| Decembar 2009

Valjevski gimnazijalac Matija BećkovićIz ilustrovane monografije Radovana Popovića „Matija”

Radovan Popović

U međuvremenu tetka i tetak preselili su se iz Slavonskog Broda u Valjevo. Tetak Sveto Udovičić, rodom iz Bosne, iz Visokog, došao je sa porodicom i dobio posao u građevinskom preduzeću „Jablanica”. Bio je poslovođa na gradilištu novog Doma kulture u gradu na Kolubari. Zahvaljujući njihovoj dobroti, majka Zorka otpremiće Matiju na dalje školovanje, u više razrede gimnazije. Matija će stići u Valjevo preko Užica, uskom prugom do Lajkovca, a onda će presesti u voz za Valjevo i ta varoš će za njega postati drugo rodno mesto, o kome će, kako će kasnije, kao ugledni pisac, reći – da su to najlepše godine njegovog života. A zgrada Valjevske gimnazje biće najlepša zgrada koju je do tada video. Umeo je da stane s druge strane ulice i da se divi lepoj fasadi, zagledajući biste Dositeja i Vuka. Vazda je gluvario po starom delu varoši – Tešnjaru. Onda bi odlazio kući, kod tetke i tetka (koji će ga i usvojiti! I kojima će zauvek biti zahvalan za sve što su za njega učinili... Prihvatili su ga kao najrođenijeg u svoj dom, u montažnoj baraci, kod železničke stanice, u ulici Vuka Karadžića). Mnogo godina potom kazaće: „Tetke su velika institucija naše prosvete – nema broja onih koje su podigle i školovale tetke. Gde je ko imao tetku – tu je učio!”

Matija će i u Valjevskoj gimnaziji skrenuti pažnju na sebe svojom darovitošću, naročito na časovima srpskog jezika i književnosti. Istina, sećao se da ga je još u Slavonskom Brodu profesor hrvatskog jezika pitao:

„Ko ti je ovo napisao?”

Bio bi veoma iznenađen njegovim sastavom.

Valjevo ga je fasciniralo – zauvek će se sećati pazarnih dana kada je varoš po bogatstvu i obliku ličila na slike Hijeronima Boša – seljaci se sa svih strana stiču prema pijaci, peške, na konjima, volovskim kolima, a ima i onih sa konjskim zapregama. Ulice zakrčene žitom, pernatom živinom, lubenicama i bundevama, voćem i povrćem... Jednog dana dok je stajao ispred (bivše) kafane „Sunce” prvi put u životu vidi neobičan prizor: nailazi fijaker, a u njemu kaluđer sa sedom, dugom bradom. Rekli su mu da je to znamenita ličnost – ava Justin Popović, izuzetno obrazovan čovek i da živi zatočen u obližnjem manastiru Ćelije, gde su ga komunisti prognali.

U šestom razredu gimnazije doživeo je da se ime Matije Bećkovića pročuje u celoj školi – za pesmu na konkursu „Moj kraj u revoluciji” dobio je prvu nagradu i novčani iznos od 15.000 dinara! U to doba bio je to veliki novac. A bila je to prva nagrada u životu – u svečanoj sali Gimnazije iznenadnu svečanost otvorio je uzbuđeni drektor Jova Kovačević i objavio da je učenik valjevske Gimnazije taj i taj dobio prvu nagradu za najbolji pismeni zadatak u Republici Srbiji! Valjevo je trijumfovalo nad ostalim gradovima, mada, kako je rekao direktor – „nije tako bilo u revoluciji...” Zatim je gost iz Beograda, iz ministarstva, izvadio koverat sa parama... a jedan od Matijinih drugara je dobacio:

„Prebroj lovu...!”

Presrećan odlazi u baraku i onda s tetkom ide u kupovinu. Kupuje prvi karirani sako u životu, pa cipele, pantalone. Tetka predlaže da kupe i tetku košulju – kaže: „Biće mu milo!”

