| Novembar 2012
Zaveštanje Mila Gajića
Milenko Radović
Mile Gajić je bio kulturni radnik (kako se to kaže!), uža specijalnost mu je bila pozorišna režija. Međutim, duži je i širi spisak aktivnostima kojima se odazivao svim svojim znanjem i iskustvom, stravstveno i uporno, do fanatičnosti. Taj eros njegov, radni i stvaralački, treba naročito isticati, jer ga je takvog, i u njegovo vreme bilo malo, a u novija vremena – sve manje.
Pri pomenu Gajića, bar nama u Valjevu, najpre je na umu njegov dugogodišnji rad sa amaterima u valjevskom „Abraševiću”. Koliko je taj rad bio uspešan skoro da je nepristojno više i pominjati. (Oni koji to još ne znaju, neka i ostanu zauvek u tome neznanju!?) Međutim, osim jedne evidencije očigledne uspešnosti Gajićev rad sa amaterima je i još od većeg suštinskog značaja. Velikim znanjem svojim, i razumevanjem, posvećenošću, on je pokazao kako amaterizam u umetnosti nije nešto inferiorno, drugorazredno i sasvim drugo. A može da bude i u prednosti i da je suprotstavljenje amaterskog profesionalnom više iz neznanja i zapuštenosti, u najboljem slučaju jednog neintelegentnog nesporazuma. Ova osporavanja obično su od nekih profesionalaca, iz njihove gordosti i zavisti, a tome obilato doprinose i oni lažni amateri, sa nekom mukom sebi i konfuznim porivom ka umetnosti, nesvesni, a da nema nikoga da im se nađe i da im na neki način pomogne. (Ta tegobna, ali i radosna, žudnja ka umetnosti kao da je u svakom ljudskom stvoru! U raju, u večnom životu bez greha, ne bi bilo umetnosti.)
Mile Gajić je dobro znao sve složenosti kao i rizike toga fenomena amaterskog. Kao i to da su među amaterima i oni osetljivi, skloni maštovitosti, emancipovani, daroviti, dakle, ali i da oni ne mogu sasvim sami. Ni bez reditelja od struke i iskustva, scenografa, onoga koji će da ih poduči iz plesa nekog specijalnog ili mačevanja, i ostalih koji obezbeđuju onaj ugodni ambijent u kojem mogu da se upuste u avanturu govora, scene, svekolike igre i razigranosti. A i da shvate da zahtevi koji se pred njih postavljaju nisu više „amaterski”. I da imitacija i kreacija nisu isto!
Gajićeva filozofija i pedagogija njegova su da samo na vrhunskim tekstovima i ovaj dramski amaterizam ima smisla. I kada god je bilo prilike i mogućnosti za to on tu priliku nije propustio. Zato njegovi amateri igraju Šekspira, Molijera, Gogolja, Brehta kao i domaće klasike. I u tome se, osim eventualnih tehničkih intervencija, drži teksta slavnoga pisca. I ne padaju na pamet nikakva posrbljivanja, prilagođavanja, osavremenjivanja za čime, neretko, posežu reditelji, što nije ni lepo, ni korisno. A nije ni pošteno. Ali u nekim prilikama izvanrednim i sa dužnim obzirima, kao, recimo, kada je radio „Podvalu” i verovatno u nekom tajnom dogovoru sa Milovanom Glišićem dodao je i igre i pesme i slike i zvuke, a da ostane u naznakama i tonalitetu izvornoga teksta. I da se ne prepusti zavodljivom kiču folklorizacije. U tome igrokazu učestvovalo je, valjda, i dvesta dobro pripremljenih i razigranih amatera, a među nama kao da je bio i onaj dobri duh Glišićev, onaj njegov smešak iz očiju.
Igrao je „Abrašević” i na mnoge zadate teme, povodom praznika državnih, partijskih, istorijskih. Slavili su se silno slavni jubileji! I skoro po pravilu sa mnogo fraza i frazetina, nevešto, pionirski i partizanski. Ali Gajić se nije dao ni tada. Setih se, na primer, trebalo je da se napravi izvesna priredba o slobodi, dakako u prvom redu našoj samoupravnoj, demokratskoj, socijalističkoj. A onda Gajić kaže, zašto da se upinjemo i da se zaglavljujemo u opštim mestima i ispraznim deklamacijama umesto da uzmemo i da pustimo to što su o tome rekli, oni koji su pametniji od nas. I koji su autoriteti. Tada su sa scene „Abraševića” u ovome Gajićevom i gajićevskom aranžmanu govorili i Platon i Eshil, Sevantes i Monteskje, Gete i Tomas Man, Ivo Andrić i Filip Višnjić, i još dvadesetak i pesnika i učenjaka i revolucionara. I pismenih i nepismenih. Jedna otvorena čitanka, bogata i sadržajna i ugledom, sugestivna. Da čuju oni koji ne znaju ništa kao i oni koji misle da nešto znaju, a i znalci, u ovoj i ovakvoj antologiji. Usto Valjevci su se i zabavljali lepo, pokazalo se da zabava ne sme da bude glupa i zaglupljujuća, da nas potkrada mučki. Da nam ubija vreme koje je čoveku jedini kapital, a koji se tako lako i olako troši. Bivalo je i prilika-neprilika kada je moralo da se radi u zadnji čas, na brzinu i tada je nastupao Gajić kao jedan improvizator nenadmašan. On je odavno bio spreman i na to. A takav mu je bio i temperamenat. Međutim, to što je njemu bilo dozvoljeno drugima nije! A i rečeno je, otkako je sveta, da ono što je dozvoljeno Jupiteru nije volu!
