| Maj 2009

Srpsko pravoslavlje na američkom zapadu

Ljiljana Ljiljak, San Gabrijel, februar 2009

Prota Petar i naš reporter

Prota Petar i naš reporter

Prota Petar Jovanović o svojoj parohiji u Kaliforniji koja je veća od Srbije. O razlozima zašto ljude iz drugih verskih sredina interesuje pravoslavlje. O sukobima u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. O našim manastirima u Americi. O čudnoj tišini u našim selima.

Početkom ove godine bili smo gosti sveštenika Petra Jovanovića u San Gabrijelu, mestu kod Los Anđelesa u Kaliforniji. Crkva svetog Save sa portom čini da se osećamo kao u zavičaju. Uveravamo se u sve one priče o trudu koji je otac Petar uložio da se  crkva oslika,  da se porta sa velikom dvoranom za okupljanja vernika uredi u pravi vrt. Saznajemo kako se kupovala parcela po parcela da se zaokruži to parče duhovnosti i zavičaja u centru američkog gradića koje pleni osobenostima pravoslavnog ali i „domaćinstvom”. Sa panoa u velikoj dvorani za okupljanja saznajemo o raznolikim aktivnostima male srpske zajednice i pravoslavnih vernika, o donatorskim priredbama, gostima, koncertima, smotrama folklora, sportskim aktivnostima. Saznajemo da naveče počinje sa radom Studio za ikonografiju za koji vlada veliki interes. Prelistavamo crkvene novine, božićni broj – poruke za praznik, vesti iz crkvenog života, pisma poštovalaca oca Petra. Na kraju popis  ko je, i koliko, priložio za  sportski klub „Ravna gora”. U stanu uz domaću kafu  i pitu koju je pripremila protinica Ljiljana, rodom takođe iz Plužca,  od oca Petra, strpljivog  i vrsnog pripovedača  i sagovornika, saznajemo više o crkvi svetog Save – St. Sava Serbian orthodox church.

– Gradnja je  počela 1981. godine a ovde  računamo godišnjicu  od kada je crkva otvorena i osvećena, 1984. godine. Crkvu je projektovao Konstantin Zurdumis, naš Grk iz Kruševca. Rozete je uradio kao što su na crkvi  Lazarici. Napravio je ovde nekoliko crkvi, umro je u Kanadi gde je i živeo. Uspeli smo da je oslikamo a mozaik je radio Italijan iz Firence, Silvijo Toneli, veliki naš prijatelj.

– Parohija je inače mnogo starija, imamo još uvek staru crkvicu koju su ovde podigli još 1910. Dogodine u oktobru biće proslava njene stogodišnjice. Staru crkvu lepo obnavljamo i držimo, ona je kod srpskog groblja, odavde  petnaestak minuta vožnje. Groblje je vrlo staro. Kupljeno je 1908. Tu kupovinu je onda jedan čovek prokomentarisao rečima: „Blago onom ko prvi umre i sahrani se u ovom našem groblju!” Desilo se da to bude upravo on.

– To su naši prvi doseljenici, retko ko iz Srbije, uglavnom su iz Like, Dalmacije, naročito iz Boke, sa Svetog Stefana, iz Paštrovića, ima i Hercegovaca. Kasnije imamo nekoliko migracija. Moramo sada kao žongleri da udovoljimo sve te razne grupe: stara migracija sa početka prošlog veka, pa politička posle II svetskog rata, onda ekonomska, koja se događala posle rata. Ko je imao nekog svog srodnika da mu pomogne, povukao ga je da dođe. Nažalost, imamo i najnoviju, izbegličku migraciju iz Bosne posle ovog, da tako kažem, suludog rata. Zahvaljujući njima smo se proširili, otvorili smo parohije u nekim mestima o kojima nismo mogli ni da sanjamo. Amerikanci su ih tamo dovodili i naseljavali. Recimo u Solt Lejk Sitiju, to je država Juta, gde je 90 odsto mormona Amerikanaca. Zašto su tamo odveli veliki broj našeg naroda i naselili, ne znamo. Uglavnom su iz Bosne, ima veliki broj Srba, ima i Muslimana. Nekako su se snašli, pomogli smo im. Kupili su zgradu, pretvorili smo je u crkvu. Nisu još u mogućnosti da plaćaju sveštenika pa odavde svaki mesec po dva tri puta putuje sveštenik.      

