| Maj 2008

Savijano, gužvano

Ljiljana Ljiljak

Miodrag Pešić

Miodrag Pešić

„Savijano, gužvano”, ili „Da li verujete u čuda”, naziv je poslednje od ukupno 70 izložbi sa čijim je zatvaranjem sredinom aprila, nakon tri godine, prestala da postoji kafe galerija „Book VA”. To „zgužvano” i „savijano” bili su origami, koje je napravio Pavle Pešić uz pomoć svog oca Miodraga Pešića, pokretača jedinstvenog izložbenog prostora kojem je bilo suđeno da kratko traje i da ostane - alternativan!

Za te tri godine smenjivali su se slikari, fotografi, arhitekte, projekti mladih, domaćih i stvaralaca sa raznih meridijana, pesnici, dečije stvaralaštvo, koncerti. Okupljali smo se, razgovarali sa autorima i gostima, svraćali, razgledali. Izlozi nas nisu ostavljali ravnodušnima. Bilo je u tim izlozima mesta i za poeziju, za provokativne foto poruke. Poznata i nepoznata imena, nekima prvi javni nastup, prepoznatljiv dizajn pozivnica, kataloga. I sve to o „privatnom trošku”, sa porukom sa poslednje pozivnice pred zatvaranje – BookVA je bila otvorena u nedostatku Gradske galerije u Valjevu”!

Pravi povod za početak razgovora sa pokretačem celog poduhvata, Miodragom Pešićem.

– To je realnost likovnog života Valjeva, da imamo dve galerije, jedna je elitna, druga je internacionalna. I galerija „Trnavac” i Moderna galerija su zatvorenog tipa. Nema konkursa, poziva za izlaganje. A obe su pritom na budžetu. A nemamo Gradsku galeriju, po onom kada imaš kuću, prvo središ, pa ako ima viška. BookVA je bila na zgodnom mestu u centru, u izlogu. Prilika da ljudi pogledaju nešto, u prolazu. Da se nešto sem gradskog sivila, priča i svađa – vidi…

Ni apeli sa raznih tribina nisu ništa pomerili?

– Bio sam na jednom „okruglom stolu”. Nije bio okrugao, više je bio sa ćoškovima političkih i raznih vizura. To je zapravo sve isto, kao što je i za taj „sto” izvučen podatak da se za kulturu potroši milion evra godišnje i da 70 odsto ide na pate 91 zaposlenog, a efekat njihovog rada je vrlo skroman. Gledano sa ekonomskog stanovišta, kao što su ljudi ostajali bez posla u „Krušiku”, „Stefilu” ili bankama i oni bi trebalo da ostanu bez posla. Nema opravdanja za njihov (ne)rad, ne vidimo njihove rezultate! Mislim na otvorenost kulturnog sadržaja, živost, mogućnost da se iskažeš kao umetnik. Uglavnom se u Valjevu radi na konzumiranju kulture, na onom uvezenom: pozorište, bend… Ne kažem da i to ne treba, ali…

Sedamdeset izložbi i isto toliko prilika da se sa nečijim stvaralaštvom susretneš, pa i u ambijentu kafea, fascinantna je brojka!

– Ima potencijala svih generacija, koji bi se rado pokazali javno, prosto nemaju gde, niti materijalnu ili moralnu podršku. Bila je to stvarno masa izložbi, manje ili više kvalitetnih. Imali smo na početku sasvim drugi koncept, da imamo savet galerije, da sve bude na nekom nivou, ali videvši koliko ljudi ima potrebu da izlaže, otvorili smo se. Ko god je hteo, pripremio se na neki način. Ja sam bio tu da pomognem da to izgleda nekako…

Slučaj BookVA ponovio je kratko ali dragoceno postojanje takođe alternativne galerije UM-ETNOS-T u Tešnjaru?

– Ne mogu da shvatim kako je Roma isteran! Nemam odgovor na to! Prosto neverovatno! Lepo je imati etno radnju, nemam ništa protiv ćilima. Ima koliko hoćete praznih prostora u Tešnjaru, ali, da li je trebalo iseliti Milomira Romanovića?!

Čak i u novoj koncepciji Narodnog muzeja nije bilo potrebno ugasiti izložbenu aktivnost, ne znam zašto je ugašena muzejska galerija. Nije javno zatvorena jer ima izložbi. Za nešto je otvorena, za nešto nije. Skriveni su mehanizmi za šta je otvorena, a za šta nije. Mada je i to zatvoren prostor.

