| Jun 2009

Sva tri vremena, krug oko njihPred slikom Milana Tucovića "Memorija pristaništa"

Janko Levnaić

Milan Tucović, vajar po školskoj spremi, slikar po svemu – naročita je pojava u razvoju opšte srpske kulture – posebno umetnosti. To što nam on svojim delima nudi ne samo da jeste aktuelno – već je, često, najava onoga što će to svakako tek biti. Njegov zametan trud (godine sabrane između 2006. i 2009), slika monumentalna po svemu, pa i dimenzijama (210 h 280cm) „Memorija pristaništa”, izložena je u Modernoj galeriji 16. maja i tu će ostati do polovine juna. Molim sve sugrađane koji je nisu do sada videli da to ne propuste – u pitanju je nenadano osveženje i veliko zadovoljsto.

 

Milan Tucović, Memorija pristaništa

Milan Tucović, Memorija pristaništa (Foto: Ljuba Ranković)

DVA PLANA – Memorija pristaništa, koje se kao kakav „Sabirni centar”, nalazi na osi sva tri vremena (prošlo, sadašnje i buduće) samom svojom idejom probada groblje civilizacija, među zaboravljenim ljudima i stvarima i sliči osavremenjenoj jevanđelskoj poruci Strašnog suda koju možete tražiti (autor to nenametljivo sugeriše) negde između tradicionalnih vrednosti i savremenih tokova, odnosno  komplikovanih matematičkih relacija i jednostavnog razgrtanja zaborava. Sve je na slici čisto i jasno – znamo da je proučavanje smrti vazda pre svega bilo i proučavanje života – jer smrt je jedina neminovnost koja nam se približava. Svi oni koji, u nekojem času, postanu svesni opšte ljudske praželje oslikane u životu bez kraja, nauče da mere stvari i događaje drukčijim aršinom, pa mogu videti lepotu, „bogatstvo, slavu i raj tamo gde drugi vide propast koju bi trebalo izbeći.” Pitanje da li je to rezultat stvarnog stanja ili namerne želje, ili tek posledica navike?

Pažljivog posmatrača, pritom, ume zbuniti perspektiva objektiva uskog ugla koji autoru, ovladalom slikarskim tehnikama do nestvarnog,  dozvoljava da se udalji od tačke interesovanja i da scenu uz pomoć sistema sočiva „ispegla” i prizore koje su udaljeni (dekor scene, olupine-epohe: Janus, Byzantio i King Ednjard) i one druge, koji su mu daleko bliže, praktično dovede u istu ravan. Uz sve to, utisak je da gledamo odraz u kvazi ogledalu koje je rđa ophrvala na svim mestima, osim na onima gde su (kao rukom velikih majstora renesanse) naslikane ljudske figure.

Sveukupna duhovna aktivnost drugog plana je uspela harmonija masa (ili možda pre masiva – sve tamnijih kako se primiču gledaocu). Obeležena je događajima koji prekidaju vremenski tok, linijama i njihovim ritmom, izlivenim u energiji podozrivoj prema svetu ili, čak, prema svemu, koja čini jednu veliku narodnu razglednicu čija je potka samoljublje i uzbuđenje gde se uporna radost stvaranja sučeljava jednako i sa bezazlenošću i sa ozlojeđenošću i potištenosti u košmar promašenosti i nemaštine.

Dalja arhitektonika kompozicije, čiji su talasi jasni i stilski besprekorni, u prvom planu sudara i prepliće druge dve jasne linije, kakvima se, doduše, obično išlo noću i stranputicama – opoziciono postavljene sinusoide koje su osnov pozicija na kojima se nalaze ljudi odnosno predmeti.

