| Jun 2013
Biti član partijeO kadrovskim čistkama, sadašnjim i nekadašnjim
Zdravko Ranković
Novovremene valjevske kadrovske čistke institucionalizovane su u leto 1992. godine kao rezultat ovdašnjeg dolaska na vlast Socijalističke partije Srbije. Već na prvoj radnoj sednici Skupštine opštine Valjevo, pod prvom tačkom dnevnog reda, odbornici SPS-a i Srpske radikalne strane (zbog bojkota izbora drugih tada nije ni bilo) smenili su glavnog i odgovornog urednika Radio Valjeva i direktora te radio-stanice, političke vanpartijce i onda i sada. Toga junskog dana ili nešto kasnije smene su se događale i na mnogim drugim stranama, kompletno su promenjeni i upravni odbori gde god je opštinska vlast za to bila nadležna. Smenjeni dvojac iz Radio Valjeva isteran je, na primer, i iz upravnih odbora «Valisa» i Istorijskog arhiva.
Slična čistka događala se širom Srbije pa i u Valjevu i nakon 5. oktobra 2000. godine. Tada ipak u nešto blažem vidu i uz razboritije vođenje računa o radnom ali i o ljudskom kvalitetu novih izabranika.
Repriza nam se dešava od prošloga leta, preuzimanjem gradske vlasti koalicije koju predvode socijalisti i naprednjaci. U poređenju sa dve prethodne ispoljava se u svemu u značajno pogoršanim, u surovijim vidovima. Ovoga puta kadrovsku čistku u većini provodi skupina anonimnih i nekompetentnih, radno i intelektualno nedokazanih, pokatkad i moralno posrnulih ljudi. Osnovno uporište po kome sude i presuđuju je politička pripadnost, uz to pretežno po više puta menjana.
To najnovije rasprostranjeno kadrovanje oživotvoruje se, gotovo bez izuzetka, u krajnje nakaznom vidu, sa posledicama koje se već sagledavaju a koje ćemo dugo trpeti. I kad sa rukovodećih dužnosti, voljom aktuelne vlasti, odlaze oni koje je i ranije trebalo udaljiti, zamenjuju ih, što se od prve vidi, još gori. Još nesposobniji i nedorasliji. Jedina a odveć želosna njihova prednost je da su – članovi partije kojoj je deobom plena pripalo da postavljaju svoje.
O takvim primerima bede u koju smo dospeli u ovim novinama je, u svakom njihovom broju, već bivalo reči. Dakako – uzalud.
Poneko će kao izvesno opravdanje za neveselu kadrovsku praksu koja nas je sustigla pominjati i komunističku vladavinu u razdoblju 1945-90. i onovremenu kadrovsku politiku. Nekoliko drugačijih a doista svetlih valjevskih primera iz toga vremena umnogome nadmašuju sadašnja posrnuća.
Dr Vladimir Đurović je deceniju i po bio direktor Valjevske bolnice, verovatno i najbolji u njenoj dugoj istoriji. Nije bio komunista niti se na takvu njegovu pripadnost moglo pomišljati jer se u Drugom svetskom ratu nalazio u redovima ravnogoraca. Pedesetih godina direktor Valjevske gimnazije bio je Jovan Kovačević, a Poljoprivrednom školom je čitave dve i po decenije rukovodio Luka Milunović, i jedan i drugi vanpartijci. Delikatna dužnost tehničkog direktora u «Krušiku», vojnoj fabrici sa najvišim stepenom potrebne pouzdanosti, veoma dugo je pripadala vanpartijcu Ninku Tadiću, po svemu primernom i stručnjaku i čoveku. Za ovu priliku sećamo se samo njih četvorice.
Pri kraju - izvesno vraćanje na početak ovoga razmatranja. Početkom leta 1992. godine, ovoga novinara, onda direktora Radio Valjeva, koje se i programski i tehnički i organizaciono nalazilo među voećima u Srbiji (urednik je bio Branko Vićentijević), Mihailo Jokić, čovek iz političkog vrha valjevskog SPS-a, pri svakom a čestom uličnom susretu, imao je potrebu da pita: «Što, Zdravko, ne podneseš ostavku?». U ovo vreme takvo pitanje u obrnutom smeru ima još i više smisla. Dakle:
- Zašto, Mihailo, ne podneseš ostavku na dužnost predsednika Skupštine Grada Valjeva?
Obrazloženje – Nije valjda vrednije pedeset, sto ili 150 hiljada funkcionerske novčane prinadležnosti u doba rekordnog posrtanja Valjeva od profesorske dugogodišnje časti koju su dodatno uvećali doktorsko naučno zvanje i nekadašnja ministarska dužnost. Ili mi, možda, Jokića više cenimo nego li on sam sebe!