje neku vrednost. Mi smo, ipak, pokušali da to uradimo u slučaju objekata u Pop Lukinoj ulici, vila Tucovića broj 15 i broj 13. Na osnovu toga smo zaštitili i dve susedne kuće, ali ne kao prostornu celinu, jer nema zakonskog osnova. Morali smo pojedinačno te objekte da stavljamo pod zaštitu. Jer znamo da to urbanizam neće uraditi. Apsolutno ga ne zanima…

Nastaje novija istorija grada i to smo platili nenadoknadivim gubitkom –  konaka,  zgrade u kojoj je bila prva apoteka Valjeva… Kao da nam to nije bila pouka pa su nedavno intervencije narušile zgrade koje takođe pripadaju istoriji grada, u kojoj su otvorene prva, pa druga samoposluga…

– To su veoma interesantne zgrade. Fantastična postomoderna – čitav niz, od zgrade u Karađorđevoj  br 53, gde je do skora  bila apoteka do  zgrade na uglu prema Jadru. Lep objekat, smišljeno postavljen u prostoru odmerenom veličinom, sa fantastično obrađenom fasadom. A sada, vidite kakva je sada ta JU-banka. Ko daje pravo investitoru  da toliko  napada objekat sa svojim sasvim neprimerenim intervencijama? To nigde nema. Neverovatno kakvo je to foliranje  da on radikalnom intervencijom na izlogu poboljšava ponudu, da će bolje poslovati? Nigde toga nema na svetu. Zamislite u Francuskoj,  da neko na onim kućama iz XVII i XVIII veka zbog neke barabe „sljušti” prizemlje i napravi šta on hoće?

Niste kao Zavod intervenisali?

– Nemamo zakonske osnove. Ali važno je reći i to da bi arhitekte morali sami sebe da čuvaju. Evo u Šapcu hotel „Sloboda”. Godinama mu se menja oblik. Pitam urbaniste – šta ako je autor živ? Da li je on dao zeleno svetlo da se njegovo delo uništi? Šta ako ja kao arhitekta nešto projektujem, to se izgradi, pa za deset godina dođe neko drugi da prekraja, uništava. Ili ako sam ja slikar pa neko dođe i preslika sliku  jer mu se ne sviđa boja. Ništa nije postavljeno na svoje mesto.

U  valjevskoj Karađorđevoj ulici imate jedan fantastičan niz: zgrada o kojoj smo govorili, gde je sada Alfa banka,  pa prema Jadru zgrada  Biblioteke,  zagrada gde je sada useljena Pireus banka. Tri fenomenalna objekta, sva tri tako dobro postavljenja na uglove blokova, sa prihvatljivom spratnošću, jednostavnim formama… Prava arhitektura za grad!  Moderna je bila izuzetno važna i zbog toga što je bila kopča između  starog i novog.

Šta se sad dešava na  uglu ulica Pantićeve u Vuka Karadžića,  kod „Leke pekara”? Podići će se sedam, osam spratova, kako mi kažu. To nije normalno u ulici koja ima širinu od 20-tak metara. Da pljuneš sa jednog kraja na drugi. Nije humano da se podigne brana  sa sedam-osam spratova  u gradu koji nema prirodno provetravanje. To nije humano. Ili neko dođe, dobije dozvolu za četvorospratnicu  pa bespravno podigne još tri sprata. bespravno.

Da li ste stavili pod zaštitu  neki stambeni blok, kao što ste to uradili u Šapcu?

– Stavili smo  pod zaštitu izvanredan blok arhitekte Brašovana u Šapcu. Da se to zaštiti je veliki  posao. Kad radiš prostornu celini, moraš sve objekte da obradiš, projekte, podatke o vlasništvu, mere zaštite, a imaš desetine stanova… Blok u valjevskoj Ulici Vlade Danilovića stavljen je na listu  predhodne zaštite. Isto je urađeno i sa blokom u Sinđelićevoj...