– Moja parohija je prostrana kao Srbija. Kad to kažem niko mi ne  veruje. Opslužujem ljude na udaljenosti od 50 do 300 milja. Dva i po sata putujem do Santa Barbare gde nemamo crkvu ili u Bišop gde je već treća generacija. Odlazim jednom godišnje, osvetim vodicu. Oni najstariji zaboravili su da slave  slavu, ali su oduševljeni da im dođem jedan put godišnje. Okupi se familija iz Los Anđelesa, na nacionalni praznik SAD, pripreme ručak, osvetim kuću, vodicu… I, što je lepo od te stare generacije, oni žele nešto da nauče o crkvi, postavljaju pitanja  o crkvi, bogosluženju, spasenju  čoveka,  moralnom životu, duši, zagrobnom životu. Provedemo tako jedno lepo popodne, a tu i prenoćim.

– Naš je narod gostoljubiv ali svešteniku je mnogo teže da služi ovde nego u starom kraju, u Srbiji. Pomenuo sam raznorodne emigracije, imamo ovde i crkvene odbore koji imaju svoje predsednike, svoje članstvo, svako ima svoju politiku… Sveštenik mora sve to da usklađuje, da bude psiholog, diplomata. Ovde sad ima sveštenika koji su i rođeni u Americi. Prvi koji je rođen – sada ćemo da predložimo da se proglasi svetiteljem  – je Sebastijan Dabović. Bio je jedini u to vreme  koji je opsluživao zapadne zemlje: Kaliforniju, ceo Oregon, Sijetl. Gde god je neko umro, rodio se, ženio –njemu su javljali. Imao je ulogu sveštenika misionara. Tada je naša crkva bila deo Ruske. Iako je rođen u San Francisku, mnogo više je, kao i svi ti pioniri, bio vezan za zavičaj nego mi danas. Tamo su bili dušom, a ovde telom. To se pokazalo u Prvom svetskom ratu. Nećete mi verovati, krenuo je brod sa 3.000 naših dobrovoljaca koji su pošli u balkanske ratove, uglavnom Crnogoraca, Hercegovaca. Ostavili su decu, porodicu. Takvo je bilo oduševljenje. Danas, u vreme globalizma, sve je drugačije.

Vi ipak uspevate da okupite ljude…

– Pokušavamo na sve načine da se ljudi  sastaju, druže, da sebe vide u zajednici, da imaju svest o sebi, o svom poreklu. Ovde je grad razbacan, žive na velikoj udaljenosti. Nije kao u Čikagu, Milvokiju, gde ima dosta našeg naroda. A nemamo ni želju za okupljanjem kao Azijati. Gde ih dođe samo deset oni odmah sa planom prikupljaju druge. Ovde u San Gabrijelu kao da ste došli u Kinu. Zanimljivo je da jedan stari Kinez dolazi svake nedelje na službu u našu crkvu, četiri-pet godina, iako ne zna engleski. Ne možemo sa njim da se sporazumemo. Ali on redovno dolazi, moli se na svoj način…

Sa zavičajem ne prekidate veze….

