| Februar 2011

Fuga nad Kolubarom

Ljiljana Ljiljak

Sa Suzanom Radovanović Perić o tome kako je nasto gudački kvartet MISS. O fenomenu prepunih dvorana za njihove koncerte. Kako su četiri Valjevke osvojile najprestižnije dvorane u Beogradu. Ima li Valjevo adekvatnu dvoranu za koncertne nastupe.

Malo ih je, a možda uopšte i nema sredina u Srbiji, po veličini sličnih Valjevu, koje mogu sa ponosom da kažu da imaju  uzoran koncertni sastav akademskih muzičara. Takvog poduhvata su se uspešno uhvatile, 2006. godine, profesorke violine Srednje muzičke škole, magistri Suzana Radovanović Perić i Snežana Radovanović Stevanović, bliznakinje, osnovavši sa koleginicama Vericom Jakovljević, viola i Irinom Vasiljević, violončelo – gudački kvartet MISS.  Za nepune četiri godine one osvajaju sve scene, ne samo u Srbiji. A u svom gradu doživljavaju nenadanu podršku, pre svega publike ali i javna priznanja.

Magistrice Suzanu i Snežanu obrazovali su eminentni srpski pedagozi, profesori Sandra Belić, Dušica Polovina, Dejan Mihailović. Sticale su dragocena koncertna iskustva u Vojvođanskoj filharmoniji i kamernim orkestrima „Dušan Skovran” i „Majstori gudači”. Njihovo opredeljenje za rad u Srednjoj muzičkoj školi „Živorad Grbić” u Valjevu krunisano je i osnivanjem gudačkog kvarteta. Rođene su 9. decembra 1978. godine u Valjevu. U porodici (majka Olga, tekstilni dizajner iz gradačke porodice Jokić; otac Miroslav, telefonista, poznatiji kao klavijaturista Miša iz pop grupe „Autobus”) odrastaju uz muziku, a nakon redovne osnovne škole („Žikica Jovanović Španac”) i osnovne muzičke, prelaze u Beograd i nastavljaju školovanje u Srednjoj muzičkoj školi „Vojislav Vučković” pa potom na Akademiju umetnosti u Novom Sadu.

Fenomen uspeha gudačkog kvarteta MISS na izmaku ove godine i te kako je potvrđen serijom koncerata „Tragom zvuka kroz vreme” u Narodnom muzeju.

Suzana Radovanović Perić

Suzana Radovanović Perić (Foto: Ljuba Ranković)

Puno pitanja  steklo se u vremenima zamrlog muzičkog života u ovom gradu za razgovor sa Suzanom Radovanović Perić. Ona, ipak, pleni optimizmom i pored oporih konstatacija da mnogo toga u  muzičkoj edukaciji naraštaja nije u redu pa ni sa muzičkom kulturom u nas:

– Snežana i ja smo 2002. godine došle u Valjevo i veoma brzo nama je prvenstvena ambicija bila da napravimo sastav. Kada se zaposliš i kreneš da radiš, to te uključuje u potpuno drugu atmosferu. A mi smo veoma mlade počele da radimo. Volele smo javne nastupe, koncertiranje,  to je sve potrebno da bi muzičar bio potpun. Sticaj okolnosti je bio i da se Irina Vasiljević zaposlila, pa zahvaljujući njenom ocu  Draganu  Vasiljeviću i njegovom razumevanju otvorili smo odsek viole u školi. Tako je obezbeđen teren za formiranje profesionalnog kvarteta. Bile smo optimisti.

– Snežana i ja  smo imale  sreću da smo na fakultetu radile sa odličnim profesorom Dejanom Mihailovićem koji nas je naučio da oslušnemo ukus publike. Da repertoar uvek bude dopadljiv. Da se krene sa nekim popularnijim kompozicijama, dopadljivim. Naravno, ne onim „za široke narodne mase”.  Od samog početka  smo  zapažene i onda su se stvari odvijale same od sebe. Imale smo podršku  institucija, a to mnogo znači. I ono osnovno – mnogo mi je značilo to što nisam sama. Činjenica da imam sestru bliznakinju, odredila je sve ovo što se dešava. Svirale smo uvek zajedno i u ansamblima, posle i u duetu… Kad smo počele da radimo u školi jedna drugoj smo bile podrška. Na  isti način razmišljamo.

