| Mart 2010

Mesto dobrih vibracija

Predrag Lučić

Za samo osam godina, od kada je na njenom  čelu Milan Gajić, Poljoprivredna škola u Valjevu poptuno je preporođena. Vraćen joj je stari sjaj, izgrađen đački internat. U nju je investirano preko 150 miliona dinara i zasigurno je vodeća srednja poljoprivredna škola u ovoj zemlji.

Život i poziv  Milana Gajića, u potpunosti je vezan za Poljoprivednu školu u Valjevu. Njegov profesionalni  put pravi je primer uspešne karijere kojim se on svrstava rame uz rame sa najpoznatijim direktorima i profesorima ove škole poput Luke Milunovića i Ivana Pucelja. Gajić je nakon završene Srednje poljoprivredne škole u Valjevu, a potom i Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu, odakle je izašao sa  diplomom inženjera agronomije smer mehanizacija, svoj prvi posao dobio, 1995. godine, baš u Poljoprivednoj školi, gde je najpre radio kao profesor praktične nastave, potom bio upravnik školske ekonomije i organizator praktične nastave, nakon toga profesor teoretske nastave, pa pomoćnik direktora, sve do 2003. kada je postao i direktor Poljoprivredne škole u Valjevu. Kada je došao na to mesto, za njega praktično i nije bilo ni nepoznanice kada je reč o toj školi. Možda je delom i zbog toga, Milan Gajić za jedva osam godina uspeo da u svakom smislu preporodi  ovu školu koja je svoje najgore strane beležila tokom devedesetih godina prošlog veka.

Milan Gajić

Milan Gajić (Foto: Ljuba Ranković)

Milan Gajić je petnaesti direktor Poljoprivedne škole koja je u Valjevu osnovana 1923. godine. Rođen je u 1965. godine u Zabrdici. Pisani tragovi o njegovoj porodice sežu do 1737. godine, nekada su se prezivali  Savići i Radosavljevići. Prezime Gajić dobili su po pradedi Gaji Saviću.

Oženjen je Jadrankom, kolegincom sa kojom se upoznao na Poljoprivednom fakultetu u Zemunu, rade u istoj školi. Imaju dva sina, Aleksandra i Predraga, učenike četvrtog i trećeg razreda Valjevske gimnazije. Milan kaže da sinovi, bar za sada, nisu zainteresovani da nastave putem svojih roditelja.

Od čega je najpre valjalo  krenuti? 

– Kada sam postao direktor, 2002. godine, zatekao sam milion dinara duga, zapuštene objekte, bez sredstava za higijenu i bez hrane za izgladnele domaće životinje na ekonomiji,  propalu mehanizaciju. Našli smo se gotovo u beznadežnoj situaciji. Stariji profesori su tada govorili kako smo došli do katanca, a ja, da nam ni to nije trebalo, jer nije imalo  šta da se zaključa. Jedino što smo posedovali su nepoljuljani ugled i tradicija. Imali smo ljude koji su verovali u nas i znali da ćemo moći nešto da uradimo.

Najpre smo ogradili školsko dvorište i ekonomiju, jer je tokom prethodnih godina naše imanje bilo prečica za obližnja naselja i preduzeća, pa je i ono što nije propalo bilo teško sačuvati. Potom smo za nas veoma uspešne 2003. godine izgradili staklenik, nabavili sistem za navodnjavanje, sredili sportske terene, adaptirali objekte na školskoj ekonomiji i nabavili neophodnu mehanizaciju. Upravo te godine slavili smo i osamdesetogodišnjicu Poljoprivredne škole. Tokom proslave, koja je trajala nekoliko dana, gosti su nam bili nekadašnji učenici, profesori i saradnici. Svi su stali iza ideje da se  škola i dalje razvija. Za to sam dobio i podršku grada, jer ova škola nije 1923. godine slučajno osnovana u Valjevu kao prva srednja poljoprivredna škola u Srbiji, a treća u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, posle Maribora i Križevaca. Već naredne godine započeta je izgradnja učeničkog doma, takođe i sređivanje ostalih objekata, nabavka savremenih nastavnih srestava, pa saradnja sa Norvežanima, ali i svim značajnijim poljoprivednim institutima u Srbiji. Napominjem da je obrađen svaki pedalj zemlje, obnovljene su sve staje, nabavljena kompletna mehanizacija i rasadnička proizvodnja.

Ali ono šta je bitno i šta posebno želim da istaknem, jeste da nismo sve ove godine samo ulagali u objekte i nastavna srestva, već smo školu i kadrovski jačali. Bilo je pritisaka za zapošljavanje, od rodbine i prijatelja, do političkih partija, ali nismo podlegli tome. Davali smo posao nastavnicima koji su imali viziju da ova škola bude najbolja, najopremljenija i da se nastava odvija na najbolji mogući način. Tako smo radili  jer učenik mora da bude centar svega što se u školi dešava i to ne smemo nikada da zaboravimo.

