| Novembar 2012

Zaveštanje Mila Gajića

Milenko Radović

Mile Gajić je bio kulturni radnik (ka­ko se to kaže!), uža sp­ec­ija­ln­ost mu je bila pozorišna režija. Me­đutim,  duži je i širi spisak ak­ti­vn­os­tima kojima se odazivao svim svojim zn­anjem i iskustvom, stravstveno i uporno, do fanatičnosti. Taj eros njegov, radni i st­varalački, treba naročito isticati, jer ga je takvog, i u njegovo vreme bilo malo, a u novija vremena – sve manje.

Pri pomenu Gajića, bar nama u Valjevu, naj­pre je na umu njegov dugogodišnji rad sa am­aterima u valjevskom „Abraševiću”. Ko­liko je taj rad bio uspešan skoro da je ne­pristojno više i pominjati. (Oni koji to još ne znaju, neka i ostanu zauvek u tome ne­z­nanju!?) Međutim, osim jedne ev­id­encije očigledne uspešnosti Gajićev rad sa amaterima je i još od većeg suštinskog zn­ačaja. Velikim znanjem svojim, i ra­zum­ev­anjem, posvećenošću, on je pokazao kako am­aterizam u umetnosti nije nešto in­fe­ri­orno, drugorazredno i sasvim drugo. A mo­že da bude i u prednosti i da je su­pr­ot­s­tavljenje amaterskog profesionalnom vi­še iz neznanja i zapuštenosti, u naj­bo­ljem slučaju jednog neintelegentnog ne­sp­or­azuma. Ova osporavanja obično su od ne­kih profesionalaca, iz njihove gordosti i zavisti, a tome obilato doprinose i oni lažni amateri, sa nekom mukom sebi i konfuznim porivom ka umetnosti, ne­sv­es­ni, a da nema nikoga da im se nađe i da im na neki način pomogne. (Ta tegobna, ali i radosna, žudnja ka umetnosti kao da je u svakom ljudskom stvoru! U raju, u ve­čn­om životu bez greha, ne bi bilo um­etnosti.)

Mile Gajić je dobro znao sve sl­ož­eno­sti kao i rizike toga fenomena am­ate­rs­kog. Kao i to da su među amaterima i oni os­etljivi, skloni maštovitosti, em­an­cipovani, daroviti, dakle, ali i da oni ne mogu sasvim sami. Ni bez reditelja od st­ruke i iskustva, scenografa, onoga koji će da ih poduči iz plesa nekog spe­ci­jal­n­og ili mačevanja, i ostalih koji ob­ez­beđuju onaj ugodni ambijent u kojem mogu da se upuste u avanturu govora, scene, sv­ek­ol­ike igre i razigranosti. A i da shvate da zahtevi koji se pred njih postavljaju ni­su više „amaterski”. I da imitacija i kreacija nisu isto!

Gajićeva filozofija i pedagogija nje­gova su da samo na vrhunskim tekstovima i ov­aj dramski amaterizam ima smisla. I kada god je bilo prilike i mogućnosti za to on tu priliku nije propustio. Zato nj­e­g­ovi amateri igraju Šekspira, Molijera, Go­golja, Brehta kao i domaće klasike. I u tome se, osim eventualnih tehničkih in­te­rvencija, drži teksta slavnoga pisca. I ne padaju na pamet nikakva po­sr­blj­iv­a­nja, prilagođavanja, osavremenjivanja za či­me, neretko, posežu reditelji, što nije ni lepo, ni korisno. A nije ni pošteno. Ali u nekim prilikama izvanrednim i sa du­žnim obzirima, kao, recimo, kada je ra­dio „Podvalu” i verovatno u nekom tajnom do­govoru sa Milovanom Glišićem dodao je i igre i pesme i slike i zvuke, a da os­tane u naznakama i tonalitetu izvornoga teksta. I da se ne prepusti zavodljivom ki­ču folklorizacije. U tome igrokazu uč­es­tvovalo je, valjda, i dvesta dobro pr­ip­re­mljenih i razigranih amatera, a među na­ma kao da je bio i onaj dobri duh Gli­š­ićev, onaj njegov smešak iz očiju.

