NAZAD NA PRVU STRANU

„J“ kao Jezi

Sam?
Sam?(foto: Živoslav Miloradović)

Ne, neće biti ovde govora o „onim“ rečima na slovo „j“, ima toga kod nas dovoljno čak i u onoj štampi koja bi se mogla smatrati ozbiljnom, ma šta to značilo. Ali o „j“ ću izneti neka svoja ovdašnja iskustva, kao i o gradiću Jezi koji se nalazi u provinciji, Ankona, lep, ni mali ni veliki, sa oko 40 hiljada u njemu obitavajućih duša. Italijani njegov naziv pišu sa „s“ – kao Jesi, a izgovaraju kao što mi izgovaramo reč jeza, ili jezivo. Ima u tom gradiću i starina, odnosno, vredi putniku - namerniku da se tu zaustavi, ako baš ne žuri i nema drugih važnijih planova. Bio sam tamo nedavno, tovario sam neki puding za Španiju, ali u industrijskoj zoni, van mesta. I tada sam ga se ponovo setio, ali kao imena, kao omiljenog argumenta koji koristim kada se sa nekim italijanskim prijateljem dokačim oko jezika i čitanja pojedinih slova.

Ma šta mi reče

Valja znati da se, ovde, u mom kraju, u Venetu, u tom smislu mnogi čine neobaveštenima jer kao, ne umeju da izgovore slovo „j“. Iskreno, Italijani baš ne luduju za ovim slovom. Umesto njega, koriste „I“ (kao i njihovi daleki preci, stari Latini) čitajući ga ponekad kao „I“, a nekada kao „J“, što sada nije baš najbitnije, ali samo ilustracije radi da dodam da italijanski Toponomastički rečnik navodi jedva desetak toponima koji počinju ovim nezgodnim slovom. Među Srbljima je najpoznatije mesto Jezolo (Jesolo) kod Venecije, omiljeno svratište svih srednjoškolskih ekskurzija, a iskreno govoreći, sve dok nisam čuo za gradić Jezi, i ja sam smatrao da je ovo jedina italijanska varoš sa „J“ na početku naziva.

Često se deklarišući kao ljudi kojima strani jezici (genetski) ne idu od ruke, mnogi moji italijanski znanci, često će, pogotovo kada izgovaraju naša imena i prezimena na mestu gde se nalazi slovo „j“ izgovoriti glas „ž“. Ja obično ne reagujem na ovakve „provokacije“, uopšte uzev, ne reagujem ni na kakve provokacije, ali ovo „ž“ u imenu Marjan (Maržan) ili Mirjana (Miržana) me obično dovode u stanje svađalačke narogušenosti. Tada, glumeći (ili kako bi braća Hrvati rekli - hineći) nezainteresovanost uzmem da se kod sagovornika raspitujem odakle je izvukao to „ž“ kada tog glasa u italijanskom jeziku nema, a koliko JA ZNAM, dodajem obavezno, vi imate i Jezolo i Jezi pa ih nikako ne zovete Žezolo i Žezi. Sagovornik me na tu primedbu čudno pogleda i skoro zblanut MOJIM neznanjem, strpljivo mi rastumači da slovo „j“ na taj način izgovaraju Francuzi. Da nisam očekivao odgovor, bio bih kud i kamo hladnokrvniji, ali pošto sam ga naslutio, jer sam ga do sada čuo ne mali broj puta i iz usta sasvim različitih, ljudi, nivo adrenalina mi se obično podiže do skale koju zvanična endokrinologija još nije uspela da izmeri. „Kakve veze MI imamo sa Francuzima“, kriknem, ali pri tom pola glasa progutam, tako da mi iz usta izlegne sasvim odmerena rečenica, doduše, veoma, veoma gusta. Nešto kao plastični eksploziv: količinski malo, ali zato opako. I naravno ovo MI, ne koristim kao ostali Srblji, koji ovom moćnom ličnom zamenicom identifikuju sebe sa sveukupnim svojim Genosom, od danas pa unazad, do postanka sveta. To srpsko MI će tek biti predmetom izučavanja, ali pošto se još uvek držim za normalnog, ja tu zamenicu koristim u druge svrhe: ovoga puta MI je trebalo da označi one koji nisu Francuzi. „Ne znam, kakve veze VI imate sa Francuzima“, kaže moj sagovornik (ne jedan nego gotovo svi) „ali sam čuo za poznatog fudbalskog trenera, koji se preziva Boskov ili Boškov, čini mi se“. Ovo sada već postaje opasno, pa ja, da bih zaustavio munje koje samo što mi ne sevnu iz očiju, spuštam kapke na pola koplja i kao, ne znajući o čemu je reč, pitam: „Da, i šta sa njim?“ „Pa…“, oteže moj sagovornik premišljajući da li da nastavi ili bi ipak bilo bolje da zaćuti, pošto više oseća nego što vidi kako polako ali sasvim izvesno počinjem da ključam: „pa, ponavlja on, „njemu je ime Vužadin.“ Epilog ovakvih jezičkih sukobljavanja je uvek ostajao u granicama civilizovanog dijaloga. Nemam naviku da izigravam povređen Srbina, kao što je običaj među našim zagraničnim svetom, niti spadam u one koji se daju lako iznervirati, ali ipak, moram da priznam da me jedino ovaj slučaj sa „j“ izgovorenim kao „ž“, čini malo nervoznim.

