| Decembar 2012

Baštovan grada Valjeva

Ljiljana Ljiljak

Miodrag Kića Lalović

Miodrag Kića Lalović

Sa Miodragom Kićom Lalovićem o zelenom blagu u našim naseljima i  fabrikama. Zašto Valjevo, već je pun vek, ne uređuje nove parkove. Zašto su urbanisti krivi za sve manje drvoreda? O  zaboravljenom dečjem igralištu na Pećini, neimenovanim spomenica po  parkovima i  idejama  kojima  tek stiže vreme da se ostvare

U hladu „Limenke“ za vrelog ok­to­ba­rs­kog dana razgovaramo prekidani od svakog prolaznika koji mora bar ko­ju da prozbori sa Kićom, Miodragom La­lo­v­ićem. A pričamo u kafiću „Photo Caffe“ potomaka čuvenog Obrena Jov­an­ov­i­ća, gradskog fotografa. Saša, jedan od njih, sa osobitim uvažavanjem čini ne­ko­liko snimaka. Kića prima čestitke za pr­ve dane u penziji u kojima, kaže, uživa sa un­ucima Katarinom (8) i Vukašinom (2,5), ne odustaje od pecanja, odlazaka na Du­nav i Divčibare. A ta penzija bila je pr­avi šok, kaže. Nakon postavljanja no­v­og direktora Direkcije za uređenje i iz­gr­ad­nju grada, u ponedeljak je zasedao Ko­le­gij, u sredu je doneto rešenje a u četvrtak je obavešten pismeno-zvanično da mu je pr­estao „radni odnos“  jer da je ispunio us­lov za starosnu penziju u 65. godini ži­vota! A mogao bi još da učini u struci za svoj grad. I ovo pripada biografskim po­da­cima, pa počinjemo:

Rođen  19. marta 1946 godine u Valjevu u Vitkovića ulici broj 3, kuća Ra­ba­so­vi­ća gde je deda Bogosav imao krojačku radnju. Ot­ac Ratomir Raša Lalović, naslednik kr­ojačkog zanata pa docnije dugogodišnji d­i­rektor Pivare, majka Natalija, do­ma­ći­ca, od Tešića iz valjevske porodice ka­fedžija.  Nakon osnovne škole i Gi­mn­azi­je diplomirao na beogradskom Šu­mar­sk­om fakultetu, odsek za hortikulturu, 1972. godine  da bi profesionalnu ka­ri­je­ru odmah počeo radom u Zavodu za ur­ba­ni­z­am, pa tadašnjem SIZ-u za građevinsko ze­mljište, povremeno u Opštinskoj up­ra­vi i do penzionisanja 2012. u Direkciji za izgradnju i uređenje Valjeva. Sa Lepom, su­dijom (devojačko Bogdanović) dobija kć­eri Milicu (1975) i Bojanu (1978). Po­slednje što je realizovao u svojstvu ho­rt­ik­ulturiste Valjeva je 350 stabala, po­sađ­en­ih proletos na Pećini, umesto 71 sta­b­la koliko je moralo da se poseče. A sa Pe­ći­nom je sve za Kiću Lalovića i počelo…

