| Maj 2011

Sve moje „ljubavi” sa njimaO valjevskom nezavisnom novinarstvu (1992-2011) iz posve ličnog ugla

Branko Vićentijević

Moja „ljubav” sa drugovima i gospodom ovovremenom traje, biće tome 2012, punih 20 godina. Sve je počelo „na prvi pogled”, u proleće i leto 1992, štrajkom u Radio Valjevu, kada sam smenjen sa mesta glavnog i odgovornog urednika (direktor je bio Zdravko Ranković). Razlog za atak na klicu nezavisnog novinarstva valjevskog bio je „višak istine”, a ne, kako je to zvanično objašnjavano, potreba da se „mali kolektiv (?)” racionalizuje i „funkcije objedine” u liku i delu „američkog đaka”, kasnije osvedočenog usrećitelja lokalnih medija, jedinim „sinom Brutom” u onovremenom kolektivu Radio Valjeva s kojim je nova SPS vlast mogla računati.

Uzgred, taj „američki đak” je, prema sopstvenom priznanju, vreme u Njujorku proveo kako bi se „naprao sudova” po tamošnjim restoranima pošto mu je školski drug Mića Trnavac otkazao gostoprimstvo zbog višemesečnog lenguzanja. Svejedno, svedočio je „američki đak”, niti sam jezik naučio, niti sam lokalni radio video! Ipak, uspeo je na organizaciji FDU, vođen idejom mogućeg postavljenja za glodura Radio Valjeva,  da diplomira sa desetkom, a tema je bila, parafraziramo, Njujorški lokalni radio! Nakana postavljenja u Radio Valjevu mu se tada izjalovila.

Njegovo postavljenje te 1992. potrajalo mnogo duže no što su to drugovi na vlasti očekivali, čitave četiri godine čak, a u pregovorima sa čelnicima lokalne vlasti, kojoj je zavođenje reda u Radio Valjevu bilo prioritet svih prioriteta, rečeno mi je kako ja i „i nisam bio sporan”, kost u grlu bio im je Zdravko, ali eto... Hvala na pažnji, smenjeni smo u paketu, da nije bilo tako sam bih se povukao, odgovorio sam!

Te 1992. smenjen sam i iz Upravnog odbora „Valisa”, zajedno sa predsednikom Antonijem Purićem, što mi je bila posebna čast, a ubzo zatim i iz Školskog odbora OŠ „Nada Purić”, čiji sam đak nekada bio, škole u kojoj su i moja deca docnije učila. Pre moje, usledila je i smena direktora Živote Đurašinovića, čestitog čoveka i dobrog matematičara. Za utehu, uz Žiku su smenjeni i ostali direktori osnovnih škola, izuzev Milinka Stojanovića u Sedmoj osnovnoj (jedino je on čuvao kutije drugovima iz SPS-a na izborima), a ja sam se u Školskom odboru našao zahvaljujući tome što sam, u tom trenutku, po režim bio manja opasnost od, recimo, Voje Andrića, koji je takođe bio kandidat.

Dug je spisak mojih potonjih „ljubavnih ugođaja s Njima”, pokušaću da se prisetim samo najzanimljivijih.

SUĐENJA – U danu kada je NATO avijacija, u martu 1999, udarila na SRJ i Srbiju koja se saginjati neće, suđeno je beogradskom Glasu javnosti, čiji sam dopisnik iz Valjeva i Kolubarskog okruga bio. Povod je bila prekršajna prijava po Šešeljevom zakonu o informisanju druga Predraga I. Savića iz Zvornika,  republičkog poslanika JUL-a i direktora pokojne Modne konfekcije „Uzor”, koju je podnela advokatica Snježa (Snežana Živanović), sekretar Opštinskog komiteta stranke Mire Marković u Valjevu.

Sudio je hrabi i čestiti Zoran Stefanović Stefa, a kazna za Glas iznosila je 10.000 tadašnjih dinara zbog idiotski sročene tri rečenice Milana Bečejića, glodura Glasa, u kojima je rečeno da je „trebalo čuti i drugu stranu”. Suština moje odbrane, zvanično svedočenja, bila je u tome da je tekst urađen na osnovu dokumenata sa oglasne table „Uzora”, koje sam dobio od zaposlenih, a koje nije sporila ni advokatica Snježa, te da je sporni tekst bio odgovor radnica „Uzora” na moj prethodno objavljeni članak u Glasu o Savićevim nakanama da unapredi tu firmu! Svedočio je sada pokojni Milivoje Živković Reja, čestit čovek i osvedočeni opozicionar, čija je supruga radila u „Uzoru”.

