| Decembar 2008

Portret, lice, maskaIz kataloga za izložbu u Modernoj galeriji "Portret između realnog i imaginacije"

Svetislav Basara

Kad god čujem reč portret, pomislim: Tito. Mojoj generaciji, odrastaloj pedesetih i šezdesetih po malim srbijanskim gradovima, portret je bio neraskidivo povezan sa Maršalom. Drugih gotovo da nije ni bilo. Maršalov portret, međutim, bio je okačen na sve zidove svih zamislivih prostorija. Nahvatao sam se još u detinjstvu straha od portreta. Maršal je nedremano gledao sa zidova učionica, službenih prostorija, poslastičarnica, autobuskih stanica, kancelarija mesnih zajednica. Maršal je, zapravo, suvereno vladao pomoću svojih portreta. Još se plašim tog strogog lika. Počev od onih umetnički besprekornih do onih nastalih pod kičicama provincijskih mazala na kojima je ličio na mongoloida. Trebalo bi napraviti retrospektivnu izložbu tih likovnih uradaka na kojima bi se lepo videlo kako je put od svemoći do zaborava relativno kratak, i unapred trasiran.

Jer, onoga dana kada te naslika neko beznačajan i neuk, put do beznačajnosti i vladavine neukosti nije dalek.

Poigravaju se ljudi s portretima. Lepo piše u Starom zavetu: ne pravi sebi nikakva rezana lika. Sada, posle toliko godina, rado se setim Borhesove parafraze na tu biblijski parabolu. Na dan Strašnog suda, Gospod kaže rezačima likova i slikarima portreta: stvorite to što ste narezali i naslikali, pa ćete naslediti Carstvo nebesko.

Nije dobro mešati se u božanske poslove. Eto pouke.

Evo i zašto. Lice je unutra, kao što je unutra i Carstvo nebesko. Iznositi napolje ono što treba da ostane unutra, čin je svetogrđa. Mistici kažu da anđeli, u našem poimanju figurativnosti, nemaju ništa drugo osim lica. Naša lica su Padom izmeštena prema spolja. Tu je trebalo stati. Lepo smo upozoreni. Ali, tu se nije stalo.

Poodavno mislim, a ne usuđujem se da izgovorim, ali se sada usuđujem da napišem: islam je u pravu. Doduše, polovično. Feredže bi trebalo da nose ne samo žene, nego i muškarci. Svi bismo trebali da pokrivamo lica umesto što pokrivamo zadnjice, koje su manje-više sve iste. Takva je, međutim, palost. Moramo da izlažemo svoja lica pogledima okoline. Samo kada ih izložimo, ona više nisu lica nego – maske. A maska je zlokobna. Ne krije ona naše pravo lice od okoline, nego od nas samih. Više ne znamo ko smo i šta smo (a to lice i jeste) i suočavamo se sa drugim maskama. I više niko ne zna ko je ni šta je. I to je koren svakog haosa i rasula.

Treba li, ipak, slikati portrete? Treba. Zašto? Zato što nam više ništa ne preostaje. Toliko smo pali, toliko smo osiromašili. Da nema portreta verovatno ni nas ne bi bilo. Jesu portreti idoli, ali uvek preostaje mogućnost da se vratimo licima. Nije možda mesto za citiranje Grigorija Palame, ali više ništa nije na svom mestu. „Duh se”, kaže sv. Grigorije, „pokatkad povlači u sebe i iznutra posmatra gnusnu i izboranu masku.” Danas to nazivamo depresijama, neurozama, krizama i psihozama. Puka zamena teze. U svim tim stanjima jedino vidimo svoja lica. Nema tu krivca. Mi smo to. Može se naručiti portret. Možemo se „ovekovečiti”, ali nam muke života pokazuju šta smo.

Ima, naravno, nadriportretista koji će vas namalati za male pare. I tako vas smestiti u rđavu večnost. Zbog njih portreti ne bi trebalo da postoje. Ali ima i genija poput Leonarda, Goje, Bejkna – mnoge sam zaboravio – koji će nam dubokim uvidom u ljudsku psihu i portretima nastalim iz tih uvida, preko Mona Lizinog lica i lica drugih osoba koje su portetisali, pokazati ko smo i šta smo.

Govore da je zagonetan Mona Lizin osmeh.

Zagonetka je na drugom mestu.

Upišite svoj komentar