| Januar 2009

Kolubarski tajkun iz četvrtog veka

Ljiljana Ljiljak

Radivoj Arsić i Ljiljana Ljiljak

Radivoj Arsić i Ljiljana Ljiljak

Nenadano, nakon tri godine pauze, nastavljena su istraživanja na lokalitetu Anine u Ćelijama o čemu je Revija „Kolubara” pisala u junskom broju 2005. godine. Radovima je i ovaj put rukovodio, od skora magistar, Radivoje Arsić iz Zavoda za zaštitu spomenika u Valjevu, koji je u poslednjih šest godina rukovodio i istraživanjima na lokalitetima Crkvine u Rovnima, Savinac u Brezovicama, Vignjište u Tubraviću, na Jerininom gradu u Brangoviću, na tvrđavi Starog grada Šapca, na kopovima RB Kolubara. Bilo je dovoljno samo dvadesetak dana pa da arheolozi potvrde pretpostavke da su Anine za sada najveći i najznačajniji objekat iz četiri veka prisustva Rimljana na  prostorima Valjevskog kraja i da su u rangu Medijane ili Gamzigrada!
 
Radovi su nastavljeni nakon tri godine na drugom kraju centralne prostoriji veličine 20 sa 25 metara. Stiglo se do podova, nađeni ostaci sistema podnog grejanja, dobro očuvani zidovi. Iako se očekivalo nešto „atraktivnije”, za sada nema tragova mozaika ili oslikavanja, ali ima tragova radionica u bočnim prostorijama. Nađene su dobro očuvane i veoma kvalitetne podne opeke (50 puta 50), pravljene negde u blizini, u jednoj ciglani koja nije bila vojna jer nema vojnih oznaka.

Sa ovim podacima Radivoje Arsić nas, okružen hrpom nađenih predmetima u skučenom prostoru potkrovlja Zavoda za zaštitu spomenika u Tešnjaru, uvodi dalje u otkrića istraživanja i Rimljanima na ovim prostorima.

– Možemo tačno utvrditi godinu kada je došlo do razaranja. Našli smo dosta novca, 150 iz prvog i stotinak iz ovog istraživanja, inače inflatornog, pa nam pomaže da utvrdimo kada je uništena građevina, zapravo kada je zapaljena, o čemu su ostali tragovi. Nije izgorela slučajno, jer su sve takve građevine u Srbiji, bar u ovom severnijem delu, izgorele istovremeno, skoro iste 379. ili 380. godine. Sve su zapaljene i nisu više obnavljane – kaže Arsić.

Nema  tragova mozaika, crteža na zidovima, zidne dekoracije. To nije tako neobično, jer i palata, koja se vezuje za Konstantina u Medijani, ili neke bogate tračke porodice, nije imala mozaike u prvoj fazi. Oni su tek kasnije dodati.

Nedavno si odbranio magistarski rad „Antička topografija prostora severozapadne Srbije” kod profesora dr Aleksandra Ivanovića. To vreme, čini se, trajno te za sada zaokuplja?
– Poslednja knjiga, koja obuhvata sve antičke lokalitete, bila je iz 1953. godine. Malo se tada znalo, objedinjeno je bilo sve sa praistorijom, antikom, srednjim vekom. Od sada poznatih, 90 posto lokaliteta tada nije bilo poznato. Zahvaljujući radu lokalnih arheologa u Valjevu i, moram da priznam, više u Šapcu, sakupljen je ogroman materijal, pa je poslednjih godina, nakon formiranja Valjevskog zavoda, dodato mnogo toga u ovom opusu od 400 poznatih lokaliteta. Dobar deo podataka je star 20 i više godina, pa je sve to trebalo ponovo sakupljati, utvrđivati šta je bitno, koja je pozicija, podatke o nadmorskoj visini, na primer, to nije postojalo. Stiče se neka slika, a u arheologiji obično se misli da ako nema nalaza ne možemo ništa da zaključimo, da sastavimo neku priču.

Ko su bili ti Rimljani na ovim prostorima?   
– Postoji neka predstava da su to bili uglavnom vojnici. Bila bi to pojednostavljena slika. Vojnici na našem terenu su uglavnom živeli na prostoru limesa, gde su prvo bili u sastavima vojnih posada. Kasnije su dobijali zemlju u okolini gradova. Može se reći za jedan deo severozapadne  Srbije i Mačvu, koja je pripadala najvećim delom Sirmijumu, da su to vojnici italskog porekla, koji su živeli u gradu, dobijali zemlju na kojoj su pravili vile. Ovaj prostor je mnogo kasnije potpuno integrisan u rimsko poimanje prostora i naseljavanja. Ovde se neki značajniji tragovi pojavljuju tokom III veka i teško je utvrditi ko je tačno bio van tog vojničkog sloja. Pre bi se moglo reći da su to neki rudari i ljudi vezani za preradu, obradu metala, nego za vojnu posadu. Mi nemamo, praktično, ni jednu veliku vojnu posadu na ovom prostoru u rimsko vreme, niti je to dokumentovano istorijski, niti preko arheoloških nalaza. Najveće utvrđenje, gde je moglo da stane oko 200 vojnika, je na Ušću, između Obrenovca i Vladimiraca.

