| Maj 2011

Porodična manufaktura Obradovića

Ljiljana Ljiljak

O nagradi za arhitekturu Ivanu i Mini Obradović sa poslednjeg Salona  arhitekture za stambeni objekat u Sremskoj Mitrovici. * O tome zašto su  ograničenja izazov arhitekti da traga za najboljim rešenjem. * O projektu „malog, dečijeg grada” za 400 mališana u Gradcu. * O potencijalima koje Valjevo ima u svojoj centralnoj zoni i o zanemarenoj periferiji.

Za  izgrađeni objekat socijalnog stanovanja u naselju Kamenjar u Sremskoj Mitrovici, Ivanu i Mini Obradović pripala je nagrada ovogodišnjeg, 33. Salona arhitekture čiji je moto „Znaci života: arhitektura oko nas…” Priznanje, jedno od „tri među jednakim”,  osvojili su u konkurenciji 100 radova  od ukupno 140 koliko je  izloženo na ovogodišnjem Salonu. Nagrađeni rad Ivanu je prvi zajednički sa životnom i profesionalnom saputnicom Minom, Beograđankom, na šta je on izuzetno ponosan. 

Supružnici Obradović, Ivan i Mina

Supružnici Obradović, Ivan i Mina (Foto: Ljuba Ranković)

Arhitekta Ivan Obradović (1979) je sin arhitekte Milorada Miška Obradovića i kostimografa Branke Šišinački. U Valjevu završava sve škole, kako kaže, od obdaništa do Gimnazije, a na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu diplomirao je kod profesora Ljiljane Blagojević, 2006. godine, sa projektom nove Kineske ambasade. Kao student radio je u tandemu sa ocem i uspešno učestvovao na niz konkursa. Učestale su i nagrade i priznanja, već ih ima „preko desetak”, kaže kroz smeh. Pored nagrada za  projekte u oblasti stanovanja izdvaja i priznanja za rekonstrukcije naših starih pijaca, posebno u Beogradu. Veoma je uspešan i u dizajnu. Na konkursu za logo IAUS-a, 2003. godine,  njegov tim osvaja  prvu nagradu. Stečenim priznanjima potvrđuje rešenost da u svakom zadatku kog se prihvati ponudi najvrednije iz sopstvene darovitosti i savesne predanosti poslu i pozivu.

U obrazloženju odluke o nagradi Žiri Salona za vaš objekat u Sremskoj Mitrovici  kaže: „U uslovima rigoroznih programskih i budžetskih ograničenja, vešto kreirajući volumen objekta, autori su postigli visok nivo likovnosti, podržan rafiniranom materijalizacijom  poluatrijuma i ulazne zone – trema. Svakako izuzetan reprezent u najrasprostranjenijoj kategoriji u nas – stanogradnji”. U vremenima „investicione arhitekture” u kojoj je sve podređeno dinaru, stanovi su postali metafora potpune „otuđene individualnosti”, zgrade su nabijene stanovima, mračnih hodnika, sa dvorištima za vozila a ne i za decu, stanare.... Kako ste  uspeli da sačuvate tako potrebnu toplinu zajedničkog doma…

– Različite vrste ograničenja su suština današnjeg življenja. Njih, međutim, ne smemo posmatrati kroz negativni okvir, s obzirom na to da će se, sa protokom vremena, ona samo uvećavati. Razvijanje strategija za pretvaranje ograničenja u prednost je ključ savremenog arhitektonskog izraza. U slučaju objekta u Sremskoj Mitrovici, to je toplina spoljnjeg prostora. Osećaj, kako mi kažemo, „kolektivne privatnosti” koji smo želeli da postignemo.

U timu sa ocem, koautor si nagrađivanih projekata i za valjevske objekte. Visoko je ocenjen tvoj koncept rekonstrukcije zelene pijace za koji tvoj otac ponosno kaže da si ga ti izneo. Osvojili ste treću nagradu, a tu su i konkursni radovi za objekte socijalnog stanovanja...

