| Februar 2008

Krupan čovek velikog srca

Zoran Đorđević

Nisam oduševljen kad ponedeljak osvane kišovit i tmuran. Poslednji ovog januara bio je baš takav. Kao i u filmovima, tako i u realnim životima, to vlažno sivilo kao da nam uvek najavljuje nešto loše.

SCENA 1 – Brazilsko kišno jutro

Otvaram mail...

Zdravo Zoki,

Nažalost javljam ti tužnu vest da je profesor Života Filipović preminuo. Opelo i sahrana su danas u pola 12.

Pozdrav – Aca Žuća


Čitam te redove nekoliko puta, na trenutak poželim da sve to nije istina, ali zvučni signal mi najaljuje novu, upravo pristiglu poruku.

Dragi Zorane,

želim te obavestiti da nam je dragi prijatelj, profesor Života Filipović, u subotu uveče preminuo (nije se oporavio posle operacije) a sahrana je danas u 12:30 na groblju u njegovom selu Strmna Gora.

Boban Ilić

P.S. Ti obavesti ostale koji su ga poznavali, ja nemam baš puno adresa. Gogića ću ja sada obavestiti.

Splet surove koincidencije je hteo da mi Bobanova poruka stigne baš u toku same sahrane našeg dragog profesora i prijatelja. Telefoniram. Posle nekoliko trenutaka javlja se Aca Žuća, koji tihim, isprekidanim glasom objašnjava kako je baš u tom momentu na sahrani. U trenutku naš razgovor prekidaju zvona strmogorske kapele, čiji je zvuk toliko jak da uopšte više ne čujem Acin glas, ali mi je potpuno jasno da upravo tada, posle završenog opela, iznose našeg mrtvog prijatelja.

Crkvena zvona me vratiše skoro nekih 30 godina unazad. Kao da se na trenutak strmogorska zvona pretopiše u zvuk gimnazijskog školskog zvona.

SCENA 2 – Valjevska gimnazija 1977.

Tog leta, uoči septembra, u pauzama fudbala, na crvenoj šljaci irgališta u Medicinskoj školi, mesto koje je u to vreme bilo i kosmos i centar sveta sve zlokućanske dece, danima sam slušao luckastog Macu (advokat Spasoje Radović) i njegove vizije budućih događaja.

Svaka promena je komplikovana, a posebno je teška kada je u pitanju mlad nezreo čovek. Te 1977. završio sam Drugu osnovnu školu, tada se zvala OŠ „Miša Dudić”. Nastavljam školovanje u Valjevskoj gimnaziji. Spasoje je spletom samo njemu poznatih okolnosti upisao tehničku, koja u to vreme nije bila naročito popularna. Pun detinjaste ljubomore i naivnosti, na svaki način je danima pokušavao da nam dokaže da smo jednostavno nadrljali u Gimnaziji. Neprekidno je vikao: „Doći će vama Života Filipović!!”

Priznajem, prvi čas nemačkog jezika čekao sam zalepljen strahom za stolicu u poslednjoj klupi reda do prozora, u učionici koja gleda sa prvog sprata na Muzej i Kolubaru. Neposredno posle školskog zvona, u učionicu ulete ljudina od skoro dva metra. Sa vrata nam uputi jedan: „Guten tag!” Crveni dnevnik u njegovim rukama jasno je govorio da je upravo to taj strašni profesor. Njegova visina je samo dopunjavala Spasojeve pretnje. I pored negovog srdačnog, pomalo detinjastog glasa, moj strah je bio u tom trenutku još veći. Pomislih: „Samo da me ništa ne pita danas, to bi bio moj kraj”.

Naravno, i to se baš toga dana desilo. Igrom slučaja ili igrom nekih nepoznatih sila koje sam kasnije godinama osećao po tim prelepim gimnazijskim prostorima, novi profesor nemačkog krenu da jednog po jednog đaka upoznaje. Razume se, na nemačkom:

“Wie heißt du?” (Kako se zovete?) Pitanje je bilo upućivano jednom po jednom đaku.

– Ich bin Jasmina Despotović!”

– Ich bin Mihailo.... Mihailo Obrenović.

– Ich bin Predrag Živanović.

Lagano je red dolazio do kraja na kome sam čekao zalepljen za stolicu. „Nemac” me pogleda direktno u oči.

– Du!

– Ko, je 'l ja? (Kasnije sam tu repliku primetio u Baletićevom Balkan Ekspresu.)

– Du, du...

– Ich bin Đorđević Zoran!

Direktan pogled je potrajao i lagano se pojačao blagim osmehom.

– Zoran, vi imate, kao i ja, takozvano francusko R. Vaš izgovor je apsolutno idealan za učenje nemačkog jezika. Vidite, što je mana u našem srpsko-hrvatskom izgovoru, to je vrlina u nekim svetskim jezicima.

Tog dana mi je bilo jasno da nisam mutav u celom svetu, na svim jezicima. Iste večeri odjurih do Spasoja da mu javim da i on nije mutav, jer i on je, kao i ja, imao taj fenomen francuskog R. A zajedno sa nama i veliki pedagog i sjajan predavač, ogromni čovek velikog dečjeg srca, profesor Života Filipović.

Sao Sebastiao – Brazil, 29. januar 2008.

Komentari

Krupan čovek velikog srca | 2.09.2009 u 12:12

Upišite svoj komentar