Veliki Vuja

A to čarobno „ž“ sam prvi put sam na ovdašnjoj televiziji čuo kada je neko svojevremeno pomenuo Dejana Savićevića, nadenuvši mu fantastično ime Dežan. Ušima svojim nisam verovao, a onda sam jednog dana čuo za Vužadina Boškova. To me je dotuklo. Hajde Savićević, on je manje - više skorašnji, ali Boškov... Pa on je ovde čitavu večnost… Zar za sve te godine nisu uspeli da nauče kako se čovek zove?! Onda sam ovoj pojavi počeo tražiti izvor u poslovičnoj genijalnosti sportskih žurnalista, Oni su, odnosno dobar deo njih, uvek, među svom novinarskom branšom, važili za imaoce nešto razbarušenijeg intelekta, što nikako nije samo moja impresija, već, reklo bi se jedno opšte mesto. I to se dalo videti kako kod nas tako i u svijetu. Doduše, kod nas u poslednje vreme pojava malo raširila, tako da je sada u srpskom novinstvu veoma teško prepoznati ko je sportski novinar, a ko nije. Svi odreda – razbarušeni. I ponosni uz to.

Čovek zvani Vužadin

Čovek zvani Vužadin

I tako, mišljah da je taj Vužadin neka sportsko - novinarska ujdurma , kad ono, prošle godine, naš Vujadin – umre. Osamdeset dve godine za jednog sportistu takvog kova nisu bile poseban teret, ali ga je dohvatio Alchajmer. I priča se okončala. Na svim stanicama RAI, tog 27. aprila 2014, ovo je bila udarna vest. Kao da je, ne daj bože, umro Predsednik Republike. Javljaju oni tako i za druge javne ličnosti, ali se tu da zamjetiti i izvesno rangiranje : neki dobiju samo udarnu vest, neki imaju vest i danas i sutra, neki imaju vest danas , sutra i na dan sahrane, a neki, uz sve pobrojano, imaju i specijalne emisije, njima posvećene. Vujadin Boškov je spadao u ovu poslednju , odnosno posebno bitnu grupu italijanskih javnih ličnosti. Međutim u zvaničnim vestima – Vužadin, pa Vužadin. Ja ne marim mnogo za fudbal, to sam na ovom mestu već izjavio, a sada ponavljam samo zato da bih istakao koliko mi je žao, koliko mi je zaista žao što nikada nisam imao prilike da upoznam ovog čoveka. A toga sam postao svestan slušajući upravo to što su o njemu govorili njegovi italijanski prijatelji, saradnici, kolege…Italijani su ga jednostavno obožavali. Nastranu sjajni uspesi koje je u italijanskim prvenstvima postigao sa svojom „Samptdorijom“ iz Đenove , on je uopšte uzev, bio veoma omiljen lik, jedan od najomiljenijih među svim trenerima.- strancima koji su ostavili traga u italijanskom fudbalu. Posebno su bile popularne njegove dosetke, neka vrsta Boškovljevskih aforizama koje je krajnje spontano izricao tokom konferencija za štampu ili u prigodnim izjavama nakon utakmica. Postojala je čak i jedna opštepoznata top - lista svih njegovih mudrolija koje su, nakon što su prvi put izgovorene, mesecima kružile među igračima i navijačima. Evo nekih: „Veliki timovi stvaraju velike igrače, veliki igrači stvaraju veliki fudbal“, „Moja najveća briga je kako da dobijemo manje golova od našeg protivnika“, „Penal postoji samo onda kada ga zviždi sudija“, „Ako se raspravljaš sa sudijama, ne samo da ćeš ostaviti loš utisak nego ćeš otkriti i slabost sopstvenog karaktera“. „U fudbalu postoji jedno pravilo: kada se pobeđuje, pobeđuju fudbaleri, kada se gubi, gube treneri“. „Bolji treneri od mene su samo oni čiji se timovi bolje plasirali“. Boškov, ili veliki Vuja kako su ga zvali oni (malobrojni) koji nisu imali problema sa čitanjem slova „J“ bio je fudbalski pragmatičar. Smatrao je da jedini razlog zbog kojeg ekipa treba da izađe na teren je da bi postigla povoljan rezultat. U suprotnom- nema svrhe. Džaba driblinzi, egzibicije, džaba šepurenje i poigravanje sa protivnikom ako nema šuteva ka golu i ako nema golova. „Samo onaj koji puca može da postigne gol“ , govorio je Boškov. Bilo bi više nego dobro ukoliko bi se ova jednostavna i samo naizgled sirova filozofija primenila i u politici. Dakle: osnovni razlog zbog kojeg ekipa treba da bude na vlasti je da bi postigla povoljan rezultat. Bez rezultata, ne samo da nema igre, nego nema ni svrhe. Veliki Vuja.

