| Jun 2013

Biti član partijeO kadrovskim čistkama, sadašnjim i nekadašnjim

Zdravko Ranković

Novovremene valjevske kadrovske či­stke institucionalizovane su u le­to 1992. godine kao rezultat ov­da­šnjeg dolaska na vlast Socijalističke pa­rtije Srbije. Već na prvoj radnoj sed­ni­­c­i Skupštine opštine Valjevo, pod pr­vom tačkom dnevnog reda, odbornici SPS-a i Srpske radikalne strane (zbog bo­jkota izbora drugih tada nije ni bilo) sm­enili su glavnog i odgovornog urednika Radio Valjeva i direktora te radio-st­a­n­ice, političke vanpartijce i onda i sa­da. Toga junskog dana ili nešto kasnije sm­ene su se događale i na mnogim drugim str­anama, kompletno su promenjeni i up­ra­vni odbori gde god je opštinska vlast za to bila nadležna. Smenjeni dvojac iz Ra­dio Valjeva isteran je, na primer, i iz up­ravnih odbora «Valisa» i Istorijskog ar­hiva.

Slična čistka događala se širom Sr­bi­je pa i u Valjevu i nakon 5. oktobra 2000. godine. Tada ipak u nešto blažem vi­du i uz razboritije vođenje računa o ra­d­nom ali i o ljudskom kvalitetu novih iz­abranika.

Repriza nam se dešava od prošloga le­ta, preuzimanjem gradske vlasti koalicije koju predvode socijalisti i napred­nja­ci. U poređenju sa dve prethodne ispo­lja­va se u svemu u značajno pogoršanim, u su­rovijim vidovima. Ovoga puta kadrovs­ku­ čistku u većini provodi skupina ano­ni­mnih i nekompetentnih, radno i inte­le­ktualno nedokazanih, pokatkad i mo­ra­lno posrnulih ljudi. Osnovno uporište po kome sude i presuđuju je politička pr­ip­adnost, uz to pretežno po više puta me­njana.

To najnovije rasprostranjeno kadro­va­nje oživotvoruje se, gotovo bez izuzetka, u krajnje nakaznom vidu, sa posledicama koje se već sagledavaju a koje ćemo dugo tr­peti. I kad sa rukovodećih dužnosti, vo­ljom aktuelne vlasti, odlaze oni koje je i ranije trebalo udaljiti, zamenjuju ih, što se od prve vidi, još gori. Još nespo­so­bniji i nedorasliji. Jedina a odveć želosna njihova prednost je da su – članovi partije kojoj je deobom plena pripalo da postavljaju svoje.

O takvim primerima bede u koju smo do­speli u ovim novinama je, u svakom nji­ho­vom broju, već bivalo reči. Dakako – uz­alud.

Poneko će kao izvesno opravdanje za ne­veselu kadrovsku praksu koja nas je su­stigla pominjati i komunističku vlada­vi­nu u razdoblju 1945-90. i onovremenu ka­drovsku politiku. Nekoliko drugači­jih a doista svetlih valjevskih primera iz toga vremena umnogome nadmašuju sad­aš­nja posrnuća.

Dr Vladimir Đurović je deceniju i po bio direktor Valjevske bolnice, verovatno i najbolji u njenoj dugoj istoriji. Nije bio komunista niti se na takvu njegovu pr­ipadnost moglo pomišljati jer se u Dr­ugom svetskom ratu nalazio u redovima ra­vnogoraca. Pedesetih godina direktor Va­ljevske gimnazije bio je Jovan Ko­va­če­v­ić, a Poljoprivrednom školom je čitave dve i po decenije rukovodio Luka Mi­lun­ov­ić, i jedan i drugi vanpartijci. De­li­ka­tna dužnost tehničkog direktora u «Krušiku», vojnoj fabrici sa najvišim ste­penom potrebne pouzdanosti, veoma du­go je pripadala vanpartijcu Ninku Ta­di­ću, po svemu primernom i stručnjaku i čo­veku. Za ovu priliku sećamo se samo njih četvorice.

Pri kraju - izvesno vraćanje na početak ovoga razmatranja. Početkom leta 1992. godine, ovoga novinara, onda direktora Radio Valjeva, koje se i programski i tehnički i organizaciono nalazilo me­đu voećima u Srbiji (urednik je bio Br­­anko Vićentijević), Mihailo Jokić, čo­vek iz političkog vrha valjevskog SPS-a, pri svakom a čestom uličnom su­sr­etu, imao je potrebu da pita: «Što, Zd­ra­vko, ne podneseš ostavku?». U ovo vr­eme takvo pitanje u obrnutom smeru ima još i više smisla. Dakle:

- Zašto, Mihailo, ne podneseš ostavku na dužnost predsednika Skupštine Gr­ada Valjeva?

Obrazloženje – Nije valjda vrednije pe­deset, sto ili 150 hiljada funkcionerske novčane prinadležnosti u doba re­ko­rd­nog posrtanja Valjeva od profesorske du­gogodišnje časti koju su dodatno uvećali doktorsko naučno zvanje i nekadašnja mi­nistarska dužnost. Ili mi, možda, Jok­ića više cenimo nego li on sam sebe! 

Upišite svoj komentar