Na ovaj način i sa nesmanjenom žestinom Mile Gajić je godinama, a i decenijama, i ne samo sa ove valjevske pozornice, poručivao da su samo vrhunske vrednosti dostojne naše pažnje i našeg poverenja. I u kulturi i u umetnosti i u svakodnevnom životu. Da je dobro samo ono što je bolje od nas. Samo tako možemo da steknemo samopoštovanje i neophodni imunitet pred silom i silinom kužnih naplavina koje hoće da nas podave sasvim. Prema kojima su onaj već klasični kič i ona staromodna pornografija tek kao neka naiva i romantika.
U poruke i oporuke Gajićeve koje bi stalno valjalo da imamo u pameti jeste i njegovo nepotkupljivo insistiranje na maternjem jeziku, srpskom. I ne samo pri zahtevima i u uslovima u pozorištu već i u životu svakodnevnom. Jer, život nam je svakodnevni i preči od umetnosti, iako je umetnost bolja! Taj dobar čovekov govor nije takozvani lepi govor, već onaj koji je uistinu značajan, koji nastaje iz dinamike i pokreta svekolikog životnog iskustva i ne samo sopstvenog. Govoreći velike i najveće neimare jezika i govora Gajićevi amateri su obogaćivali ne samo svoj maternji jezik, već i svoj život, pa i kada su im ti izazovi i podsticaji dolazili i izdaleka. Od Šekspira i Servantesa, Molijera i Gogolja, sa svih strana i iz svih epoha. Ako kažu da je Gajiću bilo lako sa Valjevcima, jer Valjevci govore pravilno, to je samo manji deo istine, jer su i Valjevci u međuvremenu otvrdli na ušima, a i u govor im se natrunio mrtvim rečima i ispraznim poštapalicama. Od kafanskih nadgornjavanja i buke, u borbenim monolozima, kao da više nema ni pravoga govora, jer nema ni razgovora. A govoru se značajnom može naučiti najpre onaj koji je ponešto i darovit, ali i lepo vaspitan. I mudrosti da ume ne samo da kaže, već i da sluša kada drugi govore. Znam koliko se Gajić rvao sa nekim u „Abraševiću” koji nisu bili bez izvesnoga talenta, ali tvrdi na ušima i oskudni na jeziku. I učio ih je i naučio i postali su prvaci!
(Jezik i govor kao da su i izvor i utoka životu čovekovom. I ne samo da umeš i da možeš da kažeš već i da prećutiš. Da mu se prepustiš, a da mu se u pravom času ili kritičnom trenutku i ne daš! Jezik je čoveku i kuća i okućnica.)
Zato su njegovi amateri govorili kao dobri profesionalci, a poneki i bolje. A i u profesionalcu je, onome koji valja, i jedan neugasivi grumenčić od amatera i amaterskog. Jer, amater je onaj koji voli, koji se daje, a ne traži ništa. Koji se ne iznosi na tržište radne snage.
I gradu Valjevu generalno, i „Abraševiću”, i Jugoslovenskim susretima amatera – istorijskim, i Vukovom saboru, i Savezu amatera Srbije, i mnogim pozorištima po bivšoj Jugoslaviji, i ne samo njima, biće mnogo lakše kada budu pisali svoju istoriju jer im je, bar po jedno poglavlje, svojim radom i svojim doprinosom, već ispisao Mile Gajić.
Komentari
Bravo za autore teksta, opisali su ga bas onako kakav je Gajic bio i kako je radio. Imao sam cast da prisustvujem seminaru za dramske amatere odrzanom 1977, u kragujevackom pozoristu "Joakim Vujic". Zahvalan Miroslav Z. Simic, publicista iz Dragova u Levcu.
Мирослав | 23.02.2016 u 21:21