Igrao je „Abrašević” i na mnoge za­da­te teme, povodom praznika državnih, pa­rt­ijskih, istorijskih. Slavili su se si­lno slavni jubileji! I skoro po pravilu sa mnogo fraza i frazetina, nevešto, pi­onirski i partizanski. Ali Gajić se nije dao ni tada. Setih se, na primer, trebalo je da se napravi izvesna priredba o sl­ob­o­di, dakako u prvom redu našoj sa­mo­up­ra­vn­oj, demokratskoj, socijalističkoj. A on­da Gajić kaže, zašto da se upinjemo i da se za­glavljujemo u opštim mestima i is­pr­az­nim deklamacijama umesto da uzmemo i da pu­stimo to što su o tome rekli, oni koji su pametniji od nas. I koji su autoriteti. Ta­da su sa scene „Abraševića” u ovome Ga­ji­ćevom i gajićevskom aranžmanu go­vo­rili i Platon i Eshil, Sevantes i Mo­nt­e­skje, Gete i Tomas Man, Ivo Andrić i Fi­lip Višnjić, i još dvadesetak i pe­sn­ika i učenjaka i revolucionara. I pi­sm­enih i nepismenih. Jedna otvorena či­ta­nka, bogata i sadržajna i ugledom, su­ge­stivna. Da čuju oni koji ne znaju ništa kao i oni koji misle da nešto znaju, a i zn­alci, u ovoj i ovakvoj antologiji. Usto Va­ljevci su se i zabavljali lepo, pokazalo se da zabava ne sme da bude glupa i za­gl­upljujuća, da nas potkrada mučki. Da nam ub­ija vreme koje je čoveku jedini kapital, a koji se tako lako i olako troši. Bivalo je i prilika-neprilika kada je moralo da se radi u zadnji čas, na brzinu i tada je na­stupao Gajić kao jedan improvizator ne­nadmašan. On je odavno bio spreman i na to. A takav mu je bio i temperamenat. Me­đu­tim, to što je njemu bilo dozvoljeno dr­ug­ima nije! A i rečeno je, otkako je sveta, da ono što je dozvoljeno Jupiteru nije vo­lu!

Na ovaj način i sa nesmanjenom že­st­in­om Mile Gajić je godinama, a i de­ce­ni­ja­ma, i ne samo sa ove valjevske pozornice, po­ručivao da su samo vrhunske vrednosti do­stojne naše pažnje i našeg poverenja. I u k­ulturi i u umetnosti i u svakodnevnom ži­votu. Da je dobro samo ono što je bolje od nas. Samo tako možemo da steknemo sa­mopoštovanje i neophodni imunitet pred si­l­om  i silinom kužnih naplavina koje hoće da nas podave sasvim. Prema kojima su onaj već klasični kič i ona st­ar­om­od­na pornografija tek kao neka naiva i ro­ma­ntika.

U poruke i oporuke Gajićeve koje bi st­alno valjalo da imamo u pameti jeste i nje­govo nepotkupljivo insistiranje na ma­te­r­njem jeziku, srpskom. I ne samo pri za­ht­evima i u uslovima u pozorištu već i u ži­votu svakodnevnom. Jer, život nam je sv­akodnevni i preči od umetnosti, iako je umetnost bolja! Taj dobar čovekov govor ni­je takozvani lepi govor, već onaj koji je uistinu značajan, koji nastaje iz di­namike i pokreta svekolikog životnog is­kustva i ne samo sopstvenog. Govoreći ve­like i najveće neimare jezika i govora Ga­jićevi amateri su obogaćivali ne samo svoj maternji jezik, već i svoj život, pa i ka­da su im ti izazovi i podsticaji do­lazili i izdaleka. Od Šekspira i Se­rv­antesa, Molijera i Gogolja, sa svih strana i iz svih epoha.  Ako kažu da je Gajiću bi­lo lako sa Valjevcima, jer Valjevci govore p­r­avilno, to je samo manji deo istine, jer su i Valjevci u međuvremenu otvrdli na uš­ima, a i u govor im se natrunio mrtvim re­čima i ispraznim poštapalicama. Od ka­fanskih nadgornjavanja i buke, u bo­rbenim monolozima, kao da više nema ni pr­avoga govora, jer nema ni razgovora. A go­v­oru se značajnom može naučiti najpre on­aj koji je ponešto i darovit, ali i lepo va­spitan. I mudrosti da ume ne samo da ka­že, već i da sluša kada drugi govore. Zn­am koliko se Gajić rvao sa nekim u „Ab­raševiću” koji nisu bili bez izvesnoga ta­lenta, ali tvrdi na ušima i oskudni na je­ziku. I učio ih je i naučio i postali su pr­vaci!

(Jezik i govor kao da su i izvor i utoka ži­votu čovekovom. I ne samo da umeš i da mo­žeš da kažeš već i da prećutiš. Da mu se prepustiš, a da mu se u pravom času ili kritičnom trenutku i ne daš! Jezik je čoveku i kuća i okućnica.)

Zato su njegovi amateri govorili kao dobri profesionalci, a poneki i bolje. A i u profesionalcu je, onome koji valja, i jed­an neugasivi grumenčić od amatera i am­aterskog. Jer, amater je onaj koji voli, koji se daje, a ne traži ništa. Koji se ne iz­nosi na tržište radne snage.

I gradu Valjevu generalno, i „Ab­raš­ev­iću”, i Jugoslovenskim susretima am­at­era – istorijskim, i Vukovom saboru, i Sa­vezu amatera Srbije, i mnogim po­zo­ri­št­ima po bivšoj Jugoslaviji, i ne samo nji­ma, biće mnogo lakše kada budu pisali sv­o­ju istoriju jer im je, bar po jedno po­gl­av­lje, svojim radom i svojim doprinosom, već ispisao Mile Gajić. 

Komentari

Bravo za autore teksta, opisali su ga bas onako kakav je Gajic bio i kako je radio. Imao sam cast da prisustvujem seminaru za dramske amatere odrzanom 1977, u kragujevackom pozoristu "Joakim Vujic". Zahvalan Miroslav Z. Simic, publicista iz Dragova u Levcu.

Мирослав | 23.02.2016 u 21:21

Upišite svoj komentar