Živković je već bio izgubio posao u „Zanusu”, čiji je direktor tada bio drug Puća, Radivoje Vesić – kum Milomira Minića, koji je imao peh da mu pogine jedan od čuvara kutija, posve čestita osboba, od zalutalog metka u automobilu, kojim se vozila posle njegove pobede na lokalnim izborima, ako sećanje ne vara 1996/97, tokom šenlučenja „neodgovornih” (iz SPS-a), koji su u programu Radio Valjeva pozvani „na razum”! (Tada sam uveliko bio u redakciji Revije „Valjevac”, današnje Revije „Kolubara”).

U pripremi ročišta, prilikom posete drugu Saviću zarad dogovora o eventualnom povlačenju prekršajne prijave, a po nalogu iz Glasa, poslaniku se omakla i rečenica, izgovorena pred mojom školskom drugaricom iz gimnazijskih dana Ljubicom Ranković, koja me je kao advokat zastupala i u svim docnijim sudskim sporovima (hvala na pitanju, nisam osuđivan!), kako me je „mogao i ubit” ali je, eto, duševan čovek!

Šta je danas ostalo od „Uzora” možete se lako i samo uveriti. Predrag I. Savić, kao „ugledni” Valjevac, i danas živi u (drugom) stanu dobijenom od „Uzora”, na Pendrek brdu (deo Petog puka i Kličevca). Predsednik Upravnog odbora tada je bio JUL-ov koalicioni partner Milorad Ilić Kaplar. Osuđujuća presuda Opštinskog suda u Valjevu, sudila je Vesna Herceg i izrekla trogodišnji zatvor i novčanu nadoknadu štete, zbog sumnjive nabavke mašina koje u tu firmu nisu stigle, ukidana je na Okružnom sudu, pa je došlo do zastarelosti!

Prekršajna prijava sada pokojnog dr Predraga Canića, direktora Medicine rada u Krušiku i predsednika valjevskog Crvenog krsta, uz pomoć tadašnjeg starešine „prekršajaca” Saška Jovanovića, završila je u Beogradu pred Glavonjićevim sejmenima (Dobrivoje Glavonjić, tadašnji šef beogradskih „prekršajaca”), pa je Glas kažnjen sa 120.000 dinara. Niko me, naravno, nije zvao da ukažem na nesporne činjenice iz teksta, još nespornije no u članku o „Uzoru”. To je dr Canića tada dodatno osokolilo, pa je protiv mene Opštinskom sudu podneo krivčnu tužbu za klevetu, što mi je iz Krušika javljeno, a od uglednika svoje partije (SPS) i valjevskog gradonačelnika Milorada Ilića – Miće Kaplara tražio da „konačno nađu sudiju koji će me osuditi”.

Predmet je, izgleda, bio kod Zorana Obradovića Zosa, koji ni jedno ročište nije zakazao, a po Canićevoj smrti sam od sudije Nebojše Popovića dobio rešenje da je ta pravna stvar zastarela. I danas žalim što nisam imao priliku da se sa tužiocem dr Canićem „u ime naroda” sretnem pred licem ovozemaljske pravde!

Meni je krivičnim progonom, zajedno sa Dragutinom Gutom Markovićem, zaprećeno tokom verifikacije spornih izbornih rezultata sa lokalnih izbora 1996/97, kada sam preneo optužbe, koje je na pres konferenciji u ime Kolaicije Zajedno novinarima preneo Slobodan Nenadović (SPO), zajedno sa Gutom Markovićem, odborničkim kandidatom u Gradcu, koji su (u)tvrdili da su tri drugarice – jedna iz Valjevske pivare, druga iz Poreske uprave, a treća iz Opštinskog tužilašta, uhvaćene na delu kako u biračke kutije guraju po desetak blanko zaokruženih listića za Gutinog protivkandidata sa liste SPS-a, gimnazijskog profesora!

Poštovani Džane,

Zaprepašćen sam i postiđen odlukom odbornika Skupštine grada Valjeva da ne potvrde jednoglasnu odluku komisije za nagrade da dobiješ davno zasluženu nagradu Grada Valjeva.

Ovo je zaista sramno. Stid me je i osećam i ličnu odgovornost.

