| Jul 2010

Jordan Ivanović

Redakcija Revije Kolubara

Dugogodišnji sportski radio reporter Jordan Ivanović preminuo je 31. maja u Beogradu u 63. godini života. Kao istinski velikan profesije, Ivanović je bio svedok najvažnijih sportskih događaja u proteklih 40 godina. Dobitnik je najvećih priznanja za rad u novinarstvu – Zlatni mikrofon (1989), Novinar godine i Nagrada za životno delo. Sahranjen je u valjevskom Novom groblju.

Jordan Ivanović je rođen u Donjoj Ražani, 21. septembra 1947. godine. Osnovnu i srednju školu završio u Valjevu, studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Novinar Radio Valjeva bio je u razdoblju 1969-1978, potom sportski reporter Radio Beograda, komentator TV Beograd, urednik sportskog programa Radio Beograda. Prvi prenos fudbalske utakmice (Borovo – Metalac) ostvario za Radio Valjevo 1970. godine. Napisao je dve knjige o svetskim fudbalskim prvenstvima.

 

Veliko i osobeno novinarsko ime

Reč na komemoraciji u dvorani Gradske uprave Valjevo

Jordan je Ivanović sredinom maja 1969. godine, onda kada sam ja došao u Valjevo, u Radio Valjevo, da budem novinar, već imao popriličan žurnalistički staž. Iako čitave tri godine mlađi od mene, Jordan je raspolagao sa četiri i po meseca rada u novinarstvu. I držao se tako samouvereno, upućeno i okretno kao da je u tom poslu bar četiri i po godine.

Jordan je onda u „Napredu” najčešće pisao o sportskim zbivanjima ali u svakom broju tih novina i o ponekim drugim pojavama i drugačijim događajima. O arheološkim otkrićima Novaka Miloševića u Petnici, na primer. O omladinskim akcijama i aktivnostima. O osobitostima sa valjevskog korzoa.

Sa Branom Nikolićem i sa Mišom Vukobratom on je u leto 1969. u „Napredu” pokrenuo zabavnu stranu „Trambulina” i sa mnogo strasti doprinosio njenoj privlačnosti. Tom „Napredovom” izdanku ostao je dugo privržen i po odlasku iz Valjeva.

A pred kraj leta, ili se to dogodilo početkom jeseni 1969. godine, rukovodstvo Novinske i radio ustanove „Napred” je rešilo da Jordana Ivanovića preseli iz novinske redakcije u redakciju Radio Valjeva. Radio je tada proširivao svoj program, novine su imale trojicu novih novinara (Jordana, Zdravka Lazića i Mišu Vukobrata), a u radiju sam, od novih i mladih, tada bio samo ja.

Uzaludno je bilo onovremeno Jordanovo protivljenje toj promeni koja je, brzo se to videlo, postala plodotvorna u mnogo kom pogledu. Kao što je, uostalom, bila od dalekosežnog značaja i njegova ranija odluka da se prijavi na konkurs za novinara u „Napredu” mada su mu dotadašnji planovi bili drugačije prirode.

I u Radio Valjevu je Jordan Ivanović poglavito bio zainteresovan za sport ali je mnogo kad ispoljio i svoju novinarsku svestranost. U najboljem svetlu ispoljavao se i kao urednik i voditelj dnevnih informativnih emisija. Bivao je tvorac i ponekih drugih i drugačijih programskih celina.

Uvek sasvim odgovoran i savestan, inventivan i preduzimljiv, brze misli i brzih prstiju. (Kucao je na pisaćoj mašini sa svih deset.) Uvek dovoljno ozbiljan i sa odlikama dobro vaspitanog mladog čoveka. Patrijarhalnih nazora. Koji pije, što mi je bilo neshvatljivo, odveć zaslađenu kafu. I sa priličnom strašću seda za šahovski sto.

O novinarskoj svestranoj zainteresovanosti i umešnosti Jordana Ivanovića svedoči i činjenica da je on na jednom festivalu lokalnih radio-stanica Srbije dobio glavnu nagradu za radijski prenos svečane sednice radničkog saveta u Rudarskom basenu „Kolubara”, organizovane za Dan rudara. Samo su veliki reporterski dar i umešnost tako neatraktivan događaj mogli da učine programski zanimljivim. A to nije usamljen primer Jordanovog novinarskog podvižništva.

Ožalošćen smrću dragog kolege Jordana Ivanovića, pamteći podršku koju mi je pružio kad sam došao u valjevsko novinarstvo, svakad visoko ceneći njegov novinarski dar i novinarski učinak, hoću da vam – draga Daro i poštovana gospodo srodnici, kolege i prijatelji Jordana Ivanovića – kažem i ovo:

Jordan Ivanović je veliko i osobeno novinarsko ime. Postao je to u važnom poslu za koji su i te kako potrebni i nadarenost, i odvažnost, i čovečnost. Uzdam se da će tu činjenicu, takođe i činjenicu da Jordan za svagda ostaje da počiva u Valjevu, umeti da uvaže i ljudi koji u kući gde se sad nalazimo donose značajne odluke. Nadam se da će ime novinara Jordana Ivanovića uskoro poneti jedna valjevska ulica. To je, uostalom, potrebnije Valjevu nego Jordanu.

