| Novembar 2008

Luj Žedeon ponovo među valjevcima

Ljiljana Ljiljak

Milijan Jelić

Milijan Jelić

Sa Milijanom Jelićem o vinima i vinogradima nakon četvrte uspešne berbe grožđa sa njegove plantaže u Bujačiću. Takođe i o vinskoj kulturi i podrumima, o zaboravljenim sortama grožđa – tamjaniki, kameničarki, bagrini. Napokon, i o novim plantažama i podrumima u Kršnoj Glavi.
 
Polica sa vinima iz vinograda i podruma JELIĆ u Bujačiću, na ulazu u restoran Tre Merli (Tri kosa) na valjevskom Desankinom vencu, postaje pretesna! Sa ovom godinom, ukupno je 15 etiketa! Poslednja su četiri nova vina, a medju njima „Ljutica Bogdan” i crno „Louis Gedoyn” (Luj Žedeon).  Ne radi  časti prema Francuzima već iz poštovanja prema francuskom konzulu koji je, putujući za Damask 1624. godine, zapisao da na tom putu nije našao „ništa vredno pomena do grada Valjeva”, u kom je bio „uslužen vrsnim vinima, najukusnijim koje sam ikada  bilo gde pio”! Da li je ovaj zapis ili slika vinograda, zatomljena vremenima i zaboravom, na pitomim pobrđima Valjevskog kraja, ubedila Milijana Jelića da se upusti u najstariju civilizacijsku veštinu, vinogradarstvo i proizvodnju vina – nije čak ni važno, jer ponovo u Valjevu možete piti vrhunski kvalitetno vino, belo i crno! I to od grožđa ovoga podneblja.

Milijana Jelića (1957) Valjevci možda  više znaju kao ktitora hramova (crkva u Makovištu, kapela sa konakom na povlenskom Kneževom polju, novi valjevski hram na Ušću), manastirskog dobrotvora manastira, donatora mozaika nad česmom na zgradi Gradske biblioteke u Valjevu. Ili kao vlasnika italijanskog restorana u svetu poznatog zaštitnog znaka i imena otvorenog umesto nekadašnje „Obnice”. Ono što se manje zna je da sve to Jelić radi sa punom posvećenošću, poštujući znanja i iskustva, uz neizostavnu podršku svoje porodice. Podrum u Bujačiću, opremljen po najsavremenijim današnjim standardima za vinarije u svetu, potvrda je te predanosti. Jednostavne spoljašnjosti, bez pompeznosti, sve u pravoj meri da se dobije najbolje, podrum čini čast svakom poštovaocu vina sa svakog zemljinog meridijana.   

Po majci Milici je iz Makovišta, po ocu Milanu iz Brajkovića kod Kosjerića. Odrastao je i školovao se u Valjevu iz koga je otišao u svet da bi se, pre osam godina, vratio sa čvrstim uverenjem da se ovde vinogradarstvo može i mora obnoviti. Zato mu najstariji sin Marko i studira enologiju  u Friuli (Italija). Andrej (20) je u Pragu, studira na poslovnom koledžu, a najmladjeg Mihajla (4), majka Renata (Čehinja) sa ocem i braćom priprema za život. 

U podrumu restorana „Tre merli”, naravno uz vino, počinje i priča o nemogućem koje je postalo moguće – da se ovde, u okolini Valjeva, od autentičnih sorti grožđa dobija dobro vino.

- U Bujačiću, kazuje Milijan Jelić, imamo tri sorte i sve su novostvorene, srpske: „morava”, „petka” i „panonija”. Petka je eksperimentalna, imamo svega nekoliko redova.  „Morava” je naša ključna sorta,  ona nam se baš ovde izvrsno pokazala. „Morave” nisu komercijalne, one su eksperimentalne, ima ih u institutu u Sremskim Karlovcima, imali su nešto i u Kruševcu ali vina koja sam ja probao iz tih krajeva nisu tako dobra kao što ih ovde daje ta sorta iako sam uzorke uzeo iz Sremskih Karlovaca.

O kvalitetu našim sorti malo se zna?

– Istina je da su naše autohtone vrste grožđa izvrsnog kvaliteta i da su ovde odlični uslovi za uzgoj grožđa. To nije sporno. Dokaz o tome je i  čuveni putopis  Luja Žedeona, francuskog konzula, koji je pre 400 godina baš u Valjevu pio najbolje vino. U ono vreme je, verovatno, to vino pravljeno od „kameničarke” koja je ovde imala tradiciju a koja danas  postoji samo u tragovima. Mi ćemo ove godine opredeliti dva hektara za sadnju te sorte, varijeteta „kameničarke” koji je iz Pocerine sačuvan u Prokuplju. Potiče sa zemljišta koje se od Blizonjskog visa prostire prema Ceru. Dali smo da se „razmažu” sadnice za ta dva hektara pa na proleće krećemo, uz božiju pomoć, u sadnju.