U sredinu i kojoj više ne postoje čak ni horovi u osnovnim školama, u kojoj nema, reklo bi se, opšte muzičke kulture a jedva da postoji nešto malo konzumenata „ozbiljne” muzike vaš uspeh kao da razotkriva mnogo toga što ne valja. Posebno o vakumu između potreba ljudi i uspavanih institucija…

– Takvo je, na žalost, stanje u celoj državi. Naša je profesija ponižena. Ne poznajem ni jednog muzičara koji od koncertriranja  može da živi. Očekuje se da ljudi sviraju bez honorara. Možda je ova atmosfera krize, odsustva vrednosti uticala da životni prioriteti budu drugačiji. Pomišljam da su pre 40 godina ljudi skromnije živeli ali da  se mnogo veća pažnja poklanjala razvoju ličnosti u čoveku. Čula sam za gimnazijskog profesora Mijana (Dragutin Mijanović) koji je na početku školske godine pravio audiciju za školski hor i davao neopravdane ako niste bili na koncertu klasične muzike. Sa muzičkim obrazovanjem danas stvari ne idu tako. Ipak sam optimista i zato što je pre tri godine Evropska unija propisala nekoliko uslova za muzičke škole ukoliko hoćemo da postanemo njeni pripadnici. U Uniji  trećina osnovaca pohađa i muzičku školu. Kod nas je, možda, jedva deset odsto. Frapantno manje. Znači, aktivno će se raditi na podizanju muzičke kulture.

– Mora se reći i to da nije  samo sredina ta koja određuje život i nekakav profesionalni put. Već je to i naš stav prema sredini. Ako rešim da osnujem sastav i koncertno delujemo – pokaže se da ima ljudi koji žele to da čuju. Činjenica da trajemo pune četiri godine i da zainteresovanost Valjevaca za nas ne jenjava, govori da sam u pravu. Nije ovo provincija. Ovo je samo manji grad.

 Koncerte „Tragom zvuka kroz vreme” izvodite u galeriji Narodnog muzeja. Mali prostor i za kamerni orkestar, pogotovo za publiku. Mi zapravo i nemamo adekvatan  gradski koncerni prostor van škola i ponekog „otkrivenog” mesta… 

– Da li smo pogrešno procenili? Kad god smo svirale u Beogradu po galerijama uglavnom dođe oko 70 ljudi, a nama u Muzej dođe mnogo više publike. Tamo stane  80 stolica a okolo mnogi stoje. To je stotinak ljudi. Za nas iznenađenje i kompliment! Nama je taj prostor bio važan pre svega zbog izuzetne akustike a i zbog otvorenosti Vlade Krivošejeva, direktora, prema novinama i neke njegove dinamičnosti koja nije karakteristična za ljude u ostalim institucijama.

– Kada je reč o dvoranama – Gimnazija predstavlja najlepši prostor za klasičnu muziku. Muzej nam je bio interesantan jer niko nikada nije radio nešto slično. Da pomerimo granice. Što se tiče muzičke škole, tu je lepa sala, ima topao zvuk, ali imam utisak da se sve što se dešava u Muzičkoj školi (a dešavaju se mnogobrojni koncerti), povezuje  sa „školskim” aktivnostima. Zbog toga su tamošnji programi nedovoljno posećeni i nedovoljno prisutni u javnosti. Možda je za to kriv i naš nedovoljno agresivan marketing. To je sala koja ne živi u gradu i time moramo da se pozabavimo. Dom kulture – tamo je konferencijska sala koja traži ozvučenje. Ogromna a „suva” dvorana. Zvuk se gubi, dobija  restkost, neku mehanizovanu notu. I u holu Doma kulture se zvuk razliva.

Vašem javnom radu nije prethodila nikakav akcija za pomoć, nije se čulo da nešto tražite i uslovljavate.  Nije bivalo apela da se nabave instrumenti...

– Realna sam osoba. Možda je to razlog što smo kvartet. Niko od nas četiri nije fanatik. Zato smo i izabrale Valjevo. Ovde mogu da pravim pedagošku karijeru, da imam porodicu i da sviram u kvartetu. A instrument koji košta 40 do 50 hiljada evra zahteva mnogo veće posvećivanje.

