| Februar 2008

Veselin Vesa PantićIn memoriam

Redakcija Revije Kolubara

Objavljujući ove dve zanimljive beleške o nekadašnjim zbivanjima Revija „Kolubara” se oprašta od svog povremenog saradnika, čestog sabesednika i odanog prijatelja Veselina Pantića. Njegov članak o čaušu Radivoju (sa naznakom: Za „Kolubaru” – februarski broj 2008) nadživeo ga je brižljivo otkucan, sa ponekom naknadnom rukopisnom intervencijom, opremljen uz to dvema ilustracijama i takav ostavljen na njegovom radnom stolu. Nije stigao da nam ga donese.

Vesa Pantić je umro iznenada, izdalo ga je srce. Bio je mladolik, mladalačka shvatanja i vedar duh činili su ga mlađim no što je to po godinama bio, mada ni u tom pogledu nije pripadao starcima. Rođen je u Goriću, 24. septembra 1938. godine, u porodici zemljoradnika baštovana. Školovao se u Donjoj Grabovici, Jaši Tomiću i Beogradu, u Beogradu je i prava diplomirao (1962). Najduže je radio u Građevinskom preduzeću „Jablanica” (pravni referent, šef pravne službe, rukovodilac sektora, član poslovodnog odbora, urednik lista). Izvesno vreme advokat. Više puta je biran za predsednika Društva pravnika Valjeva. Članke i enigmatske probleme objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Nalazio se, između ostaloga, među pokretačima nekadašnjeg enigmatskog časopisa „Brankovina”.

Svestrano se, uz to i delotvorno, angažovao u društvenom životu Valjeva i Valjevaca. Značajno je, na primer, doprinosio u mnogobrojim i po mnogo čemu delikatnim poslovima koji su pre dve decenije preduzimani radi podizanja u Valjevu spomenika proti Matiji Nenadoviću.

Veselin Vesa Pantić je pripadao onim retkim Valjevcima koji uživaju simpatije čitave valjevske varoši, koja ga je, svojski i iskreno, ožalila i kad se ovoga januara od njega rastajala.

Kao Đače - disident, kao deda – pesnik

Vraćajući se iz škole jednog jesenjeg prohladnog popodneva 1950. godine, učenik trećeg razreda miličanske osnovne škole, tada devetogodišnji Dimitrije Diša Sirovljević, na sav glas je putićem pevao:

„Sa planine duva vetar,
umro Tito, doš'o Petar!”


I kao što to u poslovici biva (Dobar glas se daleko čuje a loš još dalje), isto veče uvek budna Narodna milicija privede grlatog osnovca Dimitrija na saslušanje u susednu Valjevsku Kamenicu.

- Od koga si to čuo? – bilo je glavno isledničko pitanje osnovcu Dimitriju. Dimitrije nije hteo da oda autora stihova već Narodnoj miliciji reče da tu pesmu pevaju negde u daljini miličanski, njemu nepoznati čobani i to se obično čuje kad duva vetar od čobana prema njemu.

Tako čitav slučaj za Narodnu miliciju postade još ozbiljniji, jer je Dimitrijev odgovor sugerisao zaključak da se ovde ne radi o pojedinačnom slučaju – verbalnom izgredu jednog balavca, već o pojavi, opštenarodnom raspoloženju, što bi za revolucionarnu Podgorinu bilo u najmanju ruku poražavajuće saznanje. Sve se na kraju ipak zataškalo kao dečji nestašluk tako da nije ni javljano – gde treba.

Prošlo je od tada više od pola veka a istorija je demantovala nepodobne stihove: Petar II je umro 1970. godine u Libertvilu (SAD), deset godina pre „druga” Tita, koji se predstavi 1980. godine (4. maja u 15,15 časova).

Vetar sa planine i dalje u Miličinici, kao i onda, povremeno duva a nekadašnji đačići – danas deda Diša – svoje ovce čuva. U dokolici se brani od samoće (deca i unučad žive u gradu) slušajući radio, čitajući „Kolubaru” i pišući pesme.

Veselin Pantić

Čauš Radivoje iz 1958. godine i svatovi iz Gorića

Čauš Radivoje

Čauš Radivoje (Foto: Ljuba Ranković)

Čauš je turska reč koja, po Vujakliji, označava policijskog službvenika, pandura, državnog dvorskog kurira, gardistu-konjanika. U našem srpskom jeziku, kao turcizam, čauš je reč koja označava starešinu svatova, šaljivčinu u svatovima.

Na fotografiji, snimljenoj 9. februara 1958. godine, u čauša je bio maskiran neki Radivoje iz Bujačića. Sa medenicom u ruci, „uslikan” je na svojoj mazgi (muli) u Karađorđevoj ulici „belog Valjeva”, preko puta zgrade (strašnog) Opštinskog suda a pred fotografskom radnjom čuvene valjevske slikarke Milke (Antić). Tu su se u istom času, kod Milke, posle venčanja u crkvi, za uspomenu i dugo sećanje, fotografisali: mladoženja Dušan D. Pantić, mehaničar iz Gorića i mlada Perunika

Svatovi iz Gorića

Svatovi iz Gorića (Foto: Ljuba Ranković)

Jovanović iz Dupljaja, sa uglednim kumovima iz Valjeva, Borisavom Damnjanovićem, avio i auto mehaničarem, sa suprugom (sede levo od svekra Dragoljuba koji je pod šubarom), Milivojem-Milom Stefanovićem, advokatom i njegovom ćerkom Ljiljanom, tada brucošem elektrotehnike (sede desno od svekra), te deverom (desno od mlade dole potpsanim tadašnjim brucošem prava) i ostalom mladoženjinom familijom.

Zanimljiva je i galerija likova radoznalih građana slučajem okupljenih oko čauša Radivoja i njegove dugouhe „Rosinante”. Liči li vam prvi s desna na gornjoj slici na onog Žan Pol Belmonda, koga smo viđali u bioskopu „Central” od 17-19 i od 19,30-23,30 časova?

Veselin Pantić

Komentari

Veselin Vesa Pantić | 2.09.2009 u 12:13

Upišite svoj komentar