Malo nam je preostalo objekata industrijske arhitekture. Mlin na Jadru je ugušen silosima; u čitavim delovimi sadašnjeg grada bile su ciglane a ne zna se sudbinani  one na Petom puku.  Od Đurine ciglane ostao je samo dimnjak. Nema se  daha, snage za neke incijative…

– Priznajem – naša valjevska služba zaštite nije imala dovoljno sluha za takve stvari. Prvenstveno su nas interesovali objekti javne namene, svetovni… Nekoliko puta smo se, ipak,  Tihomir Dražić i ja, pripremali da obradimo te objekte. U Šapcu smo dosta uradili i nekoliko zaštitili. Posle bombardovanja, u krugu „Zorke” , upravnu zgradu sa satom i halu za proizvodnju plavog kamena. To je rekonstruisano uz konsultacije sa nama. Završio sam i predlog za zaštitu Vasiljevića  mlina u Šapcu,  koji ima i istorijsku vrednost jer su u njemu  bili zatočeni Jevreji. Šapčani imaju nameru da im tu bude kulturni centar. U svetu je hit pretvaranje industrijskih objekata u objekte za kulturne sadržaje. Video sam nedavno objekat Renca Pijana – fantastično!

Da  nije bilo reakcije javnosti,  ne bi bilo danas  gvozdenog mosta na Gradcu…

– Da ne budem neskroman, da direktorica Zavoda, Vesna Ćirić, i ja nismo imali sluha, ne bi se sačuvao. Bilo je ljudi i u zaštiti  koji su smatrali da to treba srušiti i podići moderan most. Priznajem, mi istoričari umetnosti  imamo potrebu da se starina sačuva. Nisu sve struke spremne za to, da uoče takve vrednosti. Pogotovu arhitekte. Većina arhitekata se okrenula biznisu.

Kako je došlo do toga da  zbog nadgradnje staro opštinsko zdanje u Mionici izgubi svoju autentičnost  i ne bude  na listi spomenika pod zaštitom?

– Bili smo potpuno nemoćni. Suočili smo se sa takvom agresijom predsednika opštine da nismo smeli ni da priđemo. Dolazili su, koliko se sećam, kod nas za uslove ali im nismo dali saglasnost na taj predlog po kome je izvedeno. Dali smo sasvim druge uslove. Tihomir Dražić i ja smo predlagali  bezbolniju i jeftiniju varijantu, doziđivanje aneksa  koji ne bi ugrozio staro zdanje. To se u svetu radi duhovito i inteligentno. Kod nas su poneki moćnici iznad svih zakona i pravila. Pola Srbije je takvo. Sve sami „knezovi” u svom selu.

Intervencije bi morale biti pod kontrolom kad su u pitanju  javni objekti, posebno škole...

– Kako je, na primer, izgubljena Peta osnovna škola, zdanje na Kosančića vencu? Namerno su skidali crep da  prokišnjava, da bi je trebalo srušiti. Ja sam učio školu u njoj pa znam. A moglo je da se uradi drugačije, da se ne ruši. Gimnazija je mogla da se uradi na drugi način iako je sadašnji aneks prihvatljiv. Treća osnovna je, takođe, primer loše intervencije.  Zgrada SDK je primer nepismene intervencije a nije smelo ništa da se radi, dograđuje.  Poljoprivredna škola ima sreću da je ostala netaknuta, kao i tamošnji stambeni objekti  koji su ostali u gabaritu.

Apsurdno je da danas imate agresiju na grad sa industrijskom zonom. Suludo je dozvoliti fabriku na prostoru Poljoprivredne škole. Šta je ekonomičnije od imanja Poljoprivredne škole koje leži na termalnim vodama? Šta bi falilo da fabrika bude u Iverku, udaljena manje od deset kilometara od grada. Imaju tamo i prugu. Sad imate fabriku uz naselje od 10.000 stanovnika.  To nedostaje  u urbanističkim planova.