- Park šuma Pećina je suvo zlato koje tr­eba sačuvati. Ne samo kao izletište, jer to su pluća grada. To brdo nad Valjevom po­šumljeno je 60-tih godina pretprošlog ve­ka zalaganjem gra­do­na­če­ln­ika Radovana La­zića. Pr­vi veći poslovi bili su kada sam počeo da radim 1972. godine. Osim sr­eđ­ivanja zelenila uređeno je i dečje ig­ra­li­šte, po pr­oje­ktu Lazara Pribića, pr­of­­esora sa Šumarskog fa­ku­lteta, koji je ra­dio i pr­oje­kat revitalizacije. Tada su još bile aktuelne om­la­di­nske radne ak­ci­je, Va­lje­vo je bilo domaćin pa su za to od­­ređeni poslovi na bi­ol­oškom sr­eđ­iv­a­nju Pe­ći­ne. Bila je dosta zapuštena, nije se ni proširivala, a pojava potkornjaka, ko­ji je zahvatio smrču, uslovila je pa­rc­ij­al­nu seču. Tada smo zasadili dekorativne vr­ste lišćara da bi se monolitna šuma cr­nog i belog bora razbila oblicima i b­o­j­ama. I tada je, zapravo, park šuma,  nekada sa periferije grada, postala pravi gr­ad­s­ki park. Danas je opet hitno potrebno bi­ol­oško obnavljanje Pećine jer za stabla u pu­noj zrelosti treba 20 do 30 godina ra­sta. Nema gradova sa takvim ambijentom u svom srcu. Mora se čuvati taj kapital i sr­editi dečje igralište.           

Šta izdvajaš kao tvoj doprinos gr­adskom zelenilu?

- Bez sumnje, to je Kolubaru II. Bivalo je to 70-tih godina kada je stambena gradnja sistemski rešena, a uz sredstva za stanove obezbeđivana su sredstva i za uređenje in­f­r­astrukture, sve do uređenja zelenih po­vr­šina. Kako je koja zgrada završavana ur­eđivao se i parter. Radilo se po pr­oje­k­tu celog naselja (tim Invest biroa) a za ze­lene površine autor projekta bila je mo­ja generacijska koleginica Ljubica Kr­ag­ović. Imalo se i snage i pameti, a i pa­ra, da se izgradi naselje po meri ljudi a ne sp­avaonice. Tada smo ukunuli sabraćaj pa se mogla podići prava botanička bašta od naseljskog parka na, čini mi se, oko 8 he­ktara! Retko gde u gradskim parkovima u nas imate plavi i žuti čempres, ili po­r­ed duple trake 50 stabala japanske tr­eš­nje, izuzetno cenjene i dekorativne. Na ža­lost, da se one poseku dao je nalog ta­da­š­nji načelnik opštinske uprave (Cr­noj­ač­ki) uz obrazloženje da voćkama nije me­sto u gradskim zelenim površinama! Tu je bi­la i ogledna botanička bašta koju su ob­ilazili studenti sa mog Fakulteta a na ko­ju je, nažalost, pala bomba tokom bo­mb­ar­dovanja. Nikada nije obnovljena. Tada smo intenzivno uređivali zelene po­vr­š­i­ne u dvorištima škola, stambene bl­ok­o­ve, bolnice, pa Brankovinu, Divčibare. Uveli smo da svaka generacija u ob­da­ni­š­ti­ma posadi svoje drvo a osnovci svoje.

- Treba reći da je tada bila neka po­se­bna atmosfera, takmičenje u tome kako ur­ed­iti svoj fabrički krug. Krušik je, na­ra­vno, prednjačio. Tih godina uredio je, ku­ltivisao u park, ceo svoj  krug, najveća in­ače površina na teritoriji grada. Im­ao je izuzetan fond raznovrsnih zasada pa i posebnu službu kojom je rukovodila Ra­dm­ila Anić. Bilo je to za primer. Velika sr­edstva ulagale su i danas nepostojeće fi­rme, na primer Fabrika vijaka “Gr­ad­ac” na novoj lokaciji zalaganjem tadašnjeg di­rektora Mlađe Todorovića i njegovog po­moćnika Jakovljevića, mislim da je to bi­lo 1976. godine. Pa ondašnji Uzor, Sr­bi­janka, štamparija Milić Rakić, Ko­ž­a­ra na prostoru gde je sada Omni centar… Svi su ulagali mnogo da kvalitetno urede sv­o­ja radna dvorišta. Mogli smo se po­no­si­ti svojim „industrijskim“ parkovima. Tr­eba podsetiti da je to i vreme, tih 80-tih, saradnje sa  aranđelovačkom ma­ni­fe­st­acijom „Mermer i zvuci“, kada smo po­st­avljali i skulpture u slobodnom pr­os­to­ru. Nažalost, skulpture nemaju table sa im­enima autora iako su one urađene. Mi­sl­im da se nalaze u Eroziji. Jedinstven je pa­rk na Jadru sa bistama saboraca Vide Jocić. 