Dušan Arsenić

18. mart 2011, elektronskom poštom

Vest o krivičnim prijavama SPS-a i SO Valjevo, u kojoj je SPS od 1992. do 2000. imao većinu i vlast, objavio je Tanjug iz pera svog tadašnjeg, i današnjeg, dopisnika Jovana D. Stojića, koji je bio i stalni dopisnik Politike. Tu vest čuli i moji u Dučiću, u ponoćnim vestima Radio Beograda, pa sutradan upaničeno zovu i pitaju: „Gde si to rasturao izbore, crnjane?” To i nije bilo iznenađenje, Stojić je 1992. bio u Upravnom odboru na silu podržavljenog Radio Valjeva, a sve što je s te strane tada objavljivano smišljano je i fabrikovano pod krovom Politikine poslovnice u Vuka Karadžića 19. Stojić se dodatno istakao i u vreme građanskog protesta, u leto 1999, kada je o Makiju i njegovim istomišljenicima lansirao mnogo gadosti, preko Tanjuga a objavljivala je Politika!

MAKI – Ponosim se onim što sam, sa još nekoliko valjevskih novinara i redakcija, radio i uradio od Petrovdana, 12. jula 1999, pa nadalje, posle Mitinga protiv Miloševićeve vlasti, koji je na Gradskom trgu upriličio Građanski otpor sa Bogoljubom Arsenijevićem Makijem na čelu. Tada smo možda slutili da je to generalna proba nečega što se u Srbiji mora dogoditi. A desilo se 5. oktobra 2000. godine.

Boreći se za Makija – hapšenog, prebijanog i suđenog, a nikad osuđenog,  borili smo se za demokratiju i slobodu, za bolju Srbiju, za svoju decu. Koliko smo to dobro radili svedočila je i advokatica Nataša Rašić, koja je tokom suđenja pred Okružnim sudom u Valjevu bila u Makijevom advokatskom timu, koja nam je prenela ocenu Nataše Kandić da „po prvi put, u sličnim situacijama, oni (u Beogradu) nisu imali potrebe da se medijski oglašavaju”.

Tragovi "pravovernih" na Vićentijevićevom automobilu

Tragovi "pravovernih" na Vićentijevićevom automobilu (Foto: Ljuba Ranković)

Tu 1999. pamtim i po tome što sam jednog jutra zatekao sve četiri izbušene gume na točkovima porodičnog automobila VA 101-102, a crvene kukaste krstove ispisane auto-lak sprejom na oba vetrobranska stakla! Slučaj uredno prijavljen policiji, dva uniformisana momčića došla na uviđaj, njihov komentar bio je „Baš su bezobrazni”, Radio Patak izveštavao sa lica mesta, reporter bio Branko Petrović Pižon. Ako je vas, mili čitaoci, do danas neko obavestio o toj stvari, i mene je! Biće da sam to ja uradio, kao što je i Neša Andrić, takođe novinar Radio Valjeva, ali i vođa protesta Koalicije Zajedno i Saveza za promene, ujesen te 1999, postavio vojni plastični eksploziv na svoj kućni prag!

Naivno sam verovao da će Ljubomir Bradić, kad se već oglasio, i moju „škodu favorit” pomenuti u gradskom parlamentu, ili na Gradskom trgu, uz bombu na Nešinom pragu, ne misleći pritom da im je „specifična težina” ista. A Bradić je prozvao Dragana Jeremića Poćutu kao nekoga ko, najblaže rečeno, zna ko je to uradio. Mogao bih, ne daj Bože, da pomislim da je, u mom slučaju, Ljuba (bar) predvodio one čiji je to bio ručni rad, a po Poćutinom nalogu. Istini za volju, Bradić mi je, koji dan iza toga, na molbu da proveri čiji je rukopis u pitanju, obećao da će me „štititi” od svojih iako su isti kao moji!

U žiži javnosti, u datom trenutku, bio je i Duško Krsmanović, direktor Srbijanke i mladi jastreb SPS-a, koji je Bori Joviću, tako se bar hvalio, umeo da pokaže koja čarapa ide na koju nogu (kada je poljoprivreda u pitanju), a protiv koga je grupa nezadovoljnih socijalista pisala samom Slobi Miloševiću apelaciju sa temom „Smenite Krsmanovića, izgubićemo izbore”. Bio sam dopisnik Naše Borbe, pa je i to bila tema mojih tekstova. U nekom od razgovora sa Duškom, koji je uz Stanka Ješića gotovo jedni u SPS-u (dakako i Minić) umeo da sportski i varoški podnosi antiprotivne novinske članke, bih, onako uzgred, obavešten kako su ga (Krsmanovića) „Cane (Terzić) i Kaplar „nagovarali da mi namesti batine, e da bi me opametili”!

