| Decembar 2013

Kad četkica zameni posaoNeispričane TV priče Radovana Lazarevića završile na platnu

Darija Ranković

Radovan Lazarević (foto: Dragan Krunić)

Radovan Lazarević (foto: Dragan Krunić)

U Morinju, prelepom mestu u Boki Ko­to­rskoj, gde svakog leta po mir i od­m­or odlaze pojedini valjevski no­vi­nari, probudio se zaboravljeni talenat i rodila ljubav prema slikarstvu. Ra­do­v­an Lazarević, urednik RTS dopisništva u Valjevu, u tom primorskom mestu shvatio je da su njegovi crteži iz osnovne šk­o­le s razlogom završavali na izložbama. Da čarobni svet boje i platna može da bu­de više od hobija, Radovan Lazarević je sp­oznao pre deset godina, sasvim sluča­jno, priključivši se likovnoj  koloniji u Mo­rinju koju je organizovao slikar M­io­d­r­ag Mile Petrović. Rezultat tog nimalo sl­učajnog slučaja bila je izložba u Li­ko­vn­oj galeriji “Sveti Luka” na Ubu. Tr­id­es­etak slika, ulja na platnu različitog fo­rmata, Radovan Lazarević je pokazao pr­vog novembarskog dana brojnoj publici iz Beograda, Valjeva i Uba. Tamnavska var­o­šica je izabrana za prvu samostalnu iz­lo­žbu iz više razloga. Mile Petrović je Ub­ljanin, a Radovan Lazarević je član Ud­ru­ženja likovnih umetnika “Spektar “. 

Da li je odlazak u slikarstvo želja za ne­čim novim, da se oprobaš i dokažeš u još nečemu ili je beg od svakodnevice?

Mislio sam da ću, bežeći od svakodne­vi­ce, slikati samo za svoju dušu. Ali, sli­karstvo mi  je postalo više od hobija. Sv­aka nova slika povećavala je odgovor­no­st u razmišljanju da se možda i u slika­rstvu ostavi trag. Zahvaljujući četkici i pl­atnu, svetlost dana ugledale su mnoge od mo­jih nedovršenih ili neispričanih te­le­vizijskih priča koje su se taložile tr­idesetak godina”. 

Naše kolege, ali i mnogi drugi, bili su iz­nenađeni, nisu znali da Laza zna da sl­i­ka. Da li je taj talenat neko otkrio ili se jednostavno “desio”?

Želeo sam da slikarstvo bude moja pr­iv­atnost. Zato je izložba za mnoge i bila   iz­neneđenje. U osnovnoj školi nastavnik Mi­losav Komnenović je moje slike birao za grupne izložbe i slao ih na dečje fe­st­i­vale. Kad je prošlo puno vremena, moj pr­ijatelj, akademski slikar Miodrag Mi­le Petrović na jednom lepom letovanju u Bo­ki Kotorskoj, ubedio me da ponovo po­čnem da slikam. Bio je iznenađen. 

Moj prvi utisak, na otvaranju izložbe, kada sam kročila u Galeriju, bio je su­sr­et sa svetlošću, vedrinom, koloritom, ra­došću… Na nekim slikama su šare koje po­dsećaju na liciderska srca, ćilime. Da li je to skrivena nostalgija, sećanje na pr­ošla, možda lepša vremena, želja da se ovo vreme oboji, da bude veselije i bolje ne­go što jeste ili nešto  treće?

I kad skrećem pažnju na stanje u kojem se nalazi pojedinac ili naše društvo, tr­udim se da igrom boja naglasim tu le­pš­u stranu života stavljajući akcenat na sv­et­lost, kolorit, vedrinu, radost. Pr­ev­i­še je muke i patnje u našem narodu. No­sta­lg­ije ima, liciderskih srca u raznim ulo­ga­ma ali ne i šara ćilima. U pitanju su ne­ki drugi srpski simboli. Koliko god po­kušavao da ovo vreme obojim i učinim bo­ljim nego što jeste, nisam mogao a da po­nekad ne skrenem pažnju na neizvesnost ko­ja je pred nama. 

Tvoje slike imaju priču. U jedan kadar si smestio nekoliko događaja i nekoliko  ak­tera? Koliko je  bilo teško ispričati ne­što četkicom na platnu?

Mnogo lakše nego što sam očekivao. Sa­svim opušteno i na veliko zadovoljst­vo. 

Da li hleb, koji dominira na nekoliko slika, predstavlja život, a ljudi bez lica svakog od nas? Reši mi tu dilemu.

Hleb je simbol ži­vo­ta, on je i duša čo­ve­kova. Ljudi bez lica mogu predstavlj­a­ti mn­oge od nas. Na slici "Ne­kad i sad" to se naj­bo­lje da primetiti. Moj je utisak da narod nema snage da kao nekad pokaže sv­oj ponos i odlučnost. A ako se ponekad i to desi na mojim slikama, onda je to ma­ni­pu­lacija narodom i sve se završava kao sa on­ima na brvnu. 

Na brojnosti onih što su bili na ot­va­ranju izložbe mogu ti pozavideti veća i zvučnija slikarska imena. Da li su do­š­li iz znatiželje, da vide šta to Laza sl­ika, ili da odaju priznanje slikaru?

I sam bio sam iznenađen brojem po­se­ti­l­aca. Za mene je to pre svega bio znak po­štovanja mene kao novinara jer nisu ni zn­ali da sam "slikar" a kamoli šta slikam. 

Da li slike, koje imaju odlične naslove (ka­kve samo novinar može da im da) za­dr­ža­vaš za sebe ili će se one naći i u domo­vi­ma drugih i radnim prostorima?

U ovom trenutku, sve slike koje ne p­ok­l­onim prijateljima, zadržaću za sebe. Mo­ram priznati, interesovanje za moje sli­ke je iznad očekivanja. 

Gledajući tvoje sli­ke pomislila sam da je u svakom od nas skriveno ne­što lepo, do­b­ro, us­pe­šno, samo to treba iz­vući. Im­aš li savet ka­ko da pronađemo to št­o je dobro?

Ne volim da pametujem i delim savete. Br­zi ritam života i briga za egzistenci­ju mn­oge čini netolera­nt­nim i nervoznim, pu­nim mržnje prema sv­ima i svemu. Mi­slim da ponekad treba smiriti strasti i uživati bar u nečem što se može. Je­dna moja koleginica je primetla da nije te­ško biti fin. Ako moram, reći ću: tr­eba nam pre svega vere u sebe, malo dobre vo­lje, upornosti i više ljubavi prema sv­ima. Onda će lepo, dobro i uspešno doći sa­mo po sebi.

Radovan Lazarević Laza zna da slika. Nje­gove slike imaju dušu. Imaju priču. Po­ruku.  Neku posebnu lepotu. Zaključak je to koji su poneli brojni posetioci na­pu­št­ajući Galeriju “Sveti Luka” na Ubu.

Komentari

Ovaj tekst je najobicnije upucavanje Radovanu.Slike su cisto terapijske za kucno opustanje.A ta koleginica nije mogla da primeti da nije tesko biti fin,vec samo da citira jednu od kampanja ministarstva kulture posle 2000.Al koga Kolubara volje-volje...

Serdarluk | 11.12.2013 u 22:12

Upišite svoj komentar