| Mart 2008

Graditelj i stvaralac Đuka Ljiljak(Odlomak iz članka objavljenog u Reviji "Kolubara", januar 1995)

Zoran Joksimović

Đuka Ljiljak

Đuka Ljiljak

Srbin sa Banije, Jugosloven po opredeljenju, ratnik NOR-a, komunist po uverenju, graditelj i stvaralac po osnovnoj vokaciji, general po činu – Đura – Đuka Ljiljak, dvadesetogodišnji generalni direktor „Krušika”, onda valjevskog i jugoslovenskog giganta, poznatog i u svetu, čovek koji je Valjevo izabrao za penzionerske dane – seća se svoga života, ratovanja i četrdesetogodišnjeg mirnodopskog rada; čovek koji boluje za onom Jugoslavijom, ljuti se zbog novog zločina i stare nepravde prema Srbima u bivšim jugoslovenskim republikama, kojeg nervira ignorantski stav prema svemu stvorenom u prethodnoj Jugoslaviji za pedeset godina, ali ne brine za istoriju – nju niko ne može izmeniti, ostajući i dalje komunist po ideji.

Iz doline Une, iz nekog mesta nizvodno prema Bihaću, gde ih i danas ima na obe obale ove reke, i Ljiljci su na nenaseljenu Baniju stigli u vreme formiranja Vojne krajine. Svi su, čukundedovi i pradedovi, bili ratnici sa bečkim carskim povlasticama. Ljiljci su se iz Žirovnice spustili u Klasnić, ali se Đukin otac, kao šumar, morao seliti u Slanu – gde se Đuka rodio 1922. godine – pa u Crni Potok, opet u Klasnić gde i danas imaju kuću.

Verovao da je Valjevo grad – Iz NOR-a Đuka je izašao kao brigadni komesar u činu majora, iako do rata nije znao ni za SKOJ ni za KPJ. Još za rata završio je partijsku školu „Đuro Đaković” u Beogradu. U miru: pet godina na vojnopolitičkim poslovima u Sloveniji, dve godine u Vojnoj akademiji u Beogradu, dve i po godine direktor riječkog „Torpeda” kad je nosio ime Aleksandra Rankovića, devet i po godina u Bugojnu direktor „Slavka Rodića” – stalno u vojnoj industriji. A 1963. nude mu „Pretis” u Sarajevu.

– Ali je već tada bilo ono: jesi li „domaći kadar”. Da me to ne bi sutra neko pitao, ja hoću u Srbiju, kao u Srbiji niko ti neće postavljati takvo pitanje. Kažem: Idem u Valjevo, u „Krušik”.

Verovao je Đuka Ljiljak: Valjevo je grad, ima rešenu infrastrukturu. Kad – raskopana Karađorđeva. Šta je ovo? Kažu: gradimo kanalizaciju. Zar Valjevo nema kanalizaciju? Nema. A vodovod? Nema. Nije bio šok, ali se raspršile zablude o Valjevu gradu. Kasnije se, veli, šegačio: Dokle ću ja da plaćam samodoprinos za vodovod i kanalizaciju? Započeo sam u Rijeci, Bugojno sam zatekao kao selendru a ostavio kao velegrad. Sad, u Valjevu, iznova!

U „Krušiku” sve ispočetka – Dođem u „Krušik”, a „Krušik” na nuli. Vojna proizvodnja potpuno ugašena, civilni programi praktično tek počeli... Mislim, na Rijeci, kad su torpeda izlazila iz upotrebe, osvojili smo dizel motore, prve u Jugoslaviji. U Bugojnu smo gradili fabriku na ledini sa čisto vojnim proizvodima, a kad su naišle krizne godine, onda smo izmišljali civilne programe: uveli proizvodnju pisaćih mašina, registar-kasa, kasnije biro tehniku, izgradili fabriku opruga, fabriku delova za bicikle...

Sad u „Krušiku” kao da krećeš ispočetka. Ovde je i teže. Imaš fabriku sa ljudima, a nemaš programe, gore nego na Rijecu i u Bugojnu. Na Rijeci smo zaposlio oko 3.000 radnika, u Bugojnu – sve. Počnem i ovde... I za tih dvadeset i kusur godina, koliko sam proveo u „Krušiku”, izgrađeno je ono što danas postoji. Prvo smo razvili vojne programe, okosnicu. Izvučeni su, zatim, i svi civilni programi iz svoje početne, eksperimentalne faze. Usledile su investicije da je od nekadašnjeg „Vistada” ostao samo jedan objekat – stari preseraj. Izgradili smo fabrike u Mionici, u Osečini, u Mojkovcu...

Prvi u Jugoslaviji – Kad je Đuka Ljiljak došao na njegovo čelo „Krušik” je imao 3.860 radnika, kad je otišao u penziju 1984, ostavio je 10.000 zaposlenih. „Krušik” je imao i međunarodni ugled. Dolazilo je sijaset delegacija, uglavnom ministara odbrane, ali i prinčeva, predsednika država – iz Azije, Afrike, pa i Evrope. „Krušik” je izvozio proizvode svog vojnog programa. Putovali su po svetu njegovi direktori i stručnjaci. O Valjevu se čulo u svetu. U Jugoslaviji „Krušik” je izbio u prvi plan po bruto produktu u vojnoj proizvodnji, veći je od „Zastave”, jedno vreme od „Pretisa”.

