| Februar 2014

Branko Đurašinović, umetnik

Miodrag Pešić

Branka sam upoznao u atomskom sklo­ni­­štu preko puta Gimnazije, gde je de­lio atelje sa Bogoljubom Ar­sen­ije­vi­ćem Makijem. Negde osamdesetih, kada sam se vratio iz Dubrovnika.

Dole pod zemljom bile su tri prosto­ri­je pa su mene primili u treću. Branko je da­nima i noćima strpljivo radio svoje sk­ulpture od gline da bi ih potom lio u gi­psu. Maki je u to doba postao čuvar u Na­rodnom muzeju, pa smo raskrčili levo mu­zejsko krilo i napravili galeriju u ko­joj se stalno nešto dešavalo. Igran je Be­ke­tov komad «Čekajući Godoa», priređi­va­ne izložbe, bila muzika, književne ve­če­ri, okupljanja, razgovori. Basara je na­ko­liko puta spavao u atomskom skloništu i gostovao u Muzeju. Plakate smo pra­vi­li tako što smo napravili slova (pečate) od krompira. Jednom, pošto su nas iz «Na­preda» ignorisali, ušli smo u njihovu redakciju Bane, Maki i ja, na njihove oči iscepali stotinak primeraka tih no­vi­na i izašli...

Pošto su nas isterali iz tog skloni­šta, prešli smo u sklonište ispod Ma­rk­eta, gde je Mile Jevtić pravio spomenik proti Matiji. Opet duboko ispod ze­mlje, u ilegalu.

Bane i ja smo nekoliko puta zajedno pr­av­ili izložbe. Prvu u Narodnom muzeju, kad je napravljena galerija  gde je i sad. Uč­estvovao je na konkursu za spomenik Vu­ku Karadžiću. Rešenje je bilo odlično, ali je komisija odabrala onaj PEZ. Kada je na­pravio atelje u suterenu porodične ku­će u Dušanovoj, u skloništu sam ostao sam, ali smo se skoro svaki dan viđali. Ku­pio je svetlo plavog trabanta kojeg je vr­lo voleo i njim išao pun elana da pre­da­je likovno deci na Mravinjcima. Ži­veo je sa svojom Milenom kod njegovih divnih roditelja, čika Milana i tetka Iv­an­ke.

CC

Onda su došle devedesete, počeli su da uče engleski, predali papire za Ka­nadu i na kraju otišli u Va­nk­uv­er. Tamo im se 1996. godine rodio sin Luka koji sada ig­ra hokej i uči. Njih dvoje su se vrlo us­pe­šno bavili enterijerom, Bane je bio vrlo ak­ti­van i sa izlaganjem. Bio je vrlo ra­do­stan kada smo mu, Kaća Mar­ink­ov­ić i ja, od radova što su ostali ovde, na­pravili u ho­lu Centra za kulturu, je­dnu od najdir­lji­vijih izložbi koje sam video. Poslali smo mu fo­to­grafuje i video sa izložbe. Već je bio prilično bolestan, ali se baš ra­­dovao. U više navrata smo dugo pr­­ičali skajpom... Veoma mi je nedo­st­ajao..

Bane je bio tih, intelegentan, is­ti­no­lju­­biv, osetljiv, nežan, predan um­etnosti, up­oran, skroman... Takvi ovde nemaju šta da traže. Ko zna šta bi sve napravio da je os­tao ovde. I da su ovdašnje okolnosti ma­kar ma­lo normalnije, ljudskije.

U jednom katalogu Branko piše: «Moj gl­avni motiv za stvaranjem le­ži u pojavama koje deluju destrukti­vno na svet. Os­eć­am da me je ovaj fe­no­men potpuno obuzeo i da je moj rad po­stao lična zbirka saznanja i strogo odabranih zapažanja i iskustava. Tr­agam za ekstrapozicijom pojava kao što su ozbiljnost i ironija, važnost i apsurd, ho­ror i humor. Izabrao sam st­rah iz ube­đe­nja da je jedini način da se po­dnese nje­gov stalni porast - suočavanje sa njim.

Ostalo je dosta kvalitetnih Br­an­ko­vih radova kod njegove majke,  bilo bi lepo kad bi se napravila nekakva mala legat po­st­avka u Valjevu.

Miodrag Pešić

Branko Đurašinović je rođen 1960. godine u Valjevu, u skromnoj gradskoj porodici (otac Milan, tehničar, majka Ivanka, domaćica). Nakon završene Tehničke škole upisuje se na Akademiju umetnosti u Novom Sadu gde je diplomirao 1986. na vajarskom odseku, u klasi profesora Tomislava Kauzlarića. Od 1979. godine je redovno izlagao u gradovima Jugoslavije i u inostranstvu. U Valjevu redovno na grupnim izložbama ili sa Miodragom Pešićem .

Sa suprugom Milom (devojačko Gavrilović), Valjevkom, inženjerkom geologije, emigrirao 1994. u Kanadu. Izlagao u nekoliko kanadskih gradova. Iako teško oboleo nije prestajao sa slikanjem i vajanjem do poslednjeg dana života. U domovinu po odlasku u emigraciju nije dolazio.

Umro je 18. decembra 2013. godine. Sahranjen u Vankuveru.

Upišite svoj komentar