Ko je naseljavao ove prostore do dolaska Rimljana?
 – Nakon Panonskog ustanka, kada je ugušena ta najveća pobuna i kada je raseljen ili pobijen deo nepokorenog stanovništva, Rimljani nisu imali potrebe za držanje većih vojnih jedinica, pa su vojna utvrđena pomerena na granice. Tragova domicilnog stanovništva ima ali nedovoljno. Prostore su naseljavala plemena o kojima se takođe malo zna – Autarijati, Desitijati, Breuci, Skordijci, Dindari. Ko je prvi došao – trgovci, kako se obično dešava u kolonizacijama, ili vojnici, ne znamo. Izgleda da u ovom  planinskom delu, van Mačve, živi konzervativno stanovništvo, koje nije bilo otvorene prema zemljoradnji i trgovini nego više stočarskoj, nomadskoj ekonomiji. Nema tragova  kontakta iz drugog i trećeg veka, pa ni tragova kontakta sa Keltima, koji su bili tu oko Beograda. To je jako teško naći.

Šta  ta nova nalazišta i saznanja sada govore o Valjevskom kraju?
– Može se pretpostaviti da je gradska teritorija samog Sirmijuma bila negde do Cera i da to ulazi u provinciju Donja Panonija, a da je prostor ispod toga pripadao Dalmaciji. Taj potez bliži Sirmijumu mnogo više je naseljen i ekonomski aktivniji u poljoprivrednom pogledu, a ovaj južni, daleko ispod linije Tamnava – Cer,  Tamnava – Jadar, okrenut je više rudarenju i zemljoradnji. Može se reći da je valjevski deo bio više vezan za Srebrenicu, rudarski centar i da se ovde više odvijala ta vrsta  proizvodnje. Ispod Sirmijuma i Ušća (Obrenovac) nemamo tragova naselja. Teritorijalno gledano, prostor do Valjevskih planina i uz Drinu pripada municipijumu, koji se nalazi u današnjim Skelanima, a kojem pripada i deo Srebrenice. Teritorija koja nije istražena, pripadala je nekoj četvrtoj opštini, čije je sedište možda u Krupnju, ili u, Valjevu, ne znamo, treba to istražiti.

Tako ide i raspored nekih plemena pre dolaska Rimljana. Koliko god su vodili računa da razbiju stare plemenske organizacije, oni su, ipak, prilikom određivanja opštinskih centara po unutrašnjosti, vodili računa da opštine pokrivaju teritoriju jednog ili dva plemena. Vile rustike su se postavljale na određenoj razdaljini,  pravilnom razmaku, minimum šest do sedam kilometara. Imate imanja minimuma zemlje 50 do 60 kvadratnih kilometara, to su veliki zemljoposednici koji su u tom trenutku verovatno mogli da uzmu i mnogo više. I nije neobično da su ta naselja, i manja, isključivo u dolini velikih reka i u  Mačvi, gde je najplodnija zemlja, pa ih u valjevskom okruženju retko ima. A ima malih imanja sa kraja III veka, koje dobijaju neki niži oficiri, što je neuporedivo skromnije u kvalitetu stanovanja sa onim, na primer, u Aninama.

Za Krupanj i Valjevo možemo reći, po putevima, da su bili značajne raskrsnice, gde su se nalazila i veća rimska naselja. Nalazila su se negde u starom delu grada, gde nije bilo dubljih kopanja temelja i zemljanih radova. Srednjovekovno Valjevo, pa i tursko, prekriva te slojeve. Ovde bi, verovatno, turski ostaci bili na metar dubine, srednjovekovni na dva metra, pa onda rimski…

Jerinin grad na Gradcu deo je te rimske priče, postoje ostaci puta?
– Put je sigurno postojao, vodio je prema užičkom kraju. To je lokalitet, koji ukazuje na to da se u Valjevu nalazilo neko veće naselje. Brangović nije bilo prvobitno utvrđenje, postojala je prvo jedna kula koja je služila kao osmatračnica i nekoliko objekata bliže reci. Krajem IV veka, ili početkom V, podignut je onaj bedem koji štiti ceo prostor. Tu je, verovatno, bila neka vrsta policijske stanice, koja je štitila put. Imali su u takvim stanicama posade sa 12 do 18 ljudi, koji su patrolirali u tim deonicama, gde je bilo puno razbojnika. Udaljene su bile od grada jedan dan hoda, a u ovom slučaju to je mnogo bliže. U Podrinju su postavljene na pet do šest kilometara udaljenosti, pa ima logike da je Brangović toliko bio udaljen i od grada Valjeva.