Cilj kojem  težimo je da u teoretskoj a i u praktičnoj nastavi postignemo najbolje rezultate. Ako ćemo se ukalpati u prosek, onda ne treba ni da postojimo.

Prilikom proslave 85. godišnjice škole, sada pokojni dr Radovan Pušić je opaske da Vam je lako da podižete školu tuđim parama, prokomentarisao rekavši:  „Pa neće valjda svojim”.

– Poznati su mi ti komentari, ali najpre hoću da kažem da sve ovo u šta je do sada uloženo preko 150 miliona dinara nisam sam uradio. Tu je tim koji odlično radi, ali i mimo škole postoji određeni krug ljudi koji nas podržava i prepoznaje naše ciljeve u razvoju škole. Znači, trebalo je i znati i hteti i umeti. Tako smo uspostavili neophodan odnos sa gradom i republikom, a i sa pojedinim državama, poput već pomenute Norveške, negujemo odličnu saradnju. Mi obično kažemo – dajte nam pare, a mi ćemo znati šta sa njima da uradimo. Nije baš tako. Treba dobiti novac, ali ta srestva valja pametno i dobro iskoristiti. Takođe smo se nakon oduzimanja četiri hektara za fabriku „Gorenje”, pored strahovitih pritisaka, izborili da tu zemlju dobro naplatimo i pare pametno uložimo, za razliku od nekih prethodnih godina kada je školi bez dinara nadoknade oduzeto 60 hektara najplodnijeg zemljišta.

Koliko je tokom devedesetih godina Poljoprivredna škola bila u jadnom stanju, ali i tadašnji direktori dezorijentisani, govori i to da su, čak, išli u opštinu i od vodećih ljudi tražili da im grad nabavi seno za životinje. „Kasnije su me, prilikom prvih susreta sa čelnicima grada, često u šali pitali da li mi treba koja bala sena za školsku ekonomiju. Valjalo je i to izdržati.”

Danonoćno smo radili projekte i slali ih na sve adrese. Mnogi nisu prošli, ali veliki broj jeste, poput elktronske učionice sa najsavremenijom opremom. Znači, tamo gde se prepoznaje rad tu se i ulaže.

Poljoprivredna škola je poznata i po tome što u njoj uči možda i najveći broj dece sa sela. Izgradnjom đačkog doma, profesori tim učenicima na izvestan  način zamenjuju i roditelje?

– Mislim da je veliki problem u školama u Srbiji što je napravljen jaz između učenika i profesora a da se ne shvata da nastavnik nije samo predavač i da ne prenosi samo znanje, već mora znati i koje su potrebe učenika. To je, treba priznati, jedan od najdelikatnijih perioda u razvoju srednjoškolaca i o tome se u ovoj školi vodi mnogo računa, po tome se izdvajamo od drugih škola. Često su roditelji đaka koji dolaze sa sela zbunjeni misleći da  su iznajmljivanjem stana za svoje dete, nabavkom grejalice i knjiga, uz džeparac  obezbedili sve uslove za uspešno školovanje. Nije tako i baš zbog toga smo uočili potrebu za nečim što, čini mi se, ni grad nije dovoljno sagledao, a radilo se o izgradnji učeničkog doma za srednjoškolce gde će se i o toj deci koja dolaze iz dalekih sela voditi računa. I upravo je izgradnja doma, koja je okončana jesenas, kruna svega što smo u Poljoprivrednoj školi za poslednjih osam godina uradili. Zbog toga su svi jako zadovoljni, ja svakako, jer su zaposleni u školi učinili mnogo da nam taj projekat uspe. Roditelji takođe, a zajedno smo prijatno iznenađeni zrelošću koju stanovnici internata pokazuju. Mi smo poznati i po tome što se zna određeni red, ali ne u smislu gvozdene discipline. Od drugih škola se izdvajamo i po tome što ni na jednom objektu do sada nije osvanuo nikakav grafit.

Da se vratim Domu učenika u koji može da se smesti 104 đaka i koji svojim stanarima obezbeđuje kompletne uslove za život i učenje.

– Uz sve objekte za praktičnu nastavu koje škola poseduje, u okviru Doma učenika postoji pekara, mesara, mlekara gde učenici, obučavajući se, sami proizvode sir i kajmak od našeg mleka, prave peciva. Nema većeg zadovoljstva kada đaci donesu nastavniku da proba ono što su svojim rukama napravili. Zato ova škola i jeste jedna od najboljih u Srbiji, jer ono šta se ovde nauči uvek je pretočeno u funkcionalno znanje, bez obzira za koji fakultet se maturant naše Poljoprivedne škole opredeli ili uopšte i ne nastavi dalje školovanje.

Poljoprivedna škola u Valjevu osobena je i po tome što na zidovima školskih hodnika još uvek stoje zajedničke fotografije maturanata  iz pedesetih godina prošlog veka. I baš te fotografije, može biti, daju poseban šarm ovoj školi gde se krupnim koracima ide napred, ali se prošlost i tradicija poštuju.

Upišite svoj komentar