| Mart 2009

Od kurira Danka do šnajdera BoreIntervju: Branko Antonić, Valjevac ličnost 2008. godine

Darija Ranković, novinar Radio"Patka"

Branko Antonić

Branko Antonić

Novinar ali i glumac Branko Antonić, programski direktor Radio „Patka”, sekretar „Abraševića”, po odluci žirija Revije „Kolubara”, proglašen je za Valjevca ličnost 2008. godine. Beše to iz četvrtog pokušaja, jer je četiri godine Antonić   bivao nominovan. Sad se čini se da je baš ovga puta to učinjeno sa najviše razloga, jer je Antonić sve važnije nagrade mnogih pozorišnih festivala osvojio upravo prošle godine. Svoju punu glumačku zrelost dosegao je igrajući doktora Ninkovića, Vuka Isakovića i Boru Šnajdera.
 
I kao što običaj nalaže, red je da najpre predstavimo Branka Antonića. Rođen je u leto pre 48 godina. Završio je Osnovnu ćkolu „Miša Dudić”, Valjevsku gimnaziju i Fakultet političkih nauka. Na vreme je vojsku odslužio, brak sa Natašom  sklopio i sina Strahinju dobio. Skoro punih 36 godina je glumac, 23 godine novinar, a samo četiri godine beše gitarista u grupi „Galaksija”. Sve ostalo, biće kazano u intervjuu koji sledi.

Sa Brankom Antonićem sam razgovarala u „Abraševiću”. S razlogom. Tu, u negovoj kancelariji  su plakete,  povelje, priznanja za uspešan višedecenijski rad  „Abraševića”, nagrade koje je su „Abrašević” i abraševićevci osvajali, plakati predstava, maketa scene iz „Mandragole… Svedočanstva o uspesima „Abraševića” čiji je Branko danas sekretar. Na njegovom radnom stolu je i nedavno dobijeni „Milivojev stap” za najbojeg glumca večeri na festivalu u Požarevcu.

Kad sam  na početku razgovora pitala: „Branko Antonić, glumac ili novinar?”, on reče –  „I jedno i drugo. Kod mene je to jako povezano. Kroz čitav život novinarstvo i gluma su mi povezani.” Na opasku da mi se čini da se bolje oseća pod kupolama kulture nego li pod  svodom  medija i da mu je prijatnije u koži glumca nego novinara, kaže.

– Moguće, ali  samo iz  jednog razloga. Imam više glumačkog nego novinarskog iskustva. Glumom sam počeo da se bavim još kao dvanaestogodišnji dečak. Bilo je to sasvim slučajno. Spremali smo školsku predstavu „Poziv na igru”, a Savić Debeli je našim nastavnicima pripomagao kako bi to ličilo na pravu predstavu. Jednog dana Debeli me  posla u ovu zgradu, u koju do tada  nikad nisam ušao, u dramsku salu gde je bila audicija za predstavu „Klikeraši” koju je režirao  beogradski reditelj Ujević. Trebala su  mu dva mlada glumca, naturščika. Na toj audiciji se pojavilo čak  160 osnovaca. Imao sam ogromnu tremu. Mislio sam da neću proći. Međutim, Dragan Nastić i ja smo dobili uloge. Nikada neću zaboraviti svoj debi, 23. aprila 1973. godine, na velikoj sceni sa velikim glumcima. U predstavi su igrali Vlada Živković, Aćim Aleksić, Bube Marković, Veca Andrić… Igrao sam  partizanskog kurira Danka. Veći šok od tog izlaska na scenu u svom životu nisam doživeo. Popalila su se  sva svetla, čuo sam huk 650 ljudi,  koliko ih je bilo u sali,  izašao na binu, rekao samo prvu recenicu i – stao. Gotovo. Hteo sam da se onesvestim. Promenio sam mizanscen i seo. Iskusnu glumci su reagovali,  podigli me na neki panjić i ja sam posle par minuta nastavio kao da se ništa nije desilo. Kada se predstava završila, rekao sam, glumac – nikad više!!! Međutim, prošlo je evo već 36 godina, ali tu scenu svog prvog nastupa još ponekad sanjam. Gluma me je jednostavno opčinila. Privlačni tekstovi, glumci, scena, publika… Prostor u kome možeš da budeš neko drugi, da se sakriješ… Čini mi se da me je gluma više emotivno okupirala. A što se tiče novinarstva, ono mi je  bilo važno, ali nekako u drugom planu. Ne sporednom, samo u drugom planu.

I nas razgovor je „išao” paralelno.  Kao da su se prožimala i dopunjavala sećanja i događaji sa bine i ispred mikrofona. Kao „balavi” srednjoškolac želeo je da bude doktor, potom mašinski inženjer. Ali, zahvaljujući  profesorki  srpskog jezika, Ćubani, počeo je da piše za školski list i da radi u školskom razglasu, saopštava vesti, pravi reportaže… Sve je nagoveštavalo da će upisati novinarstvo. Međutim, po završetku Gimnazije  zaputio se na  Akademiju za pozorište i film. Na nagovor ljudi od pozorišta i glume, koji su bili opčinjeni njegovim talentom, Savića Debelog, Bana Mečke, Šarca, Jasmine Ranković.

 

Branko Antonić - na glumačkom zadatku

Branko Antonić - na glumačkom zadatku (Foto: Ljuba Ranković)

– Svi koji su konkurisali na Akademiju, a nisu primljeni imaju gorko iskustvo, loše uspomene. Ja ne. Ja sam se samo sjajno proveo. Ispiti obično traju desetak minuta. Moj nastup pred prijemnom komisijom trajao je preko 40 minuta. Svašta sam radio: imitirao, svirao klavir i gitaru, pričao monologe iz raznih predstava… Činilo mi se da sam se članovima svideo i da ću sigurno proći. Međutim, po završetku prišao mi je Vlada Jevtović, glumac i profesor na Akademiji. Rekao mi je, ti si mali odličan, ali nemoj da se razočaraš, verovatno nećeš biti primljen ove godine. Naime, bilo je to ono vreme (samo tada i nikada više)  kada su momci  po završetku srednje škole odlazili u vojsku pa tek onda studirali fakultet koji su upisali. Tako da su profesori na Akademiji bili protiv toga da jedan od njih primi studenta, a da kod drugog on bude na klasi. Sugerisano mi je da pokušam ponovo... Međutim za tih godinu dana, o glumi sam razmišljao  kao o nečem lepom, relaksirajućem. Shvativši da ću se, ako završim akademiju, glumom baviti profesionalno, da će mi to biti obaveza i da će se vremenom izgubiti draž srednjoškolske ljubavi, odlučio sam da odustanem. Setio sam se svoje druge srednjoškolske želje i ljubavi, a to je novinarstvo.

Novinarstvo je završio u roku i sa dobrim prosekom. Zvuk pisaće mašine, miris zadimljene redakcije i štamparije,  gužvu, zvonjavu telefona, trku sa vremenom spoznao je u „Politici” u koju ga je odveo  Zoran Jovanović Alja. Taj novinar, koji je na žalost rano preminuo, ulio mu je onu istinsku ljubav prema novinarstvu.

– Alja  je najbolji valjevski novinar svih vremena. Ako ne najbolji, a ono sigurno – najhrabriji. On se pre 25 godina bavio istraživačkim novinarstvom. Pravim, a ne ovim današnjim kvazi istraživačkim. U vreme surovog socijalizma pisao je o proneverama Branka Mikulića i njegovog sina. Pisao i o Đorđu Martinoviću kada to niko nije smeo, o pukovniku Velimiroviću koji se ubio i u oproštajnom pismu napisao da je Komunistička partija otišla do đavola i da je upropastila zemlju. Kada sam pročitao te Aljine tekstove i čuo kako je do tih informacija došao, bio sam „otrovan” novinarstvom. A na fakultetu, pored toga što sam imao takvu vrstu mentorstva kao što je Alja, imao sam sreću da mi profesor na klasi bude Sergej Lukač. Divan čovek, fenomenalan profesor. Na njegova predavanja dolazili su studenti i sa drugih fakulterta. Bio je i odličan novinar, glavni i odgovorni urednik u to vreme najboljih  nedeljnih novina – NIN-a. Predavači su mi bili poznati novinari Goran Milić i Gordana Suša. Imao sam od koga šta da naučim. Imao je ko da te zainteresuje za novinarstvo. Kada sam završio fakultet mislio sam da sam sva posla na ovom svetu završio, da sam fenomenalan novinar, da sve znam, samo zato što sam imao takve profesore. A onda sam se sudario sa realnošću. Tačnije – sa Radio Valjevom u kome sam otpočeo svoj novinarskki zanat. Tu sam na najbolji mogući način shvatio da su fakultet i teorija jedno, a praksa nešto sasvim sasvim drugo. I opet sam imao sreće, jer su tu bili Ljiljana Kecojević, Zdravko Ranković, Branko Vićentijević, asovi valjevskog novinarstva. Ne samo dobri novinari, nego i dobri ljudi, od kojih uz posao učiš i ponešto o životu. Kada sam počeo Radio Valjevo je bio kuća za svaki respekt. Od Ljiljane Kecojević sam krao zanat, nadam se da sam u tome makar jednim delom uspeo, da postanem nekakav korektan novinar. A i odlazak u Radio Valjevo ima veze sa glumom. Naime, neke od njih  upoznao sam ovde, u dramskoj sali i u klubu. Ljilju Kecojević sam upoznao kao pozorišnog kritičara. Aleksandra Leku Markovića, sjajnog čoveka, tonca u radiju, koga na žalost više nema, upoznao sam u klubu kao zaljubljenika u pozorište i „Abrašević”. Još jedan dokaz prožimanja glume i novinarstva je i to što je žena mog profesora novinarstva  Sergeja Lukača, Ognjanka Milićević, bila profesor na Akademiji, kod nje je trebalo da upišem glumu.

Tokom poslednjih petnaest godina igra noseće uloge. I u pozorištu i u radiju. Od 1994. godine je glavni i odgovorni urednik Radio „Patka”. Teško da može šta izdvojiti kao najvažnije ili najdraže. Što se tiče glume, uloga koju izdvaja za sećanje jeste iz predstave „Sveti Georgije ubiva aždahu”, koju je režirao Oliver Vitorovića. Sa njom su valjevski abraševićevci proputovali čitavu Jugoslaviju i odigrali je skoro 40 puta.

– Najdraža uloga mi je ona iz predstave „Kraj partije”. Lik se zvao Klou. Tada sam za sebe otkrio Beketa. Nakon početnog opiranja i nerazumevanja on mi je postao „mezimac”. Draga mi je i uloga Dvorske Lude iz predstave „Propozicije”. U to vreme bili smo mladi i buntovni, „odmetnuli” smo se iz „Abraševića” želeći da pravimo svoje pozorište, da eksperimentišemo... Mi smo i dalje bili u „Abraševiću”, ali smo rekli „daj bre, dosta tih matoraca, dosta klasike, hoćemo i mi nešto da uradimo”. Tu sjajnu komediju. sami smo režirali i puno je igrali, mnogo sa njom proputovali i sjajno se osećali u tome što smo sami stvorili. „Buntovničku” grupu je predvodio Slobodan Petranović Šarac. Bili su tu još: Aćim Aleksić, Dragan Toca Tometić, Dule Arsenić, Goranka Kalember, Zoran Milić... A predstavu smo spremali ispod stana gde si ti nekada živela, u zgradi na uglu Karađorđeve i Hajduk Veljkove ulice, u prostorijama mesne zajednice. To je bilo neverovatno. Sačekamo uveče da penzioneri završe ispijanje kafa i okončaju igranje domina, a samo kafe kuvarica ostane da nakon naše probe zaključa prostoriju. Gleda zgranuta žena šta mi to tamo radimo, ludijamo, valjamo se, kostimi su bili untracigeri, psovki koliko hoćeš, presto kralja Eutanazija je bila klozetska šolja... Nije mogla, mučna, čudom da se načudi šta se to događa i šta je snađe. Još jedne uloge se rado sećam – majora Gavrila Stankovića u „Valjevskoj bolnici”. Strašno mi je žao što je ta dobra predstava igrana samo nekoliko puta i veoma brzo okončala svoj „život”.  Naravno, Bora Šnajder je uloga koja je u najužem krugu onih likova koje od sveg srca volim.

Radio „Patak” je posebna stranica u životu Branka Antonića. To je više od posla, od obaveza, životnog poziva. Kroz ovaj radio proživeo je sve lepe, ali i teške trenutke koje je preživljavala i naša zemlja.  I u ovom slučaju igra za publiku. Raduje se svakom aplauzu, svakoj pohvali.

Strašno mi je draga Godišnja nagrada Valjeva koju smo dobili 2003. godine. Pazi, tada smo, sećaš se, u velikoj meri kritikovali poteze tadašnje vlasti, ali sa puno argumenata. No i pored toga što smo im zadavali dosta glavobolje iznoseći na videlo svaku njihovu grešku, loš ili nedovoljno dobar potez, ti ljudi, ta vlast nam je dodelila najviše priznanje, tek ustanovljeno. I to za angažovano i objektivno novinarstvo. To je uspeh kada neko koga s pokrićem kritikuješ ceni kvalitet medija i dodeli ti važno priznanje!

– Paralelno sa ovom glumačkom, trajala je moja druga opsednutost, a to je Radio „Patak”. U jednom trenutku, pre nekih 15 godina nas nekoliko se zasitilo onim što nam je pružao Radio Valjevo. Naime, stvari su se teško menjale, naše sveže ideje nisu baš prolazile, osetili smo neku učaurenost. Najpre je otišao Viktor Jocić, pa ja. A onda je nastao taj novi, čudesni radio u kome je svoje mesto našlo još nekoliko odličnih novinara. Tu prvenstveno mislim na tebe. Izveštio se i ovaj naš mali Peđa Vujanac, kasnije je došla i naša Slađana Stevanović... Bilo je sa nama još spremnih ljudi koji se sada bave nekim drugim poslovima. Ali ta redakcija, sa tako malo ljudi, radi veliki, svake pažnje i poštovanja vredan posao. Iskreno i pošteno. Vrlo sam ponosan na ovaj radio. Na način na kojim smo pravili taj medij, na koji smo se bavili novinarstvom. Na sve ono što je „Patak” sada. Možda je naš najveći uspeh to što smo uvek bili svoji, što smo govorili istinu onda kada su svi ostali lagali ili u najboljem slučaju ćutali. Veliki uspeh je to što smo sve ove godine održali taj kvalitet i tu profesionalnost. „Publika” zna da to ceni. „Patak” je zaista, po mom dubokom ubeđenju, jedna dobra „priča”, postao je gradski brend, bar u sferi informisanja. „Patak” je i veoma uvažavani deo velike porodice nezavisnih medija, okupljene u ANEM-u. Bio sam svojevremeno i u Upravnom odboru te asocijacije koja okuplja više od 50 uspešnih i nezavisnih radio i TV stanica iz ove države. Nisam bio u tom timu zato što sam vrhunski novinar, nego zato što je Patak svojim rezultatima, svojim kvalitetom i velikom slušanošću to zaslužio. Zahvaljujući upravo ANEM-u imao sam sreću da stalno učim, da se usavršavam i kao novinar i kao urednik. Prošao sam mnoštvo vrlo korisnih kurseva i treninga u organizaciji BBC-ija i IREX-a. Najviše nekih novih znanja stekao u drugoj polovini 2004. pa sve negde do aprila 2005. godine u Sarajevu, u  Međunarodnoj školi žurnalizma koju je vodio jedan od najvećih evropskih eksperata Grem Morlend. Taj čovek je jedan od najplaćenijih i najboljih medijskih konsultanata, radio je i u BBC-iju i Rojtersu, u SAD. Bio je izvesno vreme savetnik u britanskoj vladi.

Kvalitet, ili mana, Branka Antonića je to što voli izazove. Što se ne miri sa uprosečenim životom i radom. Jedan od izazova svakako je i odluka da konkuriše za sekretara „Abraševića”. Glumci i svi oni  koji su deo „Abraševića” u ovim probnim salama, nakon koncerata i predstava, znaju da sednu u Klub i da se nešto žale. Te ovo nije dobro, te ne valja ono ... Branko je od onih koji voli da kaže – ako nije dobro, sedi pa uradi da bude bolje. I seo je u fotelju sekretara „Abraševića”.