– Timski rad je izuzetno značajna komponenta bavljenja arhitekturom. To posebno dolazi do izražaja kada se rade konkursi, gde atmosfera i međusobno razumevanje čine temelj dobrog rada. Do sada sam imao sreće da budem deo sjajnih timova, bilo sa profesorom Branislavom Mitrovićem, kolegama sa studija ili sa ocem. Posebno je zadovoljstvo što smo otac i ja uspeli da nađemo zajednički jezik. Malom broju ljudi je to pošlo za rukom...

Valjevo na salonu

Pored Ivana i Mine Obradović, još nekoliko autora poreklom iz Valjeva i ostvarenja iz ovog grada bilo je predstavljeno na 33. Salonu arhitekture u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu.

Izložen je projekat budućeg dečjeg obdaništa „Gradac” Milorada i Ivana Obradovića (biro Modul invest doo); projekat uređenja centra Vranja Miroslave Petrović Balubdžić (konkursni rad); projekat tima re:a.c.t Grozdane Šišović i Dejana Milanović za Evropsku kuću šaha u Herceg Novom (prva nagrada međunarodnog konkursa).

Na Salonu je bio predstavljen i projekat zatvorenog olimpijskog bazena u SRC Petnica  Miloša Radivojevića i Vladana M. Nikolića.

U oblasti publicistike među 12 ostvarenja objavljenih tokom protekle godine, predstavljena je i knjiga „Vreme arhitekture – arhitektura i urbanizam u Valjevu 2005-2009”. 

Nije nevažno zabeležiti da je Predsednica Saveta Salona arhitekture Valjevka Miroslava Balubdžić Petrović.

Rođen si pod srećnom zvezdom. Odrastanje uz oca arhitektu, majku likovnog stručnjaka i vrsnog kostimografa i dizajnera, sa sestrom Dunjom (1986) koja se dizajnu i profesionalno posvetila, na fakultetu diplomirati kod Ljiljane Blagojević, pa rad u timu Brane Mitrovića... Znajući neko tvoje dizajnerske radove – ko je i šta je presudno uticalo na tvoje opredeljenje? Kakvo je mesto u svemu tome „porodične manufakture”?

–  To još uvek ne mogu da kažem. Pre bih, ipak, rekao da je to bio izvestan sled događaja počevši od detinjstva pa do samih studija. Mislim da je na studijama bilo ključno to što sam bio u studiju profesora Branislava Mitrovića. Tada je dr Ljiljana Blagojević bila asistent, a mr. Marija Milinković saradnik u nastavi. Smatram da je sinergija ova tri vrsna pedagoga bila ključna u stvaranju ambijenta u kome sam mogao da prepoznam da je arhitektura ono čime ću se baviti. Što se tiče „porodične manufakture”, pre bi se moglo reći da je to grupa „slobodnih strelaca”... Svako od nas, u svom poslu deluje prilično samostalno, ali uvek pitamo jedni druge za mišljenje... To je od suštinske važnosti!!!

Kad ovaj intervju bude pred čitaocima, kopaće se temelji dečjeg obdaništa u Gradcu. To je objekat za 400 mališana koji se gradi na prostoru između budućeg Doma za stare i sadašnje Druge osnovne škole. Valjevo je takvim važnim objektima  oduvek poklanjalo vidljivu pažnju, od prvog obdaništa u centru, koje i danas dobija prelaznu ocenu, do najnovijeg, izgrađenog po projektu Anđelke Mandić Milutinović u Brđanima... Vaša zamisao, sudimo na osnovu projekta, novi je iskorak.Čemu ti daješ posebnu vrednost?