Da li se time iscrpla lista starih sorti grožđa u vašim vinogradima?

– Nismo sve obuhvatili, niti bi trebalo sve da obuhvatimo. Neke vrste treba da posluže samo kao primer, uzor . Nije obuhvaćena tamjanika, belo grožđe koje još uvek može da se nađe i koju već neki rade, i crna koja je veoma retka. Postoji i „župljanka”, domaća sorta stvorena u poslednjih 40-tak godina. Napravili smo  uzorak vina koje je veoma interesantno, svima se sviđa ali nisam uveren u njegov kvalitet. Pojačaćemo proizvodnju sa nekih dva na deset hiljada litara. To još nismo prodavali, samo ga pravimo. Sorta u koju verujem ali koju još nisam probao je „bagrina”. Ona se kod nas ne uzgaja jer daje mali prinos. Nas, međutim, ne interesuje količina već kvalitet i nama to ne smeta. Sigurno ćemo zasaditi bagrinu. Ima prijatno, zvučno ime koje nije dobila slučajno.  Bilo je to skupo vino, nije rentabilno, pa se odustalo od njega.

Tamjanika je, možda, jedina ostala zapisana i u pesmama…

– Na koju tamjaniku se u pesmi mislilo, ne znamo! Od crne tamjanike nisam pio vino, a od bele jesam. Dobrog je kvaliteta, dovoljno zanimljivog ukusa, prepoznatljivog. Niko drugi nema nešto slično. Ja uvek mislim na svet, i treba uvek razmišljati o Srbiji, i o Valjevu, u svetu. Trebalo bi da budemo prepoznatljivi. Svetske sorte vladaju svetom ali budućnost, svetski trend su domaće autohtone sorte. Imamo nekoliko naših u rangu tih svetskih. Iz Francuske su nam  dolazili i vinari i proizvođači buradi. Bili su u prilici da probaju naš „prokupac”. Nisu znali o kojoj se sorti radi, pogađali su, pominjali da je to Merlot, Pinot noir. Znači da je to vino imalo takav kvalitet. A ponudio sam im naš  „prokupac”…

Izvozite u Češku. Slovačku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, plan je da se stigne i do SAD. Osvajate medalje na sajmovima. Predstavljali ste lane našu zemlju na svetskom sajmu vina i hrane  FOODEX u Tokiju. Vino „Tamuz –milennium barrigue” iz 2005. je rasprodano. Vaša su vina među  najskupljima u vinskim katalozima velikih tržnih sistema…

- Naše je opredeljenje da pravimo dobro vino. Da pravimo dobro i bolje. Najboljeg nikad nema kao ni najgoreg. Išli smo na svetsko tržište sa svetskim cenama. Imamo svetski kvalitet pa je i cena takva. Sad pripremamo za novu sadnju još l0 hektara, osam za „moravu” i dva za „kameničarku” u Kršnoj Glavi. Inače, imamo vinograde u Goloj Glavi, Bujačiću, Kršnoj Glavi i mali ogledni  vinograd na Gradcu u Aničićima.

Za ovih šest godina, od kada ste u Bujačiću  podigli prvi  vinograd, da li se nešto pomaklo u toj zanemarenoj kulturi vina u nas?

– Vinska kultura je za ovih pet-šest godina vidno uznapredovala. Učinjeno je dosta – održavaju se vinski festivali i sajmovi, razni magazini i televizijske emisije bave se vinskom kulturom. Moramo dostići zemlje koje su u tome daleko otišle. Kad smo počeli pre šest godina jedva da su postojale dve etikete dobrog vina, sad ih je već petnaest iz našeg  podruma. A u celoj Srbiji jedva stotinak. Na dnu smo zamišljene svetske lestvice. Ima u Srbiji i nekoliko dobrih podruma- vinarija.

Kako ohrabriti ljude  da  se posvete ovoj drevnoj delatnosti, često se kaže i temelju civilizacije?

– Pre svega, trebalo bi ohrabriti proizvođače. Bez grožđa nema vina, a bez dobrog grožđa nema dobrog vina. Mi ovde imamo sve dobre uslove, Bog nam to dao. Ali zaboravili smo, izgubili potrebnu posvećenost, ljubav prema uzgajanju grožđa i pravljenju vina. Verujem da će se vinogradi obnoviti. Mi planiramo  da osnujemo još dva podruma na ovom području, u Kršnoj Glavi. Ukoliko ne nađemo partnera, krenućemo sami već naredne godine. U Bujačiću smo krenuli sa početnih 30.000 i za tri godine proširili kapacitete za proizvodnju 300.000 litara! Treba hrabriti ljude koji imaju trunke ljubavi prema grožđu da se tim bave, jer ne treba mnogo zemlje. Sa 30 ari ljudi mogu svojom mehanizacijom, sa ukućanima lagodno da obrađuju i da zarade mnogo više nego od drugih kultura. To što treba više rada znači i da je zadovoljstvo veće. Imaće gde da predaju i prodaju grožđe.