Pošto sticajem okolnosti već spadam među nešto starije persone, to sam sve više skloniji pričama sa naravoučenijem pa i sada koristim priliku za uputiti poruku mladim i nešto starijim (a pokvarenijim) Srboljubcima: ne kukajte dragi moji , ne naričite i ne jadikujte o tome kako nas svi mrze. Ne možemo reći ni da nas svi vole, niti da vole baš sve nas. Jednostavno, neki ljudi veoma vole neke među nama koji su se pokazali kao vredni i poštovanja i ljubavi. Naklonost drugih se zavređuje, to ne pada sa neba. I da se vratimo onom našem srpskom MI. Toga u stvari nema. Mi smo samo ovi koji smo. Oni što su bili pre nas su neki drugi. Ono što su radili, za šta su se borili i ono u čemu su se podvizavali , činili su za svoj račun i u svoje ime. Njihove zasluge, njihove Kosovske bitke i Kajmakčalani su samo njihovi. Naše je ovo što imamo u rukama. Sve drugo je samo opsena koju šire dobro plaćeni i ne manje podli guslari. To je što bi se reklo samo: umetnos'. Jalova i samim tim loša.

Dolazi i šurak

Ovo je bila priča o „j“. Ostalo mi je još da ispričam kako mi se ime mesta Jezi uvuklo među vijuge. Otkud ono tamo? Nisam pomenuo da sam u taj gradić prvi put svratio pre godinu - dve, kada sam češće vozio za „Kalcedoniju“ (Calzedonia). To je firma koja proizvodi i prodaje žensko i muško rublje, a na posebnom je glasu po ženskim čarapama koje su svetski priznatog kvaliteta (srpski rečeno – brendirane). Šta to zapravo znači govori i broj od 1750 prodavnica u većem broju europskih država uključujući Srbiju i Crnu Goru, te od vanevropskih Tursku, Katar i Meksiko. Ali to za ovu priču nije najvažnije. Značajnije je to što „Kalcedonija“ nastoji da u svakom mestu za lokaciju svoje prodavnice izabere najstroži mogući centar. Ako ne baš strog, a ono bar namrgođen, što će reći trista metara dalje od strogog. I tu pogađanja nema. Eno je u Beogradu na samim Terazijama, (nekada Robne kuće Beograd). Koliko sam samo jada video zbog ovih lokacija, posebna je priča kojoj ću se, s vremena na vreme vraćati. Ali, sada smo u Jeziju, a „Kalcedonija“ je kao što je rečeno u centru grada. Italijani to zovu Ćentro storiko, a Srbi – Stari grad ili Skadarlija ili kako već. Ako koga zanima koliko je Jezi star grad i šta tu sve ima, neka zvirne u Vikipediju e da ja sada ne bih morao da prepisujem i glumim pamet.