Svi koji smo ga poznavali i koji smo sa njim radili dugo ćemo, dokle god nas je, pamtiti Jordana Ivanovića. I mnogu lepu reč o njemu kazivati.

Zdravko Ranković

 

Novinarski Džaja

Joca Ivanović je „krivac” što sam se našao, i ostao, u novinarstvu. Kada je ujesen 1974. otišao u JNA, u Kumanovo (Makedonija), na konkursu za honorarne sportske reportere, koji bi prevashodno prenosili prvoligaške utakmice košarkaša Metalca, odabrani smo Toma Jovančić i ja. Toma se posle te sezone povukao, vratio se svom poslu i suđenju košarkaških utakmica i dogurao do jednog od najboljih „internacionalaca” koje je ona, a i ova, zemlja imala.

Po njegovom povratku iz vojske, radili smo zajedno, bolje rečeno radio sam uz njega, učio i „krao” zanat, a on je, nepune dve godine stariji, bio i drug i prijatelj. Ne samo kada je sportsko novinarstvo u pitanju, njegovi Dnevnici bili su obrazac utemeljenih, zanatski do savršenstva dovedenih, dinamičnih informativnih emisija.

Sazrevao je uz valjevske sportiste i klubove, posebno uz košarkaše, fudbalere i boksere, koji su vojevali u Prvoj i Drugoj ligi one Jugoslavije. „Više od zanata” učio je od starijeg brata Ivana Ivanovića, fudbalskog trenera i Luke Stančića, košarkaškog trenera, a generaciju Metalca koja je 1972. ušla u Prvu saveznu ligu prozvao je „lukanerima”. Bilo je to vreme kada su se Jocini prenosi košarke slušali u klubu Abraševića i valjevskim kafanama, a valjevski studenti su u Beogradu kupovali tranzistore ne po tome ko ih je proizveo već po tome da li na ST-u mogu da „uhvate” Radio Valjevo!

Kada je u Radio Beograd konačno prešao 1979, kažem konačno jer je i pre toga bio reporter u „Vremenu sporta i razonode” nenadmašnog urednika i voditelja te kultne emisije Predraga Kneževića Kneže, automobilskog asa visokog rejtinga u SFRJ, a u program Radio Valjeva dovodio legendarnog Radivoja Raću Markovića, koga je posebno uvažavao. Kao student u Beogradu, sećam se da su Raća i Joca za Radio Valjevo prenosili srpskoligašku utakmicu Sinđelić-Budućnost.

Putovao je Joca po Jugoslaviji, prenosio tako da su svi shvatali da se pojavila nova reporterska zvezda! To je, uostalom, dokazao i kasnije, u mreži radio-stanica SFRJ, uz Radivoja Markovića iz Radio Beograda i Ivana Tomića iz Radio Zagreba, po mom skromnom sudu, bio bolji od svih! Šta tek reći o prenosima najvećih sportskih događaja, evropskih i svetskih prvenstava, Olimpijskih igara! Mnogi još pamte prenos fudbala iz Glazgova: Seltik-Partizan za koji je dobio prestižne nagrade!

Kada je o nagradama reč, Joca je dobio valjda sve nagrade koje su se u ovom poslu mogle dobiti. Zasluženo, bez pogovora!

Kao vrhunski novinar, Jordan je imao stav, nije bežao od toga da ga saopšti, da se sa neistomišljenicima, bez obzira ko to bio, sukobi ako treba.

Može biti da se njegovim današnjim kretanjem na put bez povratka ono što je Joca najviše voleo ne zvršava. Tamo gde odlazi, pomenuću samo neke Valjevce, čekaju ga fudbaleri Uča Jeremić, Đurica, Raja Lazić, Žile Prodanović, Tekir Paunović, Vlada Starčević, treneri Miša Pavić, Bebica Milošević, Mikica Guberevac, košarkaši i košarkaški treneri Zoća Kovačević, Darko Marjanović, Luka, Sreja Baron, Šeka Vidaković, Branko Kecojević, bokseri Dragiša i Steva Gračanin, Micoje Vasić, Bruno Hrastinski, Džole Kovačević...

I novinarske bratije ima, sa njima je i naš prvi urednik iz Radio Valjeva, Zoka Tripković, čovek koji je u Jordanu Ivanoviću prepoznao „novinarskog Džaju”, podržao njegove ideje i pružio mu priliku da iskaže nesvakidašnji talenat.

Branko Vićentijević

Komentari

Jordan Ivanović | 5.07.2010 u 06:14

Како су се Ваљевци часно опростили од свог легендарног новинара ЈОРДАНА ИВАНОВИЋА који се у Царству Небеском придружио :Кеци, Текиру, Луки, Стеви, Драгиши, Мицоју, Бруни Храсинском...Хвала вам Ваљевци!

Јован Илић | 5.07.2010 u 06:14

Upišite svoj komentar