Milijan Jelić kao Valjevac?

– Rođen sam u Kosjeriću, a živeo sam u Valjevu i osećao se kao Užičanin. A kad sam otišao u Prag 1989, shvatio sam da sam Valjevac. Tamo i danas imam firmu i imovinu, zato sam često i tamo. Jedan sin mi tamo studira. Od kad sam se vratio 2000. godine, u nedoumici sam, ne znam šta sam. Izgleda da ću  ponovo morati ponovo da budem Užičanin. Ili kosmopolita ako ostane ova atmosfera „nepoverenja” da se može i bolje… 

Čini se, ipak, da su Valjevci prihvatili vaše „hrabrije” poteze, vaše vinogradarstvo,  italijanski restoran umesto tradicionalnog….

– Nije ovo ono Valjevo koje sam ostavio. Ali tako je svugde u Srbiji. Kada će se to promeniti, ne znamo. Razlika između mene i većine Valjevaca je što sam ja proteklih l5 godina proveo živeći u svetu, od Amerike do Tajlanda, od Norveške do Južne Afrike,  sa stalnim boravkom u Pragu. Tamo sam preživeo sve ove tranzicione muke koje su tamo krenule jedanaest godina pre nego kod  nas. Sada je to svetski, zlatni Prag u koji dolazi ceo svet. A u Valjevo malo ko dolazi mada mi Valjevci mislimo da je Valjevo najlepši grad na svetu. I da je centar sveta. Dobro je da tako mislimo. Ali moramo biti realni. I mi Srbi mislimo da smo najpametniji i najvredniji a jedan smo mali narod. Treba biti realan. Obično kažem da sam rođen u  srednjem veku zato što se pre 50 godina, sa druge strane Povlena, odakle je moja majka i gde sam odlazio kod moje babe – jelo drvenom kašikom! Još je postojalo ognjište, ljudi su sebi proizvodili odeću, kupovali su samo šećer i so a šibica  je bila jedina mašina, i zvala se „mašina”. Nikakve razlike u njihovom životu nije bilo u odnosu na onaj od pre petsto ili osamsto godina. To što smo civilizovani zato je što smo u Evropi.

Sve  poslovne poduhvate temeljite na porodici…

– Porodica mi daje veliku moralnu podršku ali i učestvuju u svemu tome. Žena  trenutno gaji najmlađe dete, velika deca studiraju ali i pomažu. Videli su sveta, znaju kako da se pokrene nešto novo za ovu sredinu, na primer. Sve što sam rešio ovde da donesem kao novo, nisam izmislio, video sam ga u svetu. Ako nešto u svetu uspeva, znači da je dokazana  varijanta. I to ne bi trebalo da važi samo za restoran, podrum,  već i za bilo koju delatnost, privredu, uređenje grada… Samo treba izaći i videti. Na žalost, bili smo blokirani. Veruje da kada bi u Srbiju ušlo toliko kapitala koliko u Češku mi bi se brže razvijali čak i od njih  jer imamo osobinu da lako trošimo a to je osnovni podsticaj ekonomije. Sećate se kako je kao iz vode krenulo kod nas u vreme Ante Markovića?

Imate li dovoljno dobrih radnika za rad u vinogradima, u podrumu?

– Ima ljudi koji hoće da rade. Ali ni danas nemam podrumara! Zdrav razum  i pedantnost – to su jedina dva uslova. Potreban je neko ko će da brine i o vinu i o podrumu samom. Danas sam ja i  podrumar i enolog, uz pomoć  komšija koji pomažu u sezoni. Podrumara još uvek ne mogu da nađem. Imam prevelike zahteve a ljudi to shvataju kao atak na njihovu ličnost. A ja samo tražim da se radi kako treba.  Kako sam video da je potrebno.

Tek završena berba  imala je dobru godinu?

– Ovo je bila jedna od boljih za ove četiri godine od kada ubiramo grožđe sa naša tri hektara u Bujačiću. Topla, bez velikih ekstrema, uravnotežena godina za dobro grožđe. Nema ništa ni lepše ni teže jer onda ima puno posla. A bez ljubavi se sa vinogradima i vinima ne može.

Komentari

Luj Žedeon ponovo među valjevcima | 2.09.2009 u 12:13

Upišite svoj komentar