– Svakodnevno imam veze sa Srbijom. Juče me zovu radosni svastika,  tašta, brat… „Videli smo te na RTS-u”… Prikazivali su dokumentarni film o tri najstarije crkve u SAD-u. Prikazali su i našu crkvu. Setim  se da je pre dve godine pravljen taj film, novinar mi je rekao da će biti za koji mesec. A prošle su dve godine…

Iz vaše biografije vidimo da ste  često boravili u inostranstvu, tu se školovali…

– Bio sam kao student u Engleskoj 1968. godine. Teško je bilo otići u to vreme, nisu vlasti dozvoljavale. Uvek su bile podozrive prema sveštenicima. Mislilo se da su sveštenici „reakcija”. Nemam lepe uspomene iz tog vremena. Morao sam često da odlazim na razgovore u UDB-u, u SUP  Valjevo. A nakon kratke službe u manastiru Krka, gde sam bio nastavnik bogoslovije, oženio sam se, postao sveštenik u  Šapcu,  kod vladike Jovana Velimirovića. Vladika je bio vizantijski  tip čovek, krupan, visok, sinovac vladike Nikolaja. Po liku je na njega i podsećao mada je vladika Nikolaj bio mnogo niži čovek. Valjda mu je otac bio visok, ili majka. Bio sam tamo pet godina.

– Kad sam rešio da dođem  u SAD? Desio sam se u Beogradu na nekom saboru. Kad su veliki sabori, onda mi sveštenici  „oblećemo” oko vladika ako nešto želimo. Želeo sam da vidim svet, da bolje naučim engleski. Nije bilo lako da izađem iz Šapca, vladika Jovan nije bio voljan. Upoznao sam vladiku iz Čikaga, Firmijana,  kaže „Dođi ti dete u Ameriku, daćemo ti parohiju, znaš jezik  i znaš da voziš kola, a to je obavezno u Americi”. Dođem u Šabac, kažem ženi, ćerka je bila mala, godinu dana, sin dve godine. I tako krenuli smo, došli u Čikago. Nisam znao kako to ide ovde. U to vreme bila je velika podela u našem narodu, i u crkvi, na one koji su pripali Dionisiju i ostale koji su još poštovali patrijarha i Srpsku crkvu. Ljudi su se tako mrzeli da je bila veća mržnja među našim Srbima nego što danas postoji između Srba i nekih drugih naroda. Vladika me doveo za paroha, ali ovde odbori imaju veliku ulogu, ne daju saglasnost: pa da vidimo ko je taj sveštenik, da nije komunista, da nije ovo, ono… Čekajući da dobijem mesto, ja  upišem u Čikagu, iako sam teolog, da naučim računovodstvo. Nađem stipendiju, položim ispit, prođem na moje veliko čuđenje. Jedna nastavnica Amerikanka mi kaže: „Ništa ne brini, ovi naši bez kalkulatora ne znaju ni da računaju, a vi kad dođete iz Evrope samo uzmete olovku…”

– U to vreme sveštenik u Milvokiju dobije srčani udar. Odem tamo, bio sam dve godine. Narod je naš čudo, odmah navijaju. Starosedeoci su za starog sveštenika, novi za novog. Milan Markovina se zvao. Ostali smo trajno u dobrim odnosima. Kad je ozdravio, kažem mu da idem u Kaliforniju. Primili su me ovde a bila su dva kandidata.

Kako ste se opredelili za sveštenika?

 

Prota Petar Jovanović u razgovoru sa Ljiljanom Ljiljak

Prota Petar Jovanović u razgovoru sa Ljiljanom Ljiljak (Foto: Ljuba Ranković)

– Osečina je uvek predstavljala „bogomoljačko” mesto. Bila je jaka zajednica ljudi koji su pre rata pripadali bogomoljačkom pokretu i koji su mu i dalje ostali verni tako da je crkva uvek bila dobro posećena. U Osečini, u školi,  bežali smo sa nastave, na primer, kad je proslava Svetog Save. Direktor Sima Milanović – nikada ga neću zaboraviti – kad vidi da pola dece nema u školi,  pošalje nekoga da izvidi gde su deca. A deca u crkvi recituju! Sutradan svima nama koji smo bili u crkvi dodeli dvojku iz vladanja. Kod nas onda proradi inat, znate ono kad vam neko nešto zabrani…Tako se brže opredelim za Bogosloviju nego da toga nije bivalo. U školama je tada bila velika propaganda da deca ne idu u Bogosloviju.