LJUDI, ANĐELI I STVARI NAOKOLO – Ljudske (i anđeoske) figure su plemenito jednostavne i u svojoj putenoj liričnosti prikazane oštrije od bilo čega drugog (do te mere da se na čas može učiniti da se radi o nalepnicama a ne crtežima na istom platnu) i kao takve nose osoben karakter i poruku. Svetlo kojim ih budan i odgovoran autor obasjava razlučuje ih od okoline i upire u njihove dve prirode ili suštine: božansku i ljudsku. Redom (sleva na desno), prvi dečak je tragač (po prošlosti), drugi, jedini nasmejan, nada (za sutra) i radost (danas?) na licu nosi spokoj koji se još samo u nekom selu može naći). Zatim sledi momak – iznenađenje, pa osoba koja slika srdžbu, bes i psovke („Samo si mi još ti falio!”) koje će sigurno jednom pokuljati. Centralna figura je praznog pogleda i srca, bezosećajna do mere da fascinira sposobnošću da u sebe asimiluje sve druge. Njena tiha veličina tera gledaoca da skrene pogled i gdegde na drugom mestu traga za izlazom (koji možda postoji). Dalje sledi muško ženski par, gde on oličava strogost i snagu, a ona nevinost i brigu. Sledi potom mislilac i na kraju figura sklonjena ili će to biti, pre sapeta u ljušturu privatnosti. Vredi, još primetiti, da su svi muškarci, bez obzira na uzrast, uniformisani. Makar teškom obućom. Nasuprot tome, jedina devojka je bosa i odenuta u belo, što je sasvim čitljiva poruka. Uz sve to, pogledi su naizmeniči, figure su okrenute, napred, nazad, napred, nazad... Ukupna nada ostaje na devojci, ženi, majci.

Drugu krivu, liniju predmeta u prvom planu, čini civilizacijski otpad: ljuštura politike, tehnološki škart, negdanje svetsko čudo i ambalaža energije. Njen ishod je neshvatljiv i posve neizvestan. Slikom vlada delimična tišina (ljudi i mašine ćute), ali odnekud dopiru jednolična muzika i blag miris (slika je upila i upamtila miris i ukus zemlje i samoće, strepnje i straha, baruta, olova i kremenja) koji tonu sve dublje u vreme i definišu inspirativno ishodište, odnos detalja i celine koje ukazuje na veliko zanatsko umeće autora (Nemci bi rekli: Ubung macht den Meister). A to je ipak silna i zdrava, korisna energija koja fascinira.

A SEĆANJE? – Možemo pretostaviti da sećanje (u naslovu) ukazuje na ono čega nema (na slici). Na slici nema prirode – osim u njenom tragu – prisutnim ljudima. I još gore – nema elementa (za pristanište koje je, dakle, veoma složen i istovremeno posve jednostavan mizanscen, može se stoga učiniti nedokučiv sasvim neočekivan element) koji je uslov opstanka – vode. Opet, osim u tragovima: rđi koja ukazuje na  njeno negdanje kretanje i prisustvo i  prikazanom deliću neba u kome se ogleda i pokazuje svoju močvarnu, olovno-sumpornu boju.  U istom tom nebu, iz koga više putanjom nežne pahulje, padaju nego što lete tri malena anđela.

Dakle podaci na koje se naša memorija oslanja, najčešće su uzgredni, šturi, nedovoljno jasni, pa i protivrečni. No, bilo kako bilo – pojedinačno umiranje i smrt su poslednja borba koju svako mora sam izdržati. Ono što posle izdisaja ostane, to više nije niko. Šta je onda sa svetom na umoru? Hoće li njegov pogreb biti najprostiji? Da li će u tom času vladati najpotpunija tišina? Ko to zna? Velika su to pitanja za malog čoveka visokog duha i nesalomljivih odluka, koji, budan i odgovoran, eto zna da slika. Moram da priznam, dok ga nisam upoznao, zamišljao sam da ima noge zečje i zmajevu snagu. Bio sam siguran da za pojasom nosi srebrnu mastionicu u obliku roga i malenu tikvu sa medom (lekovitim eliksirom) i da ga, negde iz senke čuva i ala jedna silena (sila mraka, sukoba i destrukcije)...

Memorija pristaništa, bogata je riznica za radoznalog čitaoca, dar Milana Tucovića, vrednog pregaoca koga je tvorac nebesni svetlog blagodatela na svet poslao da  svom rodu bude dika i čest.

Upišite svoj komentar