| Jun 2010

Unutrašnja strana svetaReč pesnika Petra Pajića u Modernoj galeriji, na otvaranju izložbe crteža Ljube Popovića

Petar Pajić

Izložbom crteža Ljube Popovića, nastalih između 1952. i 1962. godine, Moderna galerija u Valjevu obeležava 25-godišnjicu svog postojanja. To nije važna godišnjica samo za Galeriju, samo za Valjevo, to je važan datum za srpsku likovnu umetnost i kulturu uopšte. Dobro smišljenim sadržajem i strogim kriterijima valjevska Moderna galerija postala je jedna od najprestižnijih galerija u Srbiji i tako stekla veliki ugled kako među slikarima i likovnim kritičarima tako i kod ljubitelja slikarstva, kod publike koja već odavno nije samo valjevska.

Okačiti jednu sliku na zid to, u stvari, znači na tom zidu otvoriti prozor kroz koji se mnogo dalje i mnogo više vidi. Znači srušiti taj zid i ugledati svet koji je izvan naših granica. Ugledati petu, unutrašnju stranu sveta koja se inače golim okom ne vidi. Iluziju koja je realnija od stvarnosti. Valjevska Moderna galerija izbrisala je liniju koja provinciju razdvaja od savremenog modernog sveta i za proteklih 25 godina postaka tačka oslonca za mnoga druga kulturna događanja, kao i za način razmišljanja građana Valjeva.

Uz čestitke upućene Galeriji za njen jubilej, pripala mi je i čast da otvorim izložbu crteža Ljube Popovića, našeg svetskog slikara, koji je svojim autoritetom i najzaslužniji za ovako uspešan rad Moderne galerije i koji je svojom umešnošću trasirao njenu budućnost. Radi se o jedinstvenoj izložbi stotinak Ljubinih crteža iz studentskih dana. Nažalost, mnogo veći broj crteža iz tih ranih slikarevih godina je, sticajem okolnosti, propao, izgubljen ili se nalazi na nepoznatim adresama.

Sa Ljubinim crtežima vas će podrobnije upoznati Milenko Radović prilogom u katalogu i Ljiljana Kecojević koja je zabeležila jednu Ljubinu ispovest. Ljubini crteži su uglavnom aktovi. Ljudsko telo jeste i savršeno i grešno, da parafraziram Milenka Radovića. Slikara Popovića interesuje taj greh zbog kojeg se telo rastače i raspada. To je greh predaka koji prati potomke. Linije od kojih nastaju crteži, kriju u sebi nešto drevno, nešto od onog pravremena kada je umetnik osetio potrebu da na pećinskom kamenu iskaže svoj nagon za umetnošću. Crtež je stariji od slike. Možemo slobodno reći da je crtež učitelj slici, da je crtež najavio slikara i izmaštao sliku. Ako tako posmatramo ove Ljubine crteže, onda ćemo bolje razumeti i njegove slike nastale kasnije, koje su ga proslavile.

Biće zanimljivo da naveden nekoliko istrgnutih citata iz Ljubinog eseja „Urlik jedne linije”, u kojem piše o ovoj temi:

U direktnom dodiru između pera i beline hartije pojavljuje se krivulja temperature našeg organizma...

Na belinama papira viši stadijum od krivulje je mrlja...

Urlik jedne linije – nije li to jedna krivulja natopljena mrljom...

Mi crtamo svoje sopstvene crte melanholije.

Izložen, stavljen na zidove, čisti linearni crtež gubi od svoje intimnosti, njegovo mesto je po fiokama, u malenim sveskama, po skrivenim delovima ormana, kao što dragoceni rukopisi kriju tajnu obavijenu velom intimiteta, ispoveravanja. Njihova intimnost se najčešće oblikuje po sveskama, blokovima, žutim izlokanim papirima.

Bezbroj puta video sam kako nastaju crteži Ljube Popovića. Oni nastaju kad god mu se pri ruci nađe parče papira, na marginama novina, na kutijama od cigareta, na pozivnicima, na sastancima, za kafanskim stolom, uvek sa druge strane, čineći tu stranu prvom.

Današnja izložba je deo iz tih slikarevih intimnih sveski. Pogledajmo je.

Upišite svoj komentar