– Ipak mislim da sam iz porodice poneo to opredeljenje. Moja majka Slavka je bila prilično religiozno obrazovana. Potiče iz porodice Živanović koja je imala 12-oro  dece. U to vreme nije čovek mogao lako da ishrani toliko dece, da ih podigne. Zato nekoliko dece „rasture”, ostave ih u manastiru. Tako su i moju majku, kad je imala jedanaest godina, odveli u manastir. Da ne bi pobegla, odveli su je daleko, u Strugu na Ohridskom jezeru. Bila je tamo pet godina. Dođe rat, Nemci bombarduju manastir, svi su se razbežali, jedva spasili glavu. Igumanija ih je sve vratila kućama da ne bi izginuli. Nikada nije postala monahinja. Bila je pobožna devojka koja je radila manastirske poslove i tamo naučila je da čita i piše. U toku rata, imala je 17 godina, zaljubi u mog oca, uda se. Otac je tokom rata u nekom puškaranju, niko ne zna kakvom, bio ranjen, metak ga je pogodio u leđa. Bolovao je dugo, rana je bila otvorena, i umro 1953. godine. Majka je bila mlada, posle pet godina se preuda; dobio sam još jednog brata i sestru po majci. Nisu više živi ni majka ni očuh. Kupili smo kuću, kod crkve u centru Osečine.

Nije baš poznato da u SAD ima i pravoslavnih manastira?

– Imamo dva manastira a treći  je u formiranju kod San Dijega. Manastir u Arizoni pripada našem episkopu, tamo već ima 30-tak monahinja. One su napravile crkvu i konake, imaju oko 500 hektara zemlje, dosta su uspele. I sad ćete da se začudite – sve su Amerikanke! Nema ni jedne Srpkinje! Prešle su u našu veru, veliki broj je obrazovanih. Igumanija Mihaila, inače profesor univerziteta, naučila je srpski,  prevodi sa srpskog na engleski. Upravo je u njenom prevodu izašla knjiga „Imanuel” našeg čuvenog teologa Atanasija  Jevtića.

– Imamo na severu Kalifornije  još jedan manastir, i u njemu su sve Amerikanci. Osnovao ga je Serafim Rouz koji je predavao na Berkliju. Lutao je u religiji, rođen kao episkopalac, zanimao ga budizam. U budizmu doista ima lepog učenja, posebno o moralu, ali završava u nirvani. Ne daje odgovore na pitanja o našem životu, o kraju života. Upoznao se sa nekim Rusima emigrantima koji su predavali na Berkliju. Oni su ga zainteresovali za pravoslavlje. Rouz se zamonašio, privukao izvstan broj studenata, intelektualaca  i osnovao taj manastir.

– U  manastiru u Arizoni okupljaju devojke, one tinejdžerke koje pobegnu od kuće, posebno iz bogatih porodica… Spasavaju ih, školuju do 18. godine, a onda  tinejdžeri donose odluku da li će da ostanu  u manastiru ili da odu. Većina ostaje. Manastiri su  važni, ovde posebno zbog načina života.

Kako gledate na aktuelne procese u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?

Životopis
Protojerej stavrofor Petar Jovanović rođen je Plušcu, 8. januara 1947. godine.  Otac Dragoljub, majka Slavka. Osnovu školu je završio u rodnom mestu, bogosloviju  potom učio u Prizrenu i u Sremskim Karlovcima (maturant 1967). Studirao je teologiju i istoriju na Beogradskom univerzitetu, a 1970. godine u Dablinu predstavljao je Teološki fakultet na svetskoj konferenciji Hrišćanskog pokreta. U Engleskoj je studirao engleski jezik. Sinod SPC ga je posle diplomiranja, 1971. godine, uputio u manastir Krka da podučava mlade bogoslove. Oženio se 1972. godine sa Ljiljanom (Pavić) iz Plužca  da bi ga potom vladika Jovan Velimirović postavio za sveštenika Šabačke parohije. Otišao 1977. u Srednjezapadnu američku eparhiju. Nakon Čikaga, gde je službovao dve godine, postavljen je za  protu parohije crkve sveti Sava u San Gabrijelu u Kaliforniji. Pohađa u isto vreme California State University of Los Angeles ali nastavlja i školovanje radi magistrature iz filozofije. Sinod SPC dodelio je proti Petru Naprsni krst, svoje najveće priznanje. Posebno je zaslužan za uređenje Šabačke crkve i uređenje mozaika i enterijera crkve  u San Gabrijelu.