Ovo nije Jezi, već Ankona. Odavde se moglo samo onuda kuda pokazuje ona bela strelica na plavom krugu

Ovo nije Jezi, već Ankona. Odavde se moglo samo onuda kuda pokazuje ona bela strelica na plavom krugu (Foto: Mirjana Stančević)

Elem, vidim, ulica se sužava, što je loš znak. Vidim i da će malo dalje postati jednosmerna što je već alarmantno . Stajem. Čim je nešto jednosmerno, to znači da nema nazad, nego samo napred. A ako je ovo predamnom toliko usko, šta li će biti sa onim što još ne mogu da sagledam. Zato telefonom pozivam „odgovorno lice“. Ovo je „Kalcedonijina“ radnja, ali ova firma često ulazi u aranžman sa vlasnicima lokala. Oni u posao ulože svoju nekretninu , a Firma njima da robu, ugled i radno mesto, pa se tu onda nađe interes za obe strane. Dolazi čovek kolima, zaustavlja se pored mog kamiona i dovikuje mi: „Prati me!“. „A kako ću nazad“, pitam. „Ne znam“ odgovara. Te odgovore, kao što se da pretpostaviti najviše volim. Ušli smo u jednosmeran deo ulice i na pola iste stali. Stao on, stao ja. Zalepim se uz desni ivičnjak, ali kada je naišao mini - bus s namerom da se provuče pored mene, morao sam da skupim retrovizor. Dakle, dotle se došlo!

Kamion mi je bio pun robe namenjene za opremanje radnje. Kada zakupi lokal, „Kalcedonija“ ga oprema po svome. To radi njihova posebna služba i po svaku cenu nastoji da materijal nabavlja u Veroni i okolini. Mogli bi oni sve te mermerne ploče, stepeništa, dovratke, rasvetu, stalaže, pultove, da nabave i u zoni gde se nalazi njihova nova prodavnica, ali neće. To se negde zove lokal patriotizam, koji, očigledno, u nekim svojim formama može biti čak i simpatičan. Elem, pun sam upravo takve robe, a navikao sam da istovar obavlja ekipa koja izvodi adaptaciju lokala. Tako je bar do sada bivalo. Već sam i upoznao dve - tri takve grupe koje sam sretao po raznim italijanskim gradovima, gde smo se nalazili istim povodom: oni obavljali adaptaciju lokala, a ja im doturao materijal. Najsimpatičniji su mi oni koji drže jug Italije, vlasnik firme je neki Barkaljoni, pojava sasvim nebitna za ovu priču, pa ga pominjem samo zbog prezimena. Podseća me na naziv nekakvog krema za kakav egzotični francuski kolač ili tortu. Elem, ti Barkaljonijevi momci, kada naskoče na kamion, tu trava više ne raste. Oduvaju sve za tili čas i bez mnogo komplikacija, dok ja stojim i gledam. Jednom, u Napulju, kada nisam mogao da kamionom uđem u „Kalcedonijinu“ ulicu jer je neki genije parkirao kola na samom ćošku, Barkaljonijevi dečki su odmah rešili problem: rukama su podigli automobil i sklonili ga. Ostavili su ga na sred kolovoza. Za kaznu. E, i sada sam očekivao, ako ne ove , a ono neke druge. Pitam gazdu lokala, kad momci dolaze, a on me pogleda začuđen: „Koji momci“ ? „Pa ovi koji istovaraju“, kažem .“Nema momaka“ , reče smešeći se. „Istovarićemo supruga i ja“. Bio sam šokiran. „Ceo kamion“, skoro da sam zavapio!!? „Ne brini“, kaže, „doći će i šurak“. To me je razoružalo. Taj šurak. U prevodu je značilo da ću morati lično da se angažujem. A ja nikako ne volim da istovaram „Kalcedonijine“ palete. Tu se ne zna da li je šire ili duže, da li je teže ili nezgrapnije. Mnoge palete moraju da se raspakuju na samom kamionu pa se komadi nameštaja nose jedan po jedan. A mermerne ploče za podove i gazišta za stepenice?! Kao olovo! Ali, šta da se radi. Da se žalim nemam kome, a da istovarim moram. Posle je došao i šurak i doveo jednog ortaka. Mislim da mu se ni mama nije više obradovala od mene.

Hajde ti, sad ću ja

I završi se sve to. Istina, potrajalo je. Sad bi trebalo da se odavde nekako izvučem. Odem peške par stotina metara napred. Ulica se završava na jednom trgu sa fontanom, a ispred Gradske kuće. Pre trga se može skrenuti ulevo i ući u paralelnu ulicu koja je jednosmerna u kontra pravcu, odnosno onom koji bi meni trebalo da posluži za povratak. Međutim, to je Stari grad, odnosno Ćentro storiko, da ne kažem Skadarlija, a oni koji su sve ovo nekada davno pravili nisu imali u vidu niti mene niti moj dvanaestometarski kamion. Mogao bih ja tu da smotam u levo ali samo pod uslovom da zadnjim delom kamiona uđem u jedan izlog, i to ne malo, nego mnogo. A izlogu je i malo dovoljno.