Imale ste do sada tri koncerta u Narodnom muzeju od kojih su dva bila u znaku Mocarta i Baha. Zašto baroknu muziku osećamo tako bliskom? Ovo pitam zbog reakcija publike, koja je, mora se to reći, prestala da bude „laička”…

– Meni je lično koncert posvećen Dvoržaku bio najdraži od svih koncerata. A barok je jednostavna muzika, ima puno dinamičnih efekata, pitka, izuzetno ritmična, jednostavne forme. Zbog toga je zahvalna za koncerte ovog tipa. Čini mi se da sam na svakom našem koncertu osetila apsolutnu posvećenost i prisutnost publike. A to je retkost. To me oduševljava i inspiriše da sviramo. Naročito u Valjevu. Snežana je baš  lepo rekla na prvom koncertu da nam je publika peti član. Oseća se posvećenost i zainteresovanost. Najvažnije je da ljudi više ne dolaze na koncerte da vide šta se to dešava, ko svira, ili da bi bili viđeni. Imaju jasnu predstavu šta ih očekuje. To je fascinantno.

Treba doista videti sa kakvim vas oduševljenjem slušaju i pozdravljaju učenici Muzičke škole…

– Sa đacima radimo i alternativno u odnosu na školski program. U saradnji sa organizacijom „Dobri ljudi” rađena je pozorišna predstava na muziku Vivaldija. Mi smo od njih dvanaestoro napravile kamerni orkestar! Prvo sam bila ubeđena da od toga nema ništa. Oni su toliko bili motivisani da smo mi za mesec dana  sa decom od 13 do 17  godina postavili cela „Četiri  godišnja doba”! Deca reaguju ispravno. Sve ih je to podiglo. Današnje generacije nisu izgubljene ukoliko se njima pozabaviš, stvoriš im osećaj da u sebi imaju nešto vredno, da je to važno, da se na to koncentrišu i da to neguju.

Možda se malo zna da je valjevski kvartet MISS dobro poznat i publici u muzički jačim i formiranim sredinama. Mnogo nastupate…

– Uglavnom u Beogradu. U galeriji SANU, reprezentativnom prostoru za koji se polaže audiciju jer još drže do svojih kriterijuma za razliku od ostalih tamošnjih dvorana.  Ta institucija još uvek ima zdrav odnos prema muzici, i prema negovanju publike. Nedavno je tamo nastupila Ana Marija Banović, takođe i Nikola Zdravković. Prisutni smo tamo i te kako mi Valjevci! Pa i u Kolarčevoj galeriji,  a prošle godine i na velikoj sceni Kolarca a da nismo imali nikakvu „vezu”. Poslala sam e-mail i naše snimke a oni su nam ponudili koncert. Onda galerija Progres, Kulturni centar Beograda. Bile smo i  u Bečeju, u Pfafenhofenu, na Beogradskoj akademiji… Snimile  smo  letos disk sa kompozicijama savremenog norveškog kompozitora Vidara Hansena.        

Šta Vam ovde u Valjevu nedostaje?

– Nedostaje mi više sadržaja, naročito muzičkih. Fali mi organizovanost umesto stihijnog rada. Ali ja Valjevo stvarno volim. Bila sam u toliko drugih gradova u Srbiji, svi liče jedan na drugi, stvarno su kao iz Domanovićevih pripovetki. Valjevo ima izvestan poseban duh i izgled. Mali je Pariz u Srbiji.

Iz vaše škole je izašlo prilično danas značajnih imena u muzičkom svetu. Da li ste u kontaktima sa njima?

– Marijana Mijanović je stvarno napravila svetsku karijeru. Na žalost, od kako je orijentisana na pevanje nismo kontaktirale. Pamtim je od vremena kada je bila poznata u školi kao izvrstan pijanista, imali smo kontakt izvesno vreme dok se školovala u Beogradu. Kasnije je otišla u Holandiju, pa u Švajcarsku. Ima zainteresovanosti u našem gradu da je pozovu da održi koncert. Ona je, bez sumnje, naš najuspeliji muzičar.  Interesantne stvari se dešavaju kod solo pevanja. Imamo Kristinu Milićević koja je ovde prošle godine završila Srednju muzičku školu i u Nemačkoj upisala akademiju. Pa Milena Marković, potpuno neverovatna i po glasu i po harizmi, završava sada srednju školu i verujem da će i ona da ode na stranu. Samo solo pevanje može neke stvari da promeni u gradu.

Nadate li  se odlučnijim potezima grada da bismo dobili dvoranu za koncerte?

– Iskreno verujem da će se nešto desiti sa tužnom zgradom Doma JNA koja nam propada. Ljudi koji su letos organizovali Tešnjarske večeri oživeli  su  njenu letnju baštu. Bili su tamo dobri programi, i mi smo nastupale. Taj koncert mi je jako drag, posebno sam ga emotivno doživela.

Komentari

Fuga nad Kolubarom | 28.07.2012 u 02:31

Upišite svoj komentar