– Za ljude laike to je veliki problem, a posmatrano iz crkve – nije. Mi teolozi završili smo razne škole. Veći broj teologa završio je grčke škole i oni žele da uvedu ono izvorno, vizantijsko hrišćanstvo, što je u stvari grčko. Naša crkva je nacionalna, prošla je tokom vekova kroz nekakav proces. S obzirom na to da su  Srbi dobijali knjige iz Rusije, neke stvari su otuda prihvaćene, kao na primer molitva oko trećeg časa, na priziv Svetog duha kada se darovi, hleb i vino pretvaraju u telo i krv Isusovu. To je preko ruskih čelnika ušlo kod nas u službu. U starim grčkim trebnicima to ne postoji. E to je stvorilo zabunu. Sad bi oni koji su se tamo školovali hteli da se to vrati. Oni koji su školovani u Rusiji nisu za to. Postoji izvesno razilaženja i između Ruske i Vaseljenske crkve sa sedištem u Carigradu. Ruska crkva je sada, voleli mi to ili ne, najjača! Laici to vide drugačije, više sa političke strane. To, ipak, nisu prevelike razlike. Kod nas je, uostalom, uvek postojalo  razlika u načinu bogosluženja.

Imate mnogo prijatelja, mnogo poštovalaca. Ne samo naših ljudi. Povod ste i za televizijske reportaže na ovdašnjim televizijskim kanalima…

– Imam doista mnoge prijatelje, iako je dobro da nisi omiljen baš kod svih, onda ti se ulizuju. Sveštenik mora biti misionar ne samo među svojim ljudima nego i sa svakim čovekom. Religija je univerzalna. Imam ljude i iz drugih vera koji su ovde aktivni. Postoji, međutim, i veliki broj naših mladih ljudi koji  uopšte nemaju kontakt sa crkvom, ne dolaze u nju. Mogu i to da to razumem, u pitanju su ljudi koji su odrastali u onom našem sistemu u kom niste mogli učite o veri, niste mogli ni da se krstite u crkvi. Nama je crkva ovde sve, deo države, deo kulture, zavičaja, folklora, svega. Zavisi i u kojoj meri je crkva, kao  zajednica,  zavičajna. U crkvi u mestu Alhambra, služba je na engleskom jeziku jer je tamo stara migracija. Eto, njima  mnogo ne znači ta svest o poreklu.

Dolazite u Osečinu, reklo bi se, redovno. Primećujete li promene? Šta vas najviše obraduje?    

– Neki naši gradovi su se razvili, čak i mala mesta, pa i Osečina. Ima mnogo prodavnica  pa možeš da kupiš šta želiš. Rade „Podgorka”, „Krušik Plastika”… Preduzimljivi ljudi su otvorili poslove, podigli lepe kuće na sprat. Imaju veliki bazen… O tim stvarima i nekim drugim se samo sanjalo. Sad imaju tri parohije, a bila je jedna. A čovek se, ipak, najviše raduje čoveku. Susreti su valjda najlepši kad sretnete poznanika. Malo preterujem zagledajući se u lica ljudi u prolazu, da li ću nekoga prepoznati, tražim one sa kojima sam išao u školu… Žena me stalno opominje: „Šta buljiš u ljude!” Bio je jedan slučaj, u banci. Izlazimo, kad jedan mladić izlete iz banke: „Jeste  li vi otac Pero?”  Kažem da jesam i pitam: „Ko ti je mama?” Kaže – Milena Pavić. Setim se te Milene, išla je u gimnaziju i nikako nije mogla da uradi završni maturski rad. Nećete verovati, ja sam joj pisao rad iako je bio iz marksizma. Kad su pročitali, čudili se, pitali: „Ko ti je pisao?” Ona „tuc-muc”. Kaži ko ti je pisao, daćemo ti prelaznu ocenu. Kaži da znamo ko je jer je rad odlično napisan iako je  kritika marksizma!