Uključuje se u žestoke rasprave o tradicionalizmu i modernizmu u književnosti – Matija se opredeljuje za ove potonje. Bliski  su mu stihovi Oskara Daviča, Miodraga Pavlovića, Vaska Pope, ali i Stevana Raičkovića... Prvi put u životu vidi žive pisce o kojima se u javnosti govori i piše – u Valjevo je došao Subho Tagore, rođak slavnog indijskog pesnika Tagore, koji je pročitao svoju pesmu „Šumadijski čaj”, u društvu pesnika Slavka Vukosavljevića i književnog kritičara Predraga Palavestre. Indus je mislio da je vruća rakija naš domaći čaj pa mu je posvetio pesmu, a publika je već naslov komentarisala da taj čaj niko nije pio a da nije pevao. Potom je stigao u Valjevo i Oskar Davičo... Zapanjila ga je drskost, s kojom je veliki pesnik odgovorio na pitanje profesora fizike Cvetkovića – kakvi su ti stihovi, vas modernista, kao što ih piše Vasko Popa? Davičo mu je odbrusio da će odgovoriti samo u slučaju ako neko ima nešto pametno da pita...

Početkom decembra 1956. u život Matije Bećkovića ulazi plavokosa devojka koja će mu postati i prva ljubav i prva ljubavna pesma i prva knjiga i doživotna saputnica i majka njegove dece. Bilo je to tačno u subotu 9. decembra 1956. oko pola osam uveče kada na valjevskom korzou, „u Karađorđevoj ulici, između Pošte i Suda” upoznaje Veru Pavladoljsku, učenicu petog razreda.

Iduće, 1957. godine, objaviće i prvu pesmu u „Mladoj kulturi” – nazvaće je „Preludium”:

Gde ste se zagledale planine?
Gde Vaše nevine visine plivaju?
Okreni se kamena goro
...
Odazovi se gromovima...

Pričalo se da je pesnik i stidiljivi lepuškasti Crnogorac počeo slobodnije da se ponaša – pustio je i dugačku kosu, a usudio bi se da u „Šofer baru” popije i po neko piće. Ali, od tog subotnjeg korzoa, otkako je upoznao Veru, njegova galaksija se menja – on prati svaki njen korak, a i ona njega, dolazi da ga sluša pa i uzima reč na sastancima literarne družine u Gimnaziji... Vera voli i čita poeziju, roditelji su joj uoči rata došli u Valjevo, nosi ime očeve majke, a otac joj je iz Rusije, rođen u Pjatigorsku na Kavkazu i pred Oktobarsku revoluciju, kao dečak, stiže u bežaniji u Srbiju... Matija će ga upoznati i ovaj će biti zadovoljan izborom svoje kćerke, jer je i sam čitao i voleo rusku poeziju, a najviše od svih dopadao mu se Afanasij Fet (1820-1892).

O izuzetno darovitom gimnazijalcu pričalo se i van škole.

Ljubica Nožica, profesor srpskog jezika u petom i osmom razredu, koja prati modernu literaturu, uočava Matiju, upućuje ga u Gradsku biblioteku, gde stižu razni listovi i časopisi. Njega posebno zanima „Mlada kultura” koja posvećuje pažnju mladim piscima, a i onima iz tzv. unutrašnjosti. Urednici lista (Mladen Oljača, Predrag Palavestra i Slavko Vukosavljević) pružaju ruku mladima, otkrivaju talente. Matija je u literarnoj družini jedan od zapaženijih (pre njega tu slavu imali su nešto stariji, koji su već otišli u Beograd na studije – Zoran Joksimović, Petar Pajić i Miloš Jevtić).

Zovu ga – pesnik...

U jednoj od pesama („Lirski recitiv”) Matija peva o Toplici, Srbiji u srcu, Avali:

Pa siđem dole u Rašku na medovinu
pa se s Markom ogledam na dnu bunara
pa s Nemanjom sednem pod tisovinu
i čujem kako Mesec s Danicom razgovara...

Profesor filozofije Dragan Mijanović, koji je vodio hor Gimnazije, uočio je da Matija govori lepo i razgovetno pa mu na takmičenju srednjih škola poverava ulogu konferansijea. To je bila i velika slava i prva leptir mašna – koju su na brzinu skidali i stavljali svi učesnici. Vera mu je poverila da ga je tad prvi put i zapazila.

Završeni su lepi gimnazijski dani i došlo je vreme za odlazak na studije u Beograd.

Maturirao je školske 1958-1959. godine.

Kad dođeš u bilo koji grad, rukopis

Kad dođeš u bilo koji grad, rukopis (Foto: Ljuba Ranković)

Upišite svoj komentar