| Maj 2010

Sa čime ćemo pred UneskoO stećcima – mramorju u našim krajevima

Radivoje Arsić

Stećak usadnik u obliku stuba: manastir Dokmir, verovatno pripadao nižem vlastelinu, XV vek

Stećak usadnik u obliku stuba: manastir Dokmir, verovatno pripadao nižem vlastelinu, XV vek

U novembru prošle godine ministri kulture Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske potpisali su u Sarajevu Pismo o namerama za kandidaturu stećaka za upis na Listu svetske baštine UNESKO-a To je prvi put da su te četiri zemlje, nastale na prostoru bivše Jugoslavije, potpisale zajedno dokument o saradnji u nekoj oblasti.

Ministri su potpisali Pismo o namerama prema preporuci UNESKO-a koja podstiče mogućnost serijskih nominacija za Listu svetske baštine.

Stećci su dobro poznati stručnoj i naučnoj javnosti više od jednog veka. Postavlja se pitanje zašto se čekalo toliko godina da se upokoje dve Jugoslavije za čiji prostor su bili karakteristični pa da se preduzme ovakav korak. U međuvremenu je nestao ili izmešten iz originalnog konteksta veliki broj spomenika, a među stanovništvom ne postoji svest o značaju stećaka.

Stećak je termin usvojen u nauci. U narodu se ne koristi, poznat je kao  kamen, beleg, a najčešće mramor ili mramorje u množini. Stećci ili mramorje su srednjovekovni nadgrobni spomenici u obliku monolitnog velikog kamenja, ponekad su ukrašeni elementima arhitekture, bordurama, krstovima, biljnim, geometrijskom ili astralnim motivima, oružjem i oruđem, ljudskim i životinjskim predstavama, različitim scenama iz života zajednice i pojedinaca. Mogu biti u formi ploče, usadnika, krsta, sanduka, slemenjaka sa i bez postolja. Nalaze se najvećim delom na prostorima današnje Bosne i Hercegovine ali i Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Nastajali su od XI do kraja XV veka. Ukrasi vrlo često nisu kanonizovani ili striktno vezani za hrišćansku simboliku.

Na našem prostoru po pravilu se radi o obeležjima srpskog stanovništva iz poznog srednjeg veka. Stećci su uzrok mnogih neslaganja uglavnom među srpskim, hrvatskim i bošnjačkim naučnicima. Najveće rasprave se vode oko pitanja njihovog porekla, odnosno etničke pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka. Natpisi su prisutni na manjem broju i govore o različitim društvenim staležima, kao i verskim pripadnostima pokojnika. Iz natpisa se izvode zaključci da pod stećcima počivaju vernici  Crkve bosanske, Pravoslavne crkve i Katoličke crkve. Čini se da i pored intenzivne etničko-verske rasprave još uvek niko nije odgovorio na pravo pitanje kako je došlo do upotrebe ovakvih grobnih obeležja i šta ona predstavljaju.

Stećci sa teritorije sve četiri države predstavljeni su prošle godine na izložbi u Galeriji „Klovićevi dvori” u Zagrebu, koja je obuhvatila četiri segmenta građe: grobne nalaze ispod stećaka, odlive stećaka u gipsu, velika foto povećanja stećaka snimljenih na terenu u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, te originalne stećke koji su dopremljeni s lokaliteta u Hrvatskoj. Iz Valjevskog klraja predstavljeni su spomenici iz Dokmira i Dića.

Organizatori izložbe posebno su naglasili da je potrebno obezbediti trajno očuvanje te jedinstvene pojavnosti koje, osim u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, nema nigde u Evropi. Tako je, u skladu sa čitavom akcijom, i Zavodu za zaštitu spomenika kulture Valjevo stigao dopis da priloži dokumentaciju o stećcima na svom terenu.

Na teritoriji sevrozapadne Srbije, za koju je nadležan valjevski zavod, registrovano je preko 120 lokaliteta sa mramorjem i preko 1000 pojedinačnih spomenika. Većina mramorja u našim krajevima je skromne izrade, bez natpisa i ukrasa. Ali postoje i primerci ukrašeni različitim zanimljivim  predstavama i natpisima. Nažalost, izvestan broj ih je i uništen.

Narod ova groblja naziva različitim nazivima koji, u stvari, govore da su pripadala strancima i tuđinima. Najbrojniji su Mađarsko groblje, Grčko groblje, Rimsko groblje što govori o tome da današnje stanovništvo nema nikakvu dodirnu tačku ni preko usmenog predanja sa mramorjem. To je posledica migracija i smene stanovništva na ovom prostoru tokom XVII i XVIII veka. Pošto ih ljudi tretiraju kao tuđa, vrlo često se tako prema njima i odnose. Veliki broj spomenika je miniran ili razbijen od strane vlasnika imanja, jer im dobro dođu kao građevinski materijal ili podloga za put. Izvestan broj je miniran od mentalno ograničenih tragača za blagom, koji misle da je u njima postoji skriveno zlato. Drugi su opet potkopani i premešteni od sličnih tragača radi provere da u grobovima nema skrivenog blaga. Mada iskustvo arheologije kaže da u srednjevekovnim grobovima, osim ostatka odeće i ličnih sitnica, po pravilu nema drugih predmeta.

Druga neželjena pojava je kolekcionarsko premeštanje spomenika. Ovakvi spomenici, gde god je to moguće, trebalo bi da budu očuvani na svojoj originalnoj lokaciji, kako zbog groba na kome su obeležje, tako i zbog prostornog konteksta koji je bitan za razumevanja spomenika. Veći broj ukrašenih primeraka a takođe i onih sa natpisima prenet je u Beograd, gde uglavnom čame na Kalamegdanu ili u Etnološkom muzeju. U novije vreme, verovatno u želji da spase i prezentuje ove spomenike, ali i bez odobrenja nadležnih institucija, vladika šabački Lavrentije prevozi stećke na prostor pored manastira Sv. Nikolaj u Soko Gradu, remeteći pritom arheološke kontekste nalaza a pojedine grobove ostavljajući bez obeležja. Srednjevekovni stećci odneti su sa lokaliteta Kamenjak Postenje, Mramorje Rujevac, Mramorje Uzovnica.

Od očuvanih grobalja na teritoriji Kolubarskog i Mačvanskog okruga kao celine izdvajaju se Birčansko groblje u Suvodanju, Rimsko groblje u Bobovi, Mađarsko groblje u Dvorskoj, Mramorje u Lipenoviću kod Krupanja, groblje sa crkvom u Dićima kod Ljiga. A kao pojedinačni spomenici stećci u obliku stuba u Dokmiru, Gornjoj Koviljači, Gornjoj Borini, kao i stećak razbijen prilikom radova u porti stepanjske crkve osamdesetih godina XX veka.

Kakvi će kriterijumi biti uzeti u obzir prilikom rada najpre beogradske komisije, a potom i one „međunarodne”, to mi na lokalu ne znamo. Sigurno je da jedan broj nekropola kao celine ili pojedinačnih spomenika sa ovog prostora zaslužuju da uđu u najuži izbor. Treba reći i to da su se nadležna ministarstva i stručna  javnost do sada toliko interesovala za ovaj problem da u Srbiji postoji samo jedan arheolog koji se ozbiljnije bavi ovom temom i to verovatno bez veće finansijske podrške.

Upišite svoj komentar