Duško docnije zapadne muka, sudilo mu se što Srbijanka nije na vreme vratila kredit iz Fonda za razvoj i što je isplaćivao zarade zaposlenima bez plaćenih doprinosa. Kao da je to bio njegov izum i kao da okružni načelnik  Stanko Terzić, što bi Minić pred izbore 2000-te rekao „moralna vertikala Kolubarskog okruga”, nije zvao direktora SDK-a da „pusti plate” za Srbijanku. Izveštavao sam i o tome, a njegov sada pokojni otac Stanko „Pop”, sa kojim sam se znao sa fudbalskih utakmica, sretne me na ulici, pruži ruku i veli: „Svaka čast, pišeš kako pišeš, imaš petlju, ne brenuješ ni Miloševića, a ni mog Duška nisi zaboravio kad su ga ovi namestili!” Duško je, doduše, odustao od nakane za koju sam znao da kao svedoke u Opštinski sud pozove Minića i Terzića.

Došle su i prošle petooktobarske promene 2000-te, kurs nisam menjao ni prema novoj vlasti. Pritisaka, bar onih direktnih, nije bivalo ponajpre zbog toga što su od ćorava posla svi digli ruke. Nisam poželjan u SPS-u, na konferencije za novinare ne zovu ni DSS, G17 Plus (URS), NS, SRS, SNS... Na pozive DS se ne odazivam, ponekad svratim u LDP, SPO gotovo da i ne komunicira sa novinarima. Ovakvim odnosom čelnika političkih stranaka u Valjevu nisam nezadovoljan, dapače! Prošla su vremena kada su i oni, poput njihovih velmoža u Beogradu, umišljali da su bitni za naše male, jedine živote!

OTPOR – „Mangupi u našim redovima” su se, po srpskoj tradiciji, ovajdili, zbrinuli sebe i svoje, a ja kao privezak za ključeve nosim znak Narodnog pokreta Otpor, koji je na koži uradio i poklonio mi Vuk Mario Đorđević. I Otpor su prodali njegovi čelnici, upisali se u stranke (DS), postali poslanici, vezali mašne i uzeli tašne, pa narodu prodaju maglu za debele plate! Maki je za njih akademik!

Ima, doduše, „kolega” koji obećavaju „besplatne čitulje u 8.000 primeraka”. Ima i onih koji su tome kumovali, ili druge nagovarali da se bave mnome kako su to radili. O nekima od njih je i valjevsko pravosuđe, po mojim tužbama, reklo svoju reč. Oni drugi, što za 60 godina Napreda lakovernima u tom nedeljniku šalju čestitku, koja bude objavljena, „Čuvajte novine od zlih ljudi u zlim vremenima”, a posle im, u devetomesečnom štrajku, okrenu leđa, doći će na red, kad-tad. Zlopamtilo nisam, ponešto, ipak, neću da oprostim!

Kada se ponečega i danas prisetim, uglavnom u razgovorima sa jednako razočaranim „saborcima”, padne mi na pamet kako su se obično završavali moji razgovori sa urednicima i kolegama u Našoj Borbi i Danasu u „vunenim vremenima”:

– Čuvaj se!

Kao da to upozorenje tek danas ima pravi odjek, kao što mi na pamet padne i rečenica Vuka Draškovića, lidera SPO, izgovorena posle svih lomova po ulicama i trgovima ovovremene Srbije među šljivama: „Rekao sam ja vama da će nam se majke najeb... takozvani nezavisni mediji!”

Komentari

Sve moje „ljubavi” sa njima | 9.05.2011 u 19:38

Ovakvih ispovesti kao Brankovih ima u svakom mestu ove napacene i kao sirce siromasne Srbije sto ukazuje da kod nas nije povoljno tle za nezavisno novinarstvo i za pravu opoziciju, kod nas ce zapravo jos dugo uspevati iskljucivo drzavno novinarstvo i takodje drzavna opozicij. NAZALOST! A sto se tice ovog upozorenja>cuvaj se, problem je u tome sto se obelezeni covek ne moze sacuvati ni sam niti uz pomoc policije, nazalost a da ne govorimo da moze dobiti neko priznanje! Branko svidja mi se i boli me ova tvoja ispovest!

Jovan S. Ilic | 9.05.2011 u 19:38

Upišite svoj komentar