 Kad se saberu tvoje četiri  decenije…

- Na jednog stanovnika Valjeva dolazi 20 do 25 kvadrata zelenih površina. Po to­me smo na listi evropskog standarda za ur­bane sredine, koliko je potrebno zel­en­i­la. Ono što u Valjevu nije dobro, to je či­­­njenica da nema novih parkova. Ima gr­ad površina za to ali nisu obrađene a st­are, preuređene u parkove ili slično – ne ob­navljamo. A bilo mi je zadovoljstvo tih go­dina sarađivati sa vajarima Otom Lo­gom, Miodragom Živkovićem, Mi­lu­no­vi­ć­em…  

Tandem Kića-Lola (Nebojša Anić) ili Lo­la-Kića danas pripada svojevrsnim legendama grada…

– Vajar Mile Jevtić poklonio je gradu je­dnu skulpturu „Dva veka Vuka“, po­st­av­lje­nu na uglu ulica na Petom puku. Oko sk­ul­pture postavio je u betonu izlivene ko­c­ke za sedenje i na jednoj od njih je up­is­ano: „Naredio Dule, platio Đule,  ur­ed­i­li Lola i Kića“. Sarađivali smo na le­p­im poslovima uređenja partera na svim tr­govima sa spomenicima u gradu. Puno sa­mo zajedno radili i u Osečini, u La­za­re­vcu… U Brankovini sa profesorom Ar­si­ćem sa Likovne akademije, prijateljem De­sanke Maksimović. Po njenoj želji sa­hr­anjena je ispod starog graba, starog pr­eko 150 godina. Imao sam u Brankovini di­vnu saradnju i sa protom Kovačevićem ko­ji je sahranjen na padini iza Br­an­ko­va­č­ke crkve.              

Svi uživamo u drvoredima uz kej Ko­lu­ba­re. Stare ta moćna stabla lipa…

- Stare su, neka stabla imaju više od ve­ka. Trebalo bi ih bar potkresati kao što smo uradili na potezu od Doma ku­lture do Mefija, odnosno mosta. Lipe u pa­rku na Keju  su u kritičnom stanju. Ke­st­e­nom smo posadili deo iza Kasapa i po­ne­k­im kod Doma kulture. Kada je reč o dr­vo­re­dima u Karađorđevoj ulici realizovali smo program „svaki ćošak novo drvo“, od Su­da do Narcisa lipa, pa „likvid ambra“ do Sinđelićeve, potom do Hajduk Veljkove me­dveđa leska, pa beli jasen do Nušićeve a do Kolubare II - javor. 

U javnosti si često optuživan za ods­us­tvo drvoreda u nekim ulicama, kao po­če­tak Karađorđeve, Hajduk Veljkova delom, deo Sinđelićeve …

- Niko neće da proširi trotoare sada ka­da se obnavljaju gradski blokovi. Ur­ba­ni­sti slušaju naloge investitora – „što vi­še kvadrata“ a nama jedva šta ostane za zel­enilo. Pogledajte delove Sinđelićeve, Ha­jduk Veljkove gde su nikle zgrade od pet, še­st spratova. Sve imaju erkere a onda ne­ma mesta za krošnje. Trebalo ih je povući un­utar građevinske linije, proširiti tr­otoare i za drvorede. Mi ho­rt­ik­ul­tur­is­ti smo poslednji u liniji pro­jek­tov­a­nja, davanja uslova. Da objasnim slučaj dela Ka­rađorđeve. Rekonstruisana je, kao što se zna, parama iz Nacionalnog in­ves­ti­ci­onog plana bez udela grada u tom poslu. Do­bili smo projekat CIP-a  i desilo se da nema para da se započeto završi pa ni dr­voredi nisu obnovljeni. Rečeno mi je pre nekoliko godina, kada je to pr­ip­re­ma­no, da hitno posečem stabla starog dr­vo­re­da jer se radovi nastavljaju pa da drv­or­ed­i ne smetaju… I tako je ostao očišćen po­četak Karađorđeve od Jadra do bi­bl­ioteke. A kada će se raditi - ne zna se.  

