NAZAD NA PRVU STRANU

Valjevske osamdesete kroz etikete

Valjevo - Srbijanka i Pivara
Valjevo - Srbijanka i Pivara(foto: Ivan Jovanović)

U zelenoj fascikli sa rajsferšlusom starija sestra i ja sačuvali smo baš puno etiketa koje su u periodu od 1979. do 1983. godine za razne firme iz tadašnje Jugoslavije urađene u pogonima Valjevske štamparije. Prve etikete slučajno smo dobili od sestre od tetke koja je u Štampariji radila u Komercijali. Pošto je videla da nam se ti šareni papirići raznih formata dopadaju za igru stalno nam je donosila nove. Tako je u stvari, gledano sa ove udaljenosti od skoro 30 godina, nastao pravi mali muzej proizvoda Valjevske štamparije i preduzeća sa kojima je sarađivala.

Štamparija je nestala u stečaju pre desetak godina. Danas je skoro zaboravljena, kao da nikada nije ni postojala tamo na placu pored reke Ljubostinje. Dizajneri, zanatlije grafičari i mašine otišli su svako na svoju stranu. Ostale su fabričke hale u kojima su sada neke druge firme. Gde se štampaju etikete koje su nekada nosile žig ove poznate firme zaista ne znam. U svakom slučaju vredi da se barem kroz slike podsetimo kako je to nekada bilo.

Srbijanka i Valjevska pivara

Valjevo - Srbijanka i Pivara

Valjevo - Srbijanka i Pivara (Foto: Ivan Jovanović)

Tranzicija je nažalost zbrisala i Srