| Mart 2012

Vojnički život u Valjevu

Ante Toni Ciko (zapisala – Ljiljana Ljiljak)

Služio sam vojsku u Valjevu, u Ulici Karađorđevoj, od maja 1954. do novembra 1955. godine. Imao sam tu sreću da umesto 24 služim 19 i po mjeseci. Tako nas je zapalo, te godine bilo je skraćenje. Tri dana smo od Kotora putovali do Valjeva. Cijeli dan smo u Kotoru  izgubili da dođemo do Zelenike, pa smo onda vozom stigli do Alipašinog mosta i tu ponovo izgubili cijeli dan. Pa onda  jedan dan u Lajkovac da bi zatim stigli u Valjevo onim g-vagonima.

Tu je bio artiljerijski divizion, sa konjskom vučom. A do njega drugi, motorizovani divizion. Oba su bili sa dve strane puta prema Krušiku, u Karađorđevoj ulici. U mojoj bateriji bilo je oko 40 konja. Gde su naše kasarne to su pre bile konjušnice. Prizemne zgrade a oko njih svugde je bila zasađena lipa, cijeli krug. Bilo je baš onako lijepo u proleće kad ona procvjeta. Prozori nisko, pa je baš bila divota.

Kada sam stigao tamo, ja sam se snebivao, nikada nisam konja ni dotakao a kamoli da radim sa njim, brinem o njemu, čistim ga. Odlučio sam da ne budem desetar nego da ostanem običan vojnik. Ali kada sam vidio da desetari lakše prolaze nego vojnici, postao sam i ja desetar. Nisam morao čistiti konje kao drugi.

Svaki je imao svog konja. Prvi susret nije bio prijatan. Najgore je bilo dežurstvo u konjušnicama. Mi smo dežurali a kad smo predavali dužnost, ako je prljav konj onaj neće da primi. Morali smo poslije svake vožnje čistiti konje, timariti. Svaki konj je imao svoju tablicu okačenu u štali iznad njega, sa godinom rođenje i imenom. Sjećam se da se konj komandira voda zvao Putka.

U svemu najteže je bilo timarenje, obavezno ujutro i uveče. Imali smo četku i češagiju, pod komandu se ulazilo. Češljaš glavu i vrat, prednje noge, trup pa zadnje noge. U priboru je bio i drveni nož kojim su se čistila kopita.

Najteže bi bilo kada bi me dopalo da idem na potkivanje. Išli smo u potkivačnicu, tu u blizini. Trebalo je podići nogu od konja i držati je dok majstor potkiva. Bilo je tu i poganih konja. Oni teški su bili mirni a jahaći ne.

Naš krug prostirao se od ulice do reke. Na Kolubari smo prali robu. Nije tu ništa bilo posebno uređeno. Bio je pjesak. Pored konja, u krugu su bili i topovi koje su konji vukli i par konja koje su oficiri jahali. Bili su to teški konji. I ja sam imao jednog teškog konja. Uvek sam njemu vazdan nosio malo šećera ili kruha. Čim bi mu zviznuo on bi podigao glavu, zarežao. Kad bi odlazio na pojenje, nisam ga morao voditi za ular, išao je pored mene sam. Vodili smo ponekad konje na Kolubaru da piju vodu, onda kada vode nije bilo u krugu.

Vodio sam jednom prilikom dva konja, jedan se prestrašio, propeo, udario me po glavi, slomio mi jedan zub ali sam ipak dobro prošao. Jedan Makedonac je nastradao, konj ga je udario u slezinu, pa je umro posle dva dana. Obala Kolubare pripadala je, mislim, vojsci. Nije tu bilo ništa civilno. Preko rijeke nismo prolazili. 

Kapija je bila na ulici. Ograda žičana. Ponekad smo i dežurali na toj kapiju. Bilo je zanimljivo u ljetnje noći jer je tu puno naroda prolazilo, put Krušika i iz Krušika.  Na drugim stražarama bilo je dosadno. Imali smo kantinu, na tromeđi između dva diviziona i ulice. Bila su tri šaltera a tu je radio jedan čovek sa jednom rukom. I na tri šaltera sve posluživao.

Izlazili smo jedanput mesečno iz kasarne. Ali za izaći van trebao si dobiti dozvolu, postrojiti se. Dežurni je pregledao svako dugme, cipele… i tek onda bi dobili odobrenje. Najviše smo išli na Peti puk gde je bio hipodrom,  često su bile konjičke trke, pa na Pećinu. U trkama su učestvovali i oficiri. Komandir našeg voda bio je dobar jahač. Jedanput se konj nešto na njega naljutio, hteo je na sve načine da ga obori. Bilo je to u trku. Jedan oficir je pao sa konja, izneli su ga a konj je došao za njim u publiku.

Išli smo na utakmice, igrala je Budućnost. A jednu zimu išli smo na Kolubaru u gradu. A tamo jedan čovjek skinuo se u gaćice kupaće, spustio u rijeku i lomio led. Predstava je trajala dva sata. Kad je izašao, otišao je pješke do hotela, a mi za njim u pratnji.

Na Pećinu smo najviše išli, tamo nam je bilo najljepše. Dolje u podnožje. Tu se kupalo, bio je bazen. Nije nam bio zabranjen ni jedan deo grada.

Nije bio običaj da nam dolazi familija. Paketi su stizali u kasarnu. Donosio ih je kurir. Piće nije smjelo, ali nekako je ipak stiglo.

Trubač je bio jedan  iz  Đenovića. Bio je u Perastu sad u maju, vidjeli smo se. Imam i u Cetinje jednog poznatog, Sava Jovičevića, bio je  malo stariji od mene, iša je na fakultet, bavio se crtanjem. Bio je dobar bokser. Bili smo dobri prijatelji Bio je i jedan iz Zagreba, isto dobar  bokser, neki Vračić.

Išli smo  u zimu na neku vježbu na Divčibarama. Trebalo je naći kolibu da bi prespavali a veliki sneg. Odili smo jedan od drugoga daleko 40-50 metara i stalno se dozivali da se ne bi izgubili. Našli smo kolibu i prenoćili.

I kasnije, posle 30 godina, išli smo supruga i ja u Valjevo. Nisam se mogao snaći, ništa nije bilo isto. Išli smo onda i na Divčibare gde smo prenoćili dve-tri noći.

Kazivao u Perastu, avgusta 2011 Ante Toni Ciko

Upišite svoj komentar