Pokrenuo si septembarsku ma­ni­fe­st­ac­iju „Izložba cveća“. Verujem da u pola  va­ljevskih dvorišta i danas rastu uk­ra­sna šiblja, raznorodno drveće koje je Va­lje­vcima donela ta izložba. Na žalost tako nešto više ne postoji…

- Za ondašnje Septembarske sve­ča­no­st­i Valjeva, sve do rasula one države, od­rž­a­no je 13 takvih izložbi na kojima su uče­st­vovale firme od Slovenije do Ma­ked­on­ije. Grad je delimično otkupljivao ono što je izloženo, dosta se prodavalo a i po­klanjalo. Bili su tu i saveti za gajenje sad­nica i cveća, uređenja dvorišta. Po­sle se sve svelo na nekoliko firmi, nije po­stojala volja pa onda nije više bilo ni no­vca i to se ugasilo.

U javnosti i najneupućeniji zna za gr­ad­onačelnika, glavnog urbanistu ali  i ho­rtikulturistu – onoga koji brine za ze­le­nilo grada. Narod više nego ceni vaš po­sao. Radio si sa puno  gradonačelnika. Sa kojima najuspešnije?

- Sa Dušanom i Đulom bila je najbolja sa­radnja, a bilo je to i zlatno vreme, vreme mo­gućnosti grada da odvoji sredstva za zel­enilo. Ne pripisujem sebi u zasluge ali sa saradnicima se uvek dobija više a bi­lo ih je sjajnih. U Vidraku, Eroziji, Va­lje­voputu, u firmi Mičelini, Royal Tr­ade, Rasadnicima Beograd…. 

Zanimljivo je da ovaj grad sa toliko ze­lenila koje treba održavati nema svoje ra­sadnike. Valjalo bi i zbog ušteda…

- Erozija ima šumarski rasadnik koji je, mislim, i danas aktivan. Vidrak je im­ao  tople leje, za sezonsko cveće. Sad ima p­lastenik za maksimalno 30.000 sadnica. A za Valjevo treba 100.000 sadnica u sez­o­ni! Jedna od mojih nerealizovanih ideja je da Valjevo ima svoj rasadnik, i posebno pr­eduzeće kao što ih imaju svi mudri gr­ad­ovi ove veličine. Ali ne pita se struka već politika!              

 Može li se kod nas živeti od pr­oi­zvo­d­nje cveća…

- Na veliko, da. Bio je jedan talas pro­iz­vođača pa se danas to svelo na nekoliko: Da­na Filipović Vujić, „Petunija” Sl­av­i­ce Đu­kić u Zabrdici, Vlada Ignjatović k­o­ji ga­ji muškatle za uličnu rasvetu u BID zo­ni u Karađorđevoj ulici. Pa čuveni uz­gajivač ru­ža Gruja sa Kamenitovca… Ne­m­amo pr­avih cvećara, ostalo ih je pet-še­st… 

Šta si ostao dužan u poslovima gr­ad­skog baštovana?

- Nisam uspeo da se izborim za ideju da oz­elenimo mostove. Zamislite cvetne og­ra­de na našim bezličnim mostovima…

Komentari

Tek sada 2019 god.videh ovaj davnò pisani tekst. Svi smo vec odavno po penzijama,ali te Lalovicu srdacno pozdravljam, tvoja generacijska koleginica koju pominjes u datom clanku Ljubica Kragovic Jovanovic

Ljubica Kragovic Jovanovic | 12.03.2019 u 14:32

Upišite svoj komentar