– Za razliku od velike većine ljudi koji rukovode institucijama kulture u ovom gradu, ja sam izabran konkursom. Elem, nije me postavila nijedna partija, nisam v.d. kadar i mislim da je to dobro za ovu kuću.  Tako se nanovo dokazujem, sada u ulozi onoga koji brine da stari, dobri i cenjeni „Abrašević” bude još bolji. Danas imamo nov hor, sa puno mladih talentovanih ljudi s kojima se ozbiljno radi. Unapređen je u svakom pogledu rad sa svim igračkim ansamblima. Imamo stabilan i kvalitetan orkestar. Tu je i grupa pevača... O pozorištu govore njegovi neverovatni uspesi. Gradsko pozorište je imalo jedan krizni period.  Petnaestak godina nismo uspevali da pobedimo na republičkom takmičenju i plasiramo za „Festival festivala” u Trebinju. Sada smo tu situaciju preokrenuli. Sve tri poslednje predstave su stigle do Trebinja i tamo osvojile pregršt nagrada i priznanja. Radi se, dakle, o jednom ozbiljnom uspehu u nizu. „Abrašević”, možda to ne izgleda tako na prvi pogled, zapravo je veliki i nimalo jednostavan mehanizam. Ovde se umetnošću aktivno bavi oko 350 uglavnom mladih ljudi. Sedmično se održi preko 20 proba, što glumačkih, pevačkih, muzičkih... Ti mladići i devojke nešto lepo kreiraju, bave se nečim plemenitim i korisnim i to pod nadzorom stručnih i u svojoj branši dokazanih ljudi. Dakle, ne dangube  po ulicama, ne truju se užasima turbo kiča u Čekićima, Arenama, Krunama, ne piju „taman” pivo po parkovima, ne špricaju se po haustorima. Odosmo daleko od teme... Moram da kažem još i ovo. Za razliku od nekih drugih institucija kulture, koje se zapravo bave organizacijom tuđih programa i trgovinom, „Abrašević” ima svoje proizvode. Dobra predstava je naš proizvod, sami smo je pripremili, koncert je naš proizvod, horski nastup takođe... A za sve to treba puno entuzijazma, vremena, energije, kreativnosti, dobrog planiranja, organizacije. Naravno i novca. To je process. Ne može se napraviti dobar igrač, glumac, muzičar za tri meseca, taj rad traje godinama. Tek nakon toga sledi kvalitetan proizvod.

– Vrlo sam ponosan i na to što smo uspeli da renoviramo Klub „Abrašević” koji je specifičan segment kulturne istorije ovog grada. U tvojoj sjajnoj emisiji „Na moj način”, u kojoj je gostovalo verovatno stotinak veoma poznatih, priznatih i uspešnih Valjevaca , bar dve trećine njih je govorilo i o Klubu sa svešću o važnosti toga mesta za duh i kulturu Valjeva. I to smo uspeli, da se ponovo taj prostor oplemeni, da osim fine atmosfere ima i dobre programe, tribine, književne večeri, koncerte... Da se tu okuplja neki mladi, novi svet koji kuje nekakve svoje umetničke zamisli, planira svoje predstave, svirke, ekperimente... Dakako, i kritikuje konzervativne matorce, B. Antonića i ostale...

– Uostalom, kultura je najbolji valjevski proizvod. Nigde nemate ovakvu Modernu galeriju, ovako uspešan i savremeno postavljen Muzej, umetničkim fotografima nema ravnih, o Valjevskom džez festu se zna ne u Srbiji, nego u Evropi, Tešnjarske večeri su sve bolje, koncerti klasične muzike u Gimnaziji, pa kvartet Miss… Čudo jedno. O teatru da ne govorim – Gradsko pozorište „Abrašević”, pa „Mala scena”, Dramski studio Gimnazije, povremene produkcije Doma kulture... Blizu 70 mladih nadarenih ljudi je upisalo u polednjih desetak godina umetničke akademije... A Valjevo ugasilo profesionalno pozorište pre pola veka. I nećemo ga nikada ni imati, ako se nešto ozbiljnije ne učini. A u to čisto sumnjam...

U jednom danu odigrao je  tri uloge, apsolutno razlicite: Deda mraza, doktora Kopicla i Boru Šnajdera. To retko čine i profesionalni glumci.

– Ono što sam uradio prošle godine je stvarno suludo. Igrao sam u pet predstava šest različitih uloga! A uz to „brinem” da ovih nekoliko stotina ljudi u „Abraševiću” imaju što bolje uslove za kreativan rad.
Jedva stižem da ispunim obaveze u Radio „Patku”. Žao mi je što nemam više vremena za muziku…

I kolege iz „Patka” žale što Branko nema više vremena za muziku. Posebno u trenucima kada nešto proslavljamo. Nekada je umeo da uzme gitaru i zasvira one naše,  Mikijevu, Ibrice Jusića, Olivera Dragojevića… Danas se u slobodne vreme druži isključivo sa gradonačelnikom.

– Ono malo slobodnog vremena koristim za rekreativno igranje basketa sa drugarima iz detinjstva,  mladosti, dva puta sedmično. Eto lepe prilike da se fizički relaksiraš, a usput i da do mile volje ispsuješ gradonačelnika. On se onda posvađa sa načelnikom hirurgije. A doktor ne bude lenj pa bivšem kapitenu „Metalca” utvrdi dijagnozu hroničnog dunstera, a nas sve đuture otera u ... A onda mirni i opušteni zajedno idemo na piće i prepričavanje dogodovština iz bliže i dalje mladosti. A bilo je toga, bilo...

Upišite svoj komentar