| Decembar 2007

Krstići tope mast

Andrej Jelić Marikov

Knjiga Andreja Jelića Mariokova

Knjiga Andreja Jelića Mariokova

Kad Krstići reše da poseče,
Žensku decu prihvati rodbina.

Svaka kuća bar dvoje obara;

Vepra godca,
Troprasnu krmaču.

Ganutljivi putnik
Ako tu zabasa,
Čime stigne uši zatiskuje.

A kad sunu napolje drobovi
I čereci oderani vrisnu,
Još s prstom u uvu,
Prebraja oblake.

Sneg prvenac u purpur ogrezne.

Breg Krstića likne na bojište,
Što i nije golema prinova,
Kuda jesu silne
Prohodile vojske.

Nastupale u gvozden-poretku,
Odstupale bezglav-bežanijom!

Nema doma bez vojenih stvari:
Arnjevi,
Cerade,
I šatorska krila,
Maljevi,
Ćuskije,
Klinovi i klamfe,
Čuturice,
Porcije,
Kazani,
Oficirska sedla,
Amovi i štrange,
Kaiševi,
Lanci i samari,
Tuč-postolja,
Cevke od bacača.

Što vojaku treba,
Valja i seljaku.

Jatagani,
Sablje,
Elebarde,
Nametne su sečke
Za bundeve.
Potkovica sa konja viteza,
Pasent dođe za ragu tegleću.

Iz šlemova jagnjad se osalja.

Sanduci su za svašta podesni.
Zato ovde cene artiljerce.

Slabu vajdu nosi pešadija.

U komori lopov do lopova!

Al kad klisnu
Dušmanske tobdžije,
Tu se sajam veliki otvara.

S prvim mrakom
Nestanu točkovi.

Predhodnica naša
Ako okom trene,
U cik zore
Komplet rasklopljeno!

Svako gvožđe nađe za se mesto.
Pretrpani krckaju tavani.
Niko nema ništa za bacanje.

Mnogoj stvarci
Ne znaš upotrebu,
Al baš ona može
Sutra zatrebati!

Spram oružja i spram municije,
Jedna kuća beše posebno agilna.

Nije mesto i nije prilika,
Da ih ovde ističem i hvalim.

I vlasti se za njih
Slabo raspituju.

Njih u svate zovu pod oružjem!

Ko bi drugi obaro jabuku?!

Zaželiš li ribe
Iz Velikog vira,
Oni će te ispomoći bombom!

Prst na usta!
Toliko o tome.
Kratež dana navio nizbrdo,
Ponestaje već i lednog piva.
Došlo vreme za seču rakijom,
Baš uz vakat
Za topljenje masti.

Dok u staroj kući
Sadžak nameštahu,
Okreni – obrni
Jedna noga ramlje.

Brze misli,
Ljutaci,
Prznice,
Već naheri,
Pod priličnim gasom,
Tumarali po onom sumračju
Da uluče podesan podglavak.

Vrag ne spava – nađoše granatu.

Tvrđe nisu mogli podglaviti!

Niko ne zna odkud je doneta,
Povelika,
Mrtvog upaljača,
Po’ se veka tuda povlačila.

Pred oluje njom su
Pritiskali plašće.

Za Nikoljdan njome
Krcaju orase.

Nasadiše garavu raniju.

Užegoše pod njom bukovinu!

Sedmo zadno čaši sagledaše,
Dok mast dođe
Do svoga vrhunca!

U kob-času svi su kod ranije.
Ogledaju
Da ugode čvarke.

Sklopilo se kaono u skasci;
Kad vo legne i mače ga ljulja!

Da izduši godine ćutanja,
Namah grunu ona vražja sila!

Poposkoči kuća iz temelja.

Iskočiše vrata i prozori
Po vr’ duda sleme uzletelo!
Čelni duvar leže na kamaru.

Da je pukla u srećnome svetu,
Nikog živog tu ne bi tražili!

Svi Krstići s Bogom pretrajaše.

Kad odbiješ rane i prelome,
I plovidbu u gluvome svetu,
Vrela mast ih najviše išteti.

Ne priča se,
Mada svi već znaju,
Da je u njih telefon s lampicom:

Kad zasija,
Traže Radovana,
Kome sreća i uši sačuva.

Nisi dete,
Nit’ si malouman,
Da pred njime laneš o ovome:

Ja ti jemac – srešće te u mraku!

(Iz zbirke „Naša stvar”)

Andrej Jelić Marikov dobio je nagradu Udruženja književnika Srbije „Milan Rakić”. Nagrađena mu je zbirka „Naša stvar” (izdanje „Beoknjige”).

Komentari

Krstići tope mast | 5.06.2009 u 07:03

greska u stihu> Ko bi drugi obro jebuku treba> Ko bi drugi obaro jabuku Dva zadnja stiha ne pripadaju ovoj pesmi

Mariokova | 5.11.2009 u 13:00

Hvala na komentaru, ispravljena je greska

ispravljeno | 5.11.2009 u 21:29

Upišite svoj komentar