| Novembar 2010

Valjevac između Pariza i Turkmenistana

Ljiljana Ljiljak

Jovan Vignjević, arhitekta

Jovan Vignjević, arhitekta

Sa  arhitektom Jovanom Vignjevićem  o globalnom fenomenu dominacije investitora nad  arhitekturom * Kako Francuzi obnavljaju svoje gradske četvrti * O značaju fudbala u  arhitektonskom svetu * Kako Jovan danas vidi svoj grad

Među onima retkim, a po pravilo izuzetno darovitim koji su iz valjevske Tehničke škole otišli da studiraju arhitekturu je i Jovan Vignjević. Mnogi ga pamte po neobičnim skicama i crtežima objekata koji se protive klasičnim euklidovskim formama prostora, po biomorfnim  sfernim oblicima u kojima je zamišljao životni i radni prostor, sanjao neki svoj san o tome šta može kao arhitekta.

Rođen  je u Valjevu 1973. godine (otac Đuro, selo Mazin kod Gradačca u Lici, majka Milica rođena Vujić iz Paštrića). U svom gradu završava osnovnu i Tehničku školu, odlazi u  Beograd gde je na Arhitektonskom fakultetu  diplomira 2000-te kod Milorada Ribara… Odlazi odmah u SAD ali tamo ne ostaje dugo.

Pitamo ga da li se u tom dalekom svetu bavio svojom strukom?

– Uglavnom enterijerom, porodičnim kućama, delovima nameštaja… Objavljivano je to u nekim lokalnim časopisima. Nije tu bilo nešto „mog”. U Pariz dolazim jer mi je bilo dosta malih biroa. Zbog jezika najviše u vezi sa ponekim našim arhitektama među kojima je i Nikola Ilić, on je 60-tih  tamo došao i dosta uspeo. U tom prvom birou radili smo uglavnom stambene zgrade. Posle  dve godine otišao sam u ARCHITECTURE STUDIO. Oni su  dosta poznati, bar u Francuskoj. Radili su sa Žan Nuelom. Institut arapske umetnosti i Evropski parlament u Strazburu, to su im dva najbitnija projekta, sa njima se reklamiraju. Kod njih sam radio godinu i po dana a sada sam već tri godine u VALODE & PISTRE. Do krize bili su najveći francuski arhitektonski centar, sa 250 zaposlenih. Radili smo veliki projekat u Rusiji, tim od 50-tak ljudi u kome sam bio i ja. Kada su se Rusi zbog krize povukli, a i zbog krize uopšte, otpušteno je mnogo ljudi – sad radi nas 100-120. Taj prvi talas sam preživeo, valjda im nešto značim.

– Unazad kad pogledaš, to sve lepo izgleda, zanimljivo, to inostranstvo. Kada vidiš kako taj svet funkcioniše, imaš drugi odnos. Nedostaje više ljudskosti. Radim svoj posao, obavljam zadatke koje mi postave. Od devet pre podne do šest uveče. Nema vremena za neki moj projekat…

Šta trenutno radite?

– Sada radim na projektu Nacionalne banke Turkmenistana.  To je zemlja bogata gasom, postala je neka vrsta novog Dubaija. Sada od glavnog grada prave novi, mnogo se gradi. To su  smešni projekti, banalna arhitektura. Imaju silne konkurse za mnoga  ministarstva. Ministarstvo za saobraćaj ima volan na fasadi. Zna se da  na Ministarstvu železnica  mora da ima pruga koja ide uz fasadu. Imaju čak i ministarstvo za tepihe… Ima dosta etno elemenata, njima su tepisi glavni proizvod. Te šare sa tepiha, a svaki region ima svoju šaru, oni stavljaju na fasade, serigrafije na prozorima, perforiraju metalne ploče, na kamenu rade gravure tih motiva…To, naravno, nije arhitektura. Problem je tamo što  prvo arhitektura nije ušla u tu zemlju već građevinski magnat. Zanimljivo je da je  pola tih zgrada  izgrađeno a još uvek su prazne.

Šta je aktuelno u Francuskoj?