Karađorđeva ulica, na koju smo svi osetljivi, ponovo je aktuelna zbog učestalog pretvaranja stambenih prizemnih objekata u poslovne. Podižu se i novi umesto starih. U tom procesu ne prepoznaje se nikakav koncept koji bi trebao da važi za deo Karađorđeve od Pošte do Jadra?

– I obični ljudi krste se kad vide zgradu preko puta kuće Radojičića, do raskrsnice sa Pop Lukinom ulicom. Pitaju se ko je to projektovao. Čini mi se da će biti slična strašna agresija i sa objektom koji se gradi preko puta Zubne poliklinike, do Biblioteke. Intervencija na zgradi u Karađorđevoj br. 30  je, sa druge strane, prihvatljiva. Primer je da se može kada se radi pametno, sa osećanjem za postojeće.

Grad je složena socijalna sredina koja mora biti uređena, da se zna šta je šta. Ne priznajem onu teoriju:  grad živi, pa se menja. Živi ali na koji način? Može i na drugačiji način da se menja a ne kao sada. Ukoliko imaš stambenu četvrt – onda je to stambeni prostor. Ne možeš da budeš toliko agresivan pa da ga stalno „bušiš“, da stambeno pretvaraš u poslovni, u trgovački prostor. Potpuno menjaš filozofiju te ulice, život  tog dela grada. Unosiš  saobraćaj, dopremu... Time ne poštuješ građanina koji tu živi a potom ni on sebe ne poštuje. Urbanisti moraju da razmišljaju i sada na taj način, gde  šta dozvoliti. Imaš Knez Mihajlovu ulicu sa stotinu poljoprivrednih apoteka gde svaki dan robu dopremaju kamioni od  po 50 tona, ulicu koja je zakrčena, gde ni pešak ne može proći. A to je jedina ulica koja vodi na Gradac.

Da li ste u prilici da o tome  razgovarate sa urbanistima?

– Ne  pitaju, izuzev kada rade planove pa nas se sete. Najvažnije je, gde šta dozvoliti od trgovine,  od poslovnog prostora. Ne smeš u gradu dozvoliti poljoprivredne apoteke koje su prljava rabota, to je hemija, to je smrad od otrova, pa doprema robe… Moraš za to odrediti prostor. 

Nezaobilazna tema je i Dom Vojske…

– Ne uspevamo ni sa zaštitom najelitnijih starih zdanja. Ne zna se, na primer, ni kada će biti završena rekonstrukcija Doma vojske, ni ko će ući pod njegov krov, njegova namena….

Zahvaljujući sadašnjem vlasniku, obavljene su intervencije ali bez saglasnosti sa službom zaštite. I to je bogu plakati. A objekat ima i arhitektonsku i istorijsku vrednost, od izgradnje zadržao je namenu – oficirki dom – što je prosto neverovatno. To ne znači da bi trebalo da i dalje to bude,  namena može da bude i druga. Mi predlažemo namenu, a to je kultura. Moj predlog je da tu bude biblioteka, neki kažu bilo bi dobro to i to. Ali, sve to je nezvanično. Mora se otvoriti ozbiljan razgovor o tome. A za godinu ili dve objekat će se srušiti ako budu duži kišni periodi. U takvom  je stanju.

Nema koncepta za nove intervencije u osetljivim prostorima. Svedoči to i ugao ulica Majora Ilića i Radničke, preko puta Kadinjače. Dobio čovek investiciju na placu na ulazu u Pećinu,  preko puta parka. Na uglu gde je bio neki magacin diže se višespratnica od tvrdog materijala. To je urbanistički loše rešeno, na ulazu ili izlazu iz grada, na domaku Pećine.

Od novije arhitekture, posleratne, šta izdvajate?