Rimljani su otvarali procese urbanizacije, što je tada, možda, bio ulazak u Evropu?
– U Sirmijumu se od početka sprovodi rimski princip organizacije naselja: kanalizacija, vodovod, ulice pod pravim uglom, uopšte koncept gradskog života. A to je veoma retko ovde i verovatno nigde nije do kraja sprovedeno. U odnosu na druge delove Rimskog carstva, ovaj prostor je ostao neka seljačka sredina sve do njegovog pada. U Dalmaciji, Dioklecijanova palata na primer, imate tradiciju neprekidnog gradskog života – od starih Grka, preko Rimljana, do danas. Ovde je to potpuno prekinuto u srednjem veku, pa su onda došli Turci, pa je to novi prekid i tako u kontinuitetu…

U tom mozaiku, mreži rimskih lokaliteta, kakvo je mesto Anine u odnosu na Sirmijum, Gamzigrad, Viminacijum?
– Ono je sasvim drugačije, a to je dobro. Ovo nije ni grad, ni carska palata, ali može da se vidi kako je živeo neko ko je bio jako imućan u ovom delu carstva. Mogu da se vide uslovi života, privređivanja, kako su živeli ljudi potčinjeni njemu, kakvi su bili običaji, obred sahranjivanja, sve je jako dobro očuvano. Sudeći po skladištima za žito, to je bio čovek koji je mogao da snabdeva čitav grad. U Srbiji osim tih carskih palata nemate ništa drugo otkriveno. A veoma bi  bilo zanimljivo i važno videti kako je živeo neko siromašniji, zakupac te zemlje, na primer. On tu nije živeo sam, oni su davali u zakup zemlju tadašnjim kolonima. A to su već prvi oblici nekih kmetovskih odnosa. Davali su im zemlju, oni naprave skromnu kuću u kojoj žive sa porodicom, daju deo prinosa sa zemlje vlasniku imanja. Da bi se zaokružila cela priča o životu u rimsko doba, treba izići iz one arheološke priča, lažne slike o antici – imali su podno grejanje, na primer! A ne zna se da je to imao jedan, a oko njega, sto hiljada ljudi živelo je u blatu da bi on jedan mogao da ima to.

Kako se mogu dovesti u vezu saznanja sa lokaliteta Anine sa nalazištem u Rovnima?
– To je zanimljiva priča, ali siromašna pokretnim nalazima. Lokalitet je oštećen do samih temelja. Mi smo u većem delu zgrade našli malo nalaza, koji bi pokazali koja je bila funkcija zgrade. Može da se rekonstruiše da je to, najverovatnije, bila stambena i delom ekonomska zgrada. Verovatno domorodačka porodica, koja je delom prihvatila rimski način života, znači počela da gradi od kamena i da koristi opeku, delimično, za pokrivanje krova, a ostali zidovi su i dalje od drveta. Kameni temelj, koji  nosi zidove od blata. Unutra je samo jedna prostorija popločana kamenom, ostale su sa zemljanim podovima. Podeljena je na samo tri prostorije, znači da nije došlo do nekih  promena u porodici, verovatno je to stočarska patrijahalna porodica, koja živi u jednoj prostoriji, a stoka je sabijena u drugoj. Imanje vezano za stočarstvo kao i danas jer ovde ne može ništa drugo ni da bude osim stočarstva.

Kako gledaš na inicijative o nastavku radova na valjevskom lokalitetu Ušće, gde su ostaci srednjovekovne crkve kod stadiona „Krušik” i da li je sve istraženo na teritoriji grada?
– Veći deo lokaliteta na stadionu je uništen. U to vreme u Valjevu arheologa nije bilo, a da li bi se i reagovalo i da ih je bilo, pitanje je. Više od polovine crkve je otišlo u nepovrat  kada se uređivao teren za igralište. Postoje arheološki ostaci samo između ograde i pruge. Na prostoru Veterinarske stanice bilo je nekih tragova i, sudeći po onom šta je nađeno, u pitanju je siromašnije imanje ili neko domorodačko naselje. I to je nađeno zato što je do XX veka ostalo neizgrađeno.