A šta  vas u zavičaju ponajpre zaboli kad dođete?

– To su naša sela. Ostali su samo starci, nema mladog sveta, nema čobana, nema ni stoke. Prosto je neki čudan mir zavladao. Idete selom a ništa se ne čuje. Sela su nam zamrla, neobrađena su polja, svašta raste po njivama. Tamo gde su sejani pšenica i kukuruz sada rastu šume. Jedan moj brat živi u gradu,  drugi je u selu otvorio prodavnicu,   njegov sin je završio Teološki fakultet u Beogradu i primljen je za sveštenika u eparhiji, a imaju samo njega. Svi smo grešni, uključujući i mene. Uvek odmeravamo neki standard  –  za jedno dete, za dvoje dece. Natalitet je pao. Borimo se za Kosovo a nemamo dece…     

Nije li to odveć romantična slika koju stvaramo odlazeći iz sela?

– Da sam mlađi, šta bih uradio? Jasmina Vujić, naš ugledan naučnik, nuklearni fizičar, profesor u Berkliju, kupila je 30 hektara u zavičaju, celo selo. Kaže: „Ja ću kao profesor ranije da se penzionišem, pa ću da odem na selo i budem rančer. Da sam mlađi i ja bih to uradio. Srce me boli, to je  dobra zemlja i treba je obrađivati.

Ima li Valjevaca u vašoj parohiji ?

– Ne mnogo. Tu je porodica Veljka Jovanovića sa dvoje dece, zovu se Luka i Marko. Zvali su me dečaci kad su počeli da dolaze na veronauku. Njegovi su iz okoline Osečine. Iz okoline Obrenovca, iz Tamnave su Nikola i Dragica Todorović. Možda ima još ali nisu aktivni u crkvi. Na našoj listi je 800 adresa a računam da redovnije dolazi 500 ljudi. Za Božić dođe nekoliko stotina, a za  Uskrs ne možemo sve da primimo jer sala primi oko 700 ljudi. Imamo Kolo sestara koje nedeljom pripreme ručak. Platite sedam dolara, a ručak je uvek  pristojan. ….

A kako vam se sada, poslednjih godina, čini Valjevo?

– Raduje me da ljudi privatnom inicijativom bolje žive nego ranije. I da su neka naša mesta sređena. Na primer Šabac, jedva sam ga prepoznao.  Ima kružni put, pa sređen centar, uredili su pešačku zonu… Pretekao je Valjevo. Razočaram sam što je „Krušik” razrušen, ljudi su ostali bez posla. Crkva se zida, kada će se završiti, to ne znam. Napravio sam primedbu, prilikom ulaska u crkvu, da je mali plato. Ljudi kad se venčavaju hoće da se slikaju, a nemaju prostora. Oduševljava me Tešnjar, ti naši tamošnji kafići, restorani. Začude me naši Romi, kad se ide prema Šapcu vidim da su napravili  velike kuće, kao Beverli Hils. Ostala je kod naših gastarbajtera navika da naprave velike kuće koje potom ostaju prazne.

Hoćete li se vratiti u zavičaj?

– Teško, zbog dece, a i velika je daljina. Moj sin  ima devojku, ona je Amerikanka, njega ništa  ne vuče tamo. Ćerka je advokat…

Komentari

Srpsko pravoslavlje na američkom zapadu | 6.09.2010 u 11:40

Upišite svoj komentar