– Dom kulture pre svih a i Kolubaru  dva. Zanimljivo je da je ona očuvana. Govorim pre svega o parterima zgrada – nema intervencija, bušenja, pravi park u okruženju, nema saobraćaja. Humano naselje…

Kod moderne, inače, nema sudaranja. Ne nosi ornament, u pitanju su čiste forme, pa ne smeta. A kada je reč o uklapanjima sa postojećim, ljuti me nastavak izgradnje one skalamerije kod Železničke stanice. To je primer kršenja i zakona. Železnička stanica je bila proglašena za kulturno dobro a posle nas niko ništa nije  pitao. Mi smo išli i na širu zonu, na raskrsnicu. Ni za onu zgradu dijagonalno, ni za onu pored nje...  Niko nas nije pitao za uslove. Kada smo razmišljali o Železničkoj stanici, imalo je mnogo razloga da se proglasi za nepokretno kulturno dobro. Ona je slobodno stojeći objekat na slobodnom prostoru. A sve što se radilo imalo je zeleno svetlo opštine. Urbanistička služba je dala uslove za to, a morali su da pitaju nas jer je parcela bila pod zaštitom.

Imate, na žalost, i slučaj  bolnice kao celine. Završena je rekonstrukcija stare bolnice iz 1936. ili je iz 1938. godine. Dogradnja plućnog odeljenja na taj objekat je fantastična. Vlada Simović je to dobro uradio: prirodni materijal, cigla, smiče se u prostoru  koji odiše kao celina.  Kultiviše se ceo prostor, parkinzi, uređuju zelene površine, rezerviše se mesto za kapelu koja se sad podiže. Da li ste je videli? Primer naše svesti. To je neverovatno! Gradi se kapela iz XIV veka. To je strašno šta radi Crkva! Crkva je postala najveći mecena a radi kako hoće. Kapela  je u redu, ali – gde piše da ona mora biti iz XIV ili iz XV veka? Ko im za to daje  pravo? To je ružno Kao da se čovek ne može moliti u objektu savremene arhitekture. To su promašaji, agresija na identitet ovoga vremena. Vređa te kao savremenog čoveka. A sve je kao celina izuzetno osmišljeno, od hirurškog bloka pored stare bolnice do izvanrednog grudnog odeljenja. I onda se desi – kapela! Valjda i mi imamo neko znanje o XXI veku. Kada je o Crkvi reč,  imamo poraznu situaciju i na polju slikarstva. Naši sadašnji slikari samo kopiraju freske. Imamo dobre slikare koji nisu u stanju da u sakralnim objektima ostave traga o sebi, o svom stvaralaštvu. Sad su u Valjevskoj crkvi prekrečili ono što je 50-tih godina oslikano. Hoće da je ponovo oslikaju.

Pokojni Radomir Stanić, ekspert, autoritet za zaštitu, nije uspeo da spreči skandal u Ubu, tamošnji slučaj „usisavanja”… Ko je Peđi Ristiću dao takvo pravo? Dođe neko u XXII veku i gleda crkvu iz XIV veka! A nema dokumentacije, niti će je biti, o tome šta smo imali u XXI veku. Strašno!

Ili slučaj izbora lokacije za novu crkvu u Valjevu. Novi momenat politizacije. Da  bi se dodvorio Crkvi, daješ joj prostor, a ne rešavaš  ništa drugo. Pa onda dižeš pijacu iako je već imaš. Pa imaš pijacu pored pijace. Na osnovu čega, kog dokumenta je postavljena crkva na ušću? Zašto je uništena Ulica Mirka Obradovića. Zašto most nije napravljen na drugi način. Nemaš pravu komunikaciju u gradu,  sužen si na  jednu ulicu. U Šapcu su urađene dve nove ulice. A u  Valjevu nemaš ni jednu novu dok se od postojećih ulica prave ćorsokaci.

A gde vidite Gradsku kuću, reprezentativnu adresu koju, valjda, i Valjevo zaslužuje kao što je to mudro uradio Šabac?

– U  konaku kneza Jovice Milutinovića! Ili u „Brankovini”!  Možda u Domu vojske.

Upišite svoj komentar