– Sad je aktuelna „održiva” arhitektura. Na sva zvona se o tome trubi. Javljaju se silni kabineti koji su specijalisti za to, i navlačenje na to kakva će biti izolacija,  kako da se grade zgrade koje same sebe energetski održavaju… Imate i zakonske obaveze koje traže da se neke norme ispoštuju. Ima dosta toga, ali to bude dosta skupo.  Savet Evrope obavezuje na neke standarde. U početku projekat je na prezentaciji savršeno održiv a posle je sve to klimavo.

Kako se grade novi objekti unutar formiranih gradskih blokova, ulica. Kako se usklađuje novo sa starim. Šta se čuva…

– Postoje urbanistički uslovi koji moraju da se isprate, pre svega veličina objekta. Za dozvolu za gradnju obavezne su perspektive, 3-D prikazi, kako se taj objekat uklapa u postojeće i kako će sve to da bude kada se on nakon izvesnog vremena uklopi u okolinu. Morate imati i prikaz  kako će izgledati nakon dužeg perioda, na primer, kada drvo izraste… I to podleže oceni. Postoji  stručna komisija pri opštini, osoba koja je zadužena za određeni deo grada, njemu dostavite projekat, on pregleda i  kaže, na primer, objekat odskače, po formi ne odgovara, materijali nisu  lokalni da bi se uklapali u okolinu, nisu adekvatni…Ako se radi nešto moderno, u  nekim konzervativnim  sredinama teško prolazi. Arhitekta mora da se potrudi da bi dokazao da se objekat uklapa. Da opravda zašto je objekat takav. Na sve to dosta se gleda. I kad se dobije dozvola za gradnju, projekat je izvesno vreme izložen javnom mjenju. Imali smo i mi problem u prvoj firmi gde sam radio. Gradila se zgrada, okolo su bile manje kuće i u tom nizu naša je bila prva, pa je štrčala. Ljudi su stalno dolazili, obarali projekat…. Dugo je to trajalo.

U Valjevu je  toku obnova gradskih blokova. Nema tako detaljnog promišljanja pred izdavanje dozvole o gradnji. Često se stiče utisak o agresivnosti prema svemu  okolnom…

– Mislim da je u pritanju problem u moći vlasti. Opština nema  tu snagu da  kaže „ovo tu ne odgovara” jer je onaj koji gradi previše moćan. Ima mnogo više novca  i lako mu je da preskoči onoga ko ima primedbu… U Francuskoj imaju izgrađen osećaj da  nešto treba sačuvati. Da se nešto čuva, stvar je i lokalne procene. Imate često neke zanimljive stare fasade, male kućice, koje su  interesantne. Čak i zaštićene a tu se gradi neka nova stambena zgrada. Parče te  kućice, te fasade, se uklapa u novu zgradu.

Kako Vam sad, sa tamošnjim iskustvima, izgleda Valjevo?

– Ništa se bitno nije promenilo. Niklo je nekoliko novih zgrada. Neki se trude da nešto urade. Sve se svodi na izvođače a tu arhitekture nema. Da taj odnos uloženo-zarađeno bude što veći. To, uostalom, imate i u Francuskoj. Svi veliki investitori nalažu uslove, nema izleta u arhitekturi, dovoljno je da  bude  korektno i što jeftinije.

Kako ste dolazili do posla pošto si iz ovog dela sveta, na preporuku ili…

– Slao sam motivaciono pismo, javljao se na konkurse, bio pozivan  sam na razgovore. U „Arhitecture studio” pitali su  me prvo – da li igram fudbal. Kažem im igram. Pitaju jesi li golman, odgovorim da nisam, a oni – „šteta, a baš si visok”. Trebao im je golman. Svake godine se organizuje turnir arhitektonskih firmi u fudbalu.

Pomišljaš li na povratak?

– Sutra bih se vratio. Nije u pitanju nikakav uslov.

Komentari

Valjevac između Pariza i Turkmenistana | 1.12.2010 u 21:17

Puno pozdrava za mog bivšeg komšiju Jovana od koga sam davne 1998. zajmio Starcraft i kao derište ga igrao dok je on spremao ispite. Drago mi je što je uspeo u životu! Sve najbolje, Predrag

Komšija iz stana 14 | 1.12.2010 u 21:17

Upišite svoj komentar