– Sad ovi nadripolitičari nam zameraju što smo šurovali sa golim guzicama, s oproštenjem iako njih citiram, a mi smo preko pokreta nesvrstanih mogli ući u arapske zemlje, trgovati sa njima, lasirati svoje proizvode i u to vreme sve naplatiti.

Nosiolac izgradnje Valjeva – Da li je, za njegovog direktovanja, „Krušik” bio država u državi? Đuka Ljiljak veli da je to stvar procene. Sistematski „Krušik” je uvek bio vertikalno vezan, autonoman. Takvu je politiku i Ljiljak vodio, a sa gradskim ocima se dogovarao da svako radi svoj posao, da se ne mešaju jedni drugima u nadležnosti, pa je jedno vreme proglašeno kako Đuka neće da sarađuje... Nismo dozvoljavali da se u „Krušiku” sedi i sastanči radi sastanaka, pa je to stvorilo tu priču.

– Ja nisam mogao da ne sarađujem, jer je Valjevo „Krušikovo” i „Krušik” valjevski. Mi smo računali: jedan radnik „Krušika” to je tri člana obitelji – više od polovine Valjeva. Iako smo morali dosta investirati u fabrici, morali smo graditi i u gradu, pomagati izgradnju infrastrukture, podizati stanove. Primera radi, „Krušik” je glavni nosilac izgradnje naselja „Kolubara”; mnogobrojni visoki „Krušikovi” gosti zahtevali su savremeno ugostiteljstvo, nisi više mogao nuditi samo roštilj...

Srbin po rođenju, Jugosloven po opredeljenju – Na čelo „Krušika” Ljiljak je došao u svojim četrdesetim, najstvaralačkijim ljudskim godinama. Kao nosilac Spomenice ‘41. mogao je, po penzionisanju, da bira mesto življenja u nedavnoj Jugoslaviji. Izabrao je Valjevo.

– Čitavog života, od deteta, bio sam u seobama. Zavičaj mi je Jugoslavija. Tako sam se deklarisao i takav ostao: po poreklu Srbin, po opredelenju Jugosloven. Uostalom, mi smo se i vaspitavali da si odan miru i radu, bratstvu i jedinstvu među ljudima. Sada nama (komunjarama, kako kažu) pripisuju da smo izmislili bratstvo-jedinstvo, a to je jedan od postulata hrišćanske civilizacije. Bilo mi je svejedno gde živim: u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, na Rijeci, u Bugojnu, Valjevu. Svud sam živeo u miješanim sredinama. Valjevo je bilo prva nemiješana sredina.

Za ostanak u Valjevu opredelio ga i povoljan geografski položaj grada, prelepa okolina, jer je od detinjstva, boraveći sa ocem po šumama, zavoleo šumu, reku, planinu. Sa suprugom Darinkom ostao je u Valjevu i zbog dece, iako svako ima svoju porodicu.

Komentari

Graditelj i stvaralac Đuka Ljiljak | 9.06.2009 u 21:56

Moje ime govori o poreklu mojih roditelja,i za Valjevo sam vezan najlepsim uspomenama iz detinjstva osnovnog skolskog obrzovanja.U Valjevo sam dosao 1958. iz Banja Luke odakle je moj otac prekomandovan kao vojno lice. Valjevo me je i kao dete fasciniralo svojim pravilno prosecenim ulicama,slobodarskom istorijom,gradom sa bogatom raznovrsnom prirodnom lepotom,gde si iz grada za par minuta vec bio na Pecini ili brdu Vidrak,na izvoru Graca ili Petnickoj pecini. Gospodin Djuka Ljiljak je kao generalni direktor Krusika vec 60.tih godina bio poznat kao vrsan privrednik,uvazavan i postovan medju valjevcima. Njegovo ime je neraskidivo vezano za razvoj grada Valjeva i uspon preduzeca Krusik gde se svakodnevno slivala masa zaposlenih valjevaca ka svojim radnim mestima. Krusik je bio okosnica razvoja grada Valjeva i izvor osnovne egzistencije vise od polovine valjevaca.Valjevo se ponosilo Krusikom u vreme Titove Jugoslavije. U Krusiku su radili zajedno po nekoliko generacija iz jedne porodice, deda, otac, majka, sin ili cerka. Svi su oni znali koliki je doprinos u svemu topme generalnog direktora Djuke Ljiljka. Nadam se da ce buduca pokoljenja valjevaca znati da neguje i cuva uspomenu na takve pregaoce kao sto je gospodin Djuka Ljiljak i njegova generacija koja je sa velikim zalaganjem i pozrtvovanjem ugradila sebe u svetlu buducnost buduceg narastaja valjevaca. Primer gospodina Ljiljka trebalo bi i u buduce da slede celnici grada Valjeva, a tome svakako treba da ih podseca i ovaj Vas clanak. S` postovanjem srdacno vas Zikica Markovic.

Zikica Markovic | 9.06.2009 u 21:56

Upišite svoj komentar