U crkvi i u delu groblja Gračanice radovi nisu nastavljeni. Trebalo je da budu nastavljeni ove jeseni, ali će ih izgleda biti neposredno pre potapanja. Jerinin grad u Brangoviću treba dalje istraživati, ali Ministarstvo za kulturu Srbije je prvo dalo, pa ukinulo finansiranje. A bilo bi dragoceno jer za turističku ponudu može sve da se iskoristi, pa i da  nema novih istraživanja, ako neko hoće. Veoma je važno da se konzervira jer ima šta da se vidi. Treba započete radove izgurati do kraja. Najgore je početi istraživanja, pa prekinuti a ne konzervirati. Kad se izgubi ritam, i zanos, koji nosi neku priču, nikada ni jedna stvar ne može da se izgura do kraja. U svesti ljudi arheologija je neka jako sporedna stvar jer niko nije video šta može da se dobije, ne samo u kulturnom i naučnom smislu, da mogu da se otvore neka radna mesta, da može da se dobije novac… Ako je društvo siromašno, arheologija i neke druge discipline su uvek poslednje. Na ovom prostoru nemamo ništa reprezentativnije iz rimskog perioda za pokazivanje od nalazišta Anine.

Pregovarali smo sa Lajkovačkom opštinom, zainteresovani su za otkup nekoliko parcela i da se krene u prezentaciju lokaliteta, da se konzerviraju radovi, da se organizuje neka turistička priča. U međuvremenu, krenula je trka sa cenama, vlasnik ove parcele tražio je 1.000 evra za manje od ara, a cela parcela ne vredi toliko.

I u medijskom predstavljanju tih vremena kaskamo za svetom. Imamo li ljude koji bi mogli da naprave atraktivan dokumentarni igrani film o Aninama?
– Imamo, ali je pitanje da li ti ljudi rade na držanoj ili drugim televizijama. Srbija je takvo društvo u kojem postoje interesne grupe. Pa ako je ministar za kulturu glumac, on će davati pre svega za pozorište, ili ako je arheolog onda će, ako je specijalista za Srednji vek, davati samo za lokalitete iz tog vremena, ili ako je stručnjak za antiku… Ko je bliži onome ko odlučuje, na primer u Beogradu, i ima veze, pre će doći do sredstava. Ne postoji pristup jer ne postoji ni državna strategija. Svi pričamo o decentralizaciji, a kada to treba da se sprovede, i u kulturi i u nauci, sve je u Beogradu. Ko je bliži, ko ima uticaja i veze, ugrabi sredstva, pa onaj ko radi u Arheološkom institutu, Narodnom muzeju  dobiće sredstva, a ne neko iz Zrenjanina, Valjeva… Zato je važna, a ponekad i jedina, podrška lokalne zajednice.

Ko je čovek iz Anina?
– Vila je sagrađena krajem III, početkom IV veka. Način gradnje i veličina govori da je to gradio neko izuzetno bogat i moćan za društvo u to vreme, neki tajkun iz IV veka! Nije isključeno da nećemo naći i ime vlasnika. Inače, u pisanim izvorima jako malo se pominje čitava zapadna Srbija, pre i u rimsko vreme. Čak nema ni jedan pisani dokument.

Najverovatnije je lokalnog porekla, neko ko je odrastao u okolini, možda u najsiromašnijoj porodici. I Galerije je seljačkog porekla, Daja još nižeg. Najverovatnije je  najpre kroz vojsku uspeo da se probije do visokih funkcija  i da izgradi vojnu karijeru jer to je III vek, kada vojska dominira u vremenima vojnih pobuna, gde vlada situacijom  i ekonomski i politički. Takvi ljudi su uspeli da se probiju, da sruše staru rimsku arostokratiju, da preuzmu vlast. Vraćaju se kasnije u rodni kraj, prave simbole svog uspeha i moći. Galerije je tako napravio palatu, kao i Daja, Konstantin ili njegov otac verovatno pored Niša, pa Licinijus, ali retko ko je imao neku porodičnu priču pre tog uspeha. Kao ni oni ispod njih. Ne bi Galerije sebi uzeo nekoga da mu bude leva ili desna ruka, nego onoga ko mu je bio sličnih svatanja i sklonosti!

Anine su podignute za jednog ljudskog veka, ali ima tragova da su zgradu koristili i naslednici. Pitanje je da li je on tu živeo, ili je živeo u gradu i povremeno dolazio. U Jabučju, gde nešto slično postoji, imate spomenik – žrtvenik na kome piše da ga je podigao činovnik, odnosno dekurion nekog municipijuma, ne znamo kog, koji je bio najbliži gradu, Singidunumu ili Ušću. Živeo je tamo, a dolazio ovde na odmor i da kontroliše šta se radi na ekonomiji. To su ljudi, koji su se uzdigli tokom 10 – 15 godina, a kako se to dešava, gledali smo i  mi pre 15-tak godina. Kako odlazi stara „aristokratija”, a dolazi nova. Kako dolaze surovi i bezobzirni.

Komentari

Kolubarski tajkun iz četvrtog veka | 2.09.2009 u 12:15

Upišite svoj komentar