Valjevu je potreban otvoren tip galerije, ne bunker, nego baš i prostorno i programski otvorena galerija. Nešto što vas privuče u prolazu. Pogledajte kolika je poseta galerijama Trnavac, Modernoj galeriji, biće vam sve jasno. U Beogradu su glavne one galerije koje su na „šetalištu” jer imaju uticaj na ljude, na tu nepoznatu publiku. Ima i u Valjevu takvih prostora i lokala. Ovde na Desankinom vencu ostao je samo „Kluz”, bilo bi dobro da se neko iz grada seti…

Sad su aktuelne „kancelarije” za mlade?

- Zašto samo mladi? Nemam ništa protiv mladih, naprotiv. Gledam sa stanovišta umetnosti. Umetnici su ljudi koji nemaju taj teret godina. Moraš biti mlad duhom da bi stvarao. Umetnicima nije potreban nikakav „roditelj”, njima ne treba „povezivanje”, neko nad glavom.

Mislim da je potrebnije u gradu otvoriti vrata svih budžeta. Zapravo, početkom godine treba objaviti konkurs koji bi s proleća bio svugde publikovan. Konkurs za projekte u kulturi, pa i za festivale – Tešnjarske večeri, Jazz fest. Neka ljudi ponude različite koncepte, možda će neko punuditi nešto bolje. Treba podvući crtu, formirati žiri od najboljih stručnjaka koji bi za celu godinu izabrao kvalitetne programe!

Zaposleni u institucijama kulture trebalo bi da se brinu samo o unutrašnjoj infrastrukturi – da je čisto, da radi grejanje, osvetljenje, da se dežura. Da budu uslužni servis onima koji realizuju projekte. Sad Dom omladine, Dom kulture i KPZ vrve od organizatora. Oni osmišljavaju, a po njihovoj zamisli umetnici bi trebalo da prave programe. Socrealističke programe po zamisli neke partije! Nije li i ta kancelarija neko novo uhlebljenje? To stvarno nije potrebno.

Morala bi da postoji neka adresa za stvaraoce?

– Imam izložbu 15. maja u Kulturnom centru u Varšavi. Skupljam lovu da prenesem radove, da platim špediciju 2,5 hiljade evra. Moram tamo da boravim, a i to košta. Kome da se obratiš? Da moljakaš? Da dođeš u neku poziciju prema nekom koji je „gore” da budeš negde „dole”? Ni za kakav projekat nemaš kome da se obratiš, da nekom jednom godišnje dostaviš par listova papira na kojima piše šta nameravaš, sa čim raspolažeš, a ne da vučeš nekoga za rukav ili da preko nekoga juriš pomoć. A sve je to naš novac.

Pričam sa ljudima koji su u politici i u poslu, koji su u nekim svojim vozovima, koji stalno putuju, prolaze, dolaze, odlaze… Jedva su u situaciji da nešto vide. A čovek koji je van tih vozova, realno vidi i vozove, i stanicu, i vagone, i ljude, i one koji čekaju, i one koji putuju. Realnije snimi situaciju. Oni mogu da pomognu, dobronamerno, pa i volonterski. Govorim o sebi – do sada me niko nije zvao, ne samo mene nego ni druge. Očigledno nema potrebe.

Ima i prostora i mesta, ali nema ko da vidi?

– Bila je ideja da u „Centralu” opet bude kafe-bioskop, pa pozorište, pa… Na kraju se to izrodilo u neki disko. Atmosfera je kao u paklu. Mladi su drčni, moraš na fini način sa njima, da im nešto pažljivo i pomalo lukavo ponudiš da izaberu. Ne smeš „dati – ukinuti”. Prostora stvarno ima, kolike su samo brojne prostorije Doma kulture i Doma omladine. Sve je u kancelarijama, u kojima sede ljudi koji mrze jedni druge. Atmosfera, sačuvaj bože! Mladi su ljuti i agresivni jer im se stvarno ne daje nikakav ventil. Imaju ogromnu energiju koja mora da se iskaže. A umetnost je najbolji ventil, svejedno je da li je to slikarstvo, muzika, pozorište…

Glavni je koncept kulturnog delovanja – da bude otvoreno! Sad imaš institucije koje halapljivo pojedu taj hleb, ne ostanu ni mrvice. Kad se neko pojavi, sa nekim projektom za neku pomoć, taj nije normalan! Zanimljivo je da je više puta bilo inicijativa za javnu sesiju, na televiziji, da svi ljudi gledaju. Da se okupe svi ljudi iz institucija, pozovu slobodnjaci, dobronamerni, oni koji imaju ideje, da dođete do nekog sučeljavanja ideja, da i drugi ljudi to vide. Ali, to se nikad nije desilo.

Komentari

Savijano, gužvano | 2.09.2009 u 12:15

Upišite svoj komentar