Ubeđen da je ovde apsolutno nemoguće proći, ali isuviše umoran da bih se nervirao, rekao sam vlasniku prodavnice da je sada red na njega: neka me vadi kako zna. „Zvaću policiju“, kaže. „Zovi“, odgovaram.

Laganim korakom

Laganim korakom (Foto: Živoslav Miloradović)

I evo ih. Komada dva. Lokalci. Ovde se imenuju kao „viđili urbani“ Dokazane vozačke krvopije. Karabinjeri, Finansijska policija, pa čak i standardni saobraćajci su mala deca prema lokalcima. Kada ti ovi zasednu na grbaču, ima da ti izmuzu kaznu, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog boje očiju. Provereno. Pitaju šta je bilo, a ja kažem: evo gde sam, napred ne mogu, a u rikverc nije moguće. Sredićemo, odgovara onaj što je bio stariji i očigledno ovlašten da odlučuje. Kaže: „Idi napred, pa kada dođeš do trga, okreni se oko fontane i stani na početak ulice. Tu me sačekaj. Ja ću doći pošto odvezem kolegu na drugi kraj da zaustavi saobraćaj“. Tako je i bilo. Okrenem ja kamion oko fontane, pošto sam sačekao da mlade majke pokupe decu koja su se muvala okolo, i nacrtam se na početku ulice. Kad, evo ga on, stiže. I kaže: „Eno kolega je zaustavio saobraćaj . Ja ću ispred tebe peške, a ti polako za mnom“. I tako smo krenuli: on kao kapelnik vojne muzike lakim hodom, a ja kamionom za njim, sitnim korakom, u prvoj brzini i na kvačilo, da ga ne sustignem s leđa, ne bi bilo lepo. I pređosmo tako celih 400 metara. U kontra smeru.

Tako sam zapamtio Jezi.

Jezi mene nije.

Evo nama Fridriha

Rođenje Fridrihovo, minijatura  iz jednog srednjovekovnog rukopisa

Rođenje Fridrihovo, minijatura iz jednog srednjovekovnog rukopisa (Foto: Živoslav Miloradović)

S obzirom da je u ovom mestu ali godine 1194. rođen Fridrih Drugi, car Svetog rimskog carstva, ja zaista nisam imao čemu da se nadam. A rođen je na krajnje neobičan način. Naime, njegova majka Konstanca od Altavile, koja je putovala ka Palermu gde je trebalo da se pridruži svom mužu, netom krunisanom kralju Sicilije, Henriku VI Hoenštaufenu, bila je već u poodmakloj dobi ( mereno srednjovekovnim kriterijumima o tome šta je poodmakla dob) tako da je postojala osnovana sumnja da je njena trudnoća lažna. Da bi suzbila glasine, a pošto su je porođajni bolovi sustigli baš tu, kod Jezija, naredila je da se u centru mesta (tamo gde sam okretao kamion oko fontane) podigne baldahin pod kojim se porodila na očigled radoznalog građanstva.

Već kao dvogodišnje detence Fridrih je 1196. godine bio krunisan za Kralja Nemačke, a već pomenuta mater mu Konstanca, budući da je bila jedina naslednica svog oca Sicilijanskog kralja Ruđera drugog, krunisala ga je za kralja Dveju Sicilija kada je imao četiri godine, a sebe proglasila za regenta, pošto joj je muž, narečeni Henrik, požurio da pre vremena umre . U 26 godini Fridrih je postao je car Svetog rimskog carstva, pa titularni kralj Soluna i na kraju kralj Jerusalima, odnosno tadašnjeg krstaškog kraljevstva . Savremenici su ga zvali „Svetsko čudo“ (Stupor Mundi) zbog njegove nezasite radoznalosti: zanimao se za nauku, umetnosti, bio mecena, osnivač Univerziteta u Palermu, graditelj, prevodilac, pisac… i ukratko čovek koji je za svojih 56 godina života ostavio neizbrisive tragove .Kao da je živeo tri puta, a ne jednom.

A sve je počelo tu, na trgu, u Jeziju.

NAZAD NA VRH