– Krenuli smo od jednostavnog pitanja: „Šta je to Gradac”? U pitanju je mali grad – „grad za decu”. I to smo pokušali da kreiramo na onoj lokaciji. Obdanište ima svoje ulice, svoje blokove, svoj trg... Itd. Ukratko, bilo nam je važno da podržimo kod dece osećaj posedovanja, da je to njihov domen, da tu ona „vladaju”. Takođe, mislim da je jako značajna namera za gradacijom prostora. To znači da umesto jednoznačnog odnosa soba-priroda, postoji mnoštvo „prelaznih” ambijenata koji korisnicima mogu ponuditi nove vizure u najvažnijem trenutku njihovog života. A detinjstvo to sigurno jeste.

Na budućem obdaništu zahtevno je sve na fasadi. Da li ćete uspeti da se izborite za kvalitetan materijal. Da taj polukružni zid-fasada bude od dobro obrađenog drveta kao i svi drugi elementi, onako kako ste predložili. Čini se da ste to postigli sa nagrađenim objektom u Sremskoj. Mitrovici. Da bude i primer bez kompromisa u ime kvaliteta...

– Mislim da je za sve učesnike u tom pregnuću važno da pojme značaj izgradnje javnog objekta. Takav slučaj je bio u Sremskoj Mitrovici, i svi smo zadovoljni rezultatom. Moram da kažem i to da se dosadašnja saradnja sa nadležnima oko obdaništa odvijala izuzetno dobro. Nadam se da će se to nastaviti i tokom izvođenja, što je naravno ključna faza.

Ti i  Mina živite u Beogradu, tamo ti je i porodica. Radite u okviru MODUL-a čije je sedište u Valjevu koji vam je zavičajni grad. Koliko su nepremostive razlike, bar kad je reč o arhitekturi dva grada, ne samo u onom odnosu mali-veliki grad? Ima li i ovde mesta hrabrijim graditeljskim autorskim iskoracima? I autobuska stanica je pre skoro tri decenije, delo tvog oca, predstavljala izvesnu prekretnicu ....

– Valjevo, po mom mišljenju, ima posebnu prostornu kulturu. Ona se, pre svega, ogleda u kontaktu sa prirodom i posebnim urbanim kvalitetima pešačkih tokova. Često sa prijateljima koji nisu iz Valjeva pričam o ovim temama. Uvek zaključimo da je Valjevo jedan od lepših gradova Srbije. Tu se vidi značaj arhitekture. Ne bih pravio poređenje sa Beogradom, ali sigurno da u Valjevu postoji autorski potencijal, on se uostalom, vidi na ponekim novijim objektima.

Šta ti se čini dobrim u graditeljskim procesima, takvim kakvi jesu? A šta lošim, čemu ni mala varoš nije uspela da se odupre? Šta bi izdvojio od novih ovdašnjih ostvarenja svojih kolega. Šta bi ti svom gradu predložio, i kao arhitekta ali neko ko ga odlično poznaje čak i da nije iz tvoje profesije?

– Loši graditeljski procesi su zajednički za ceo prostor Srbije. Danas je teško postići kvalitet. Mislim da Valjevo ima izuzetan prostorni potencijal, ali da mora da napravi i izuzetan ekonomski napredak koji bi mogao da bude potpora budućem urbanom razvoju. Taj razvoj morao bi da neguje vrednosti koje Valjevo već poseduje s tim što bi morao da napravi i dodatnu arhitektonsku i urbanu vrednost. Čini mi se da centralna zona Valjeva ima još „gravitacionog” potencijala i da je zona Kolubare ključ za taj proces. S druge strane, mislim da je valjevska periferija problem koji se uopšte ne tretira. U tom kontekstu, a i što se tiče novih ostvarenja, mladi tim koji je na sadašnjem Salonu arhitekture takođe dobio priznanje za objekat u  Mokrinu (Terra panonika) zaslužuje svaku pažnju.

Komentari

Porodična manufaktura Obradovića | 9.02.2012 u 18:39

Mina i Ivane, Pozdrav i cestitka iz Kanade od Tomanica

Milena Tomanic | 9.02.2012 u 18:39

Upišite svoj komentar