| Januar 2009

Aca „Santoro”(1953-2008)

Branko Vićentijević

Aca

Aca "Santoro" Nikolić

Na Nikoljdan je iz daleke Amerike stigla vest da je dan ranije na tamošnjim drumovima, u lančanom sudaru, za volanom svoga kamiona tragično nastradao Aleksandar Nikolić – Aca Santoro (55), jedna od urbanih legendi Valjeva, koji je nadimak dobio po čuvenom južnoameričkom golmanu.

Ono njegovo „De si, mačko”, pamtiće mnogobrojni sugrađani i prijatelji, sportski drugovi, saborci iz redova navijača Metalca, Studenta ili Budućnosti. Neverovatne energije, borac do granice sa nemogućim, nije se predavao ni u jednoj situaciji.

Pamte se njegovi najvijački pohodi sa istomišljenicima, ponajpre sa košarkašima Metalca godina 1970-tih, kada se ulazilo i opstajalo u Prvoj saveznoj ligi nekadašnje velike SFRJ. Kada se sa tribina Hale sportova, ali i van Valjeva, pevalo: „Svaki grad uz naše more ima svoga lera, mi Valjevci našeg Branka (Kovačevića), Branka bombardera!”

Pamti se i utakmica sa sarajevskom Bosnom, u Valjevu, kada su Aca Santoro i navijači „lukanera”, ljuti zbog napisa u „Napredu” o načinu njihove podrške Metalcu, čitavo poluvreme zdušno navijali za sarajevske „studente”. Toliko frenetično i uporno da je i Sarajlijama bilo neprijatno! Ali, u trenucima kada se rezultat lomio, sa tribina se ponovo čulo „Me-ta-lac, Me-ta-lac”, a na kraju utakmice i pesma „Kolubara, mutna voda, uzeli smo oba boda!”

Svoje golmansko umeće sa „male ševe” u Zlokućanima, gde je odrastao, a i šire, pokazivao je docnije na golu obnovljenog ZSK-a, potom i u srpskoligaškom sastavu Budućnosti, koja u tadašnjim kriznim godinama nije imala pouzdanog golmana, ali ni čoveka pobedničkog mentaliteta. U ZSK-u je igrao sa Pecom Pejdićem, Draganom Maravićem Marom Krpeljom, Mikejom Nikolićem, Rejom Đorđićem, Mićom „Kaplarom” i Dulom „Šlaćem” Ilićima, Mićom Stanko(viće)m, Rakom Džokom Putnikovićem, Perom Stankovićem, Mićom Čupom Nedeljkovićem, potpisnikom ovih redova… Oprobao se i kao košarkaš, što na basketu, što u valjevskom Omladincu.

Još tada je bio zaljubljenik u motore i brzu vožnju. Sa letovanja na Jadranu, biće 1983, doneo je prvu pravu vaterpolo loptu u Valjevo, koju je „snimio” na bazenu dubrovačkog Gruža. Seo je na motor i loptu doneo u Petnicu, na novootvoreni olimpijski bazen, gde je ubrzo odigrana prva vaterpolo utakmica između ekipe JNA, za koju je igrao tadašnji reprezentativac Siniša Belamarić, i reprezentacije Valjeva u kojoj su bili fudbaleri, košarkaši i „difovci”.

Nemirnog duha, u SAD se, trbuhom za kruhom, otisnuo 1988. godine. Obreo se u Čikagu, gde je živeo do sudnjega dana, gde je mnogim zemljacima docnije bio od pomoći dok se snađu u tuđini. U Čikagu je organizovao dobrotvorne akcije pomoći rodnom kraju, posebno deci u Domu „Dr Mihailo Stupar”. Pre no što će se u Valjevu prvi put od odlaska pojaviti tek 2004. umeo je da sa prijateljima satima razgovara telefonom iz kamiona kojim je svakodnevno prelazio hiljade milja. Javljao se i u program Radio Patka, a u Valjevu je poslednji put bio prošle zime, do marta 2007, kada se vratio u SAD sa namerom da tamo ostane još godinu-dve-tri… Umeo je da iz Čikaga ovde dopremi svoj automobil. Za garažu u kojoj se „pontijak” nalazio znao je samo njegov kum Zoran Jevtić Ćajac, takođe Zlokućanac.

Voljom sudbine, Aca Santoro je, mnogo ranije no što je trebalo, ostavio roditelje, sestru Gordanu, suprugu Nadicu, sina Strahinju (18) i kći Katarinu (16). Strahinja je sa kumićem Vladom (Ćajčevim) Jevtićem i drugarima učestvovao na Letnjoj basket ligi u Valjevu, u ekipi „Četvorka u srcu”, koja je ime dobila po broju koji je na svom sportskom dresu nosio jedan od najboljih valjevskih košarkaša svih vremena Zoran Kovačević, takođe prerano preminuo.

Aleksandar Nikolić je sahranjen 29. decembra na Novom groblju u Valjevu, opelo je prethodno održano u hramu Vaskrsenja gospodnjeg kod Stare zelene pijace.

Komentari

Aca „Santoro” | 10.01.2009 u 07:22

PREDLAZEM DA SE U VALJEVU NOVOGODISNJI FUDBALSKI TURNIR NAZOVE PO NJEGOVOM IMENU OD NAREDNE NOVE GODINE, STO NIJE POTREBNO POSEBNO OBJASNJAVATI.

milan mazic | 10.01.2009 u 07:22

Aca,Santoro ime koje se ne zaboravlja kao ni njegov osmeh koji ostaje vecno.Na zalost otisao je prerano,a bio je i ostao naj,naj covek NEGRO tako sam te zvala voleo je te zvake i jednu pesmu....Ako se ikada budemo rastali,neka to ne bude nek ne bude u prolece....forewer your dzeni

Ivana | 10.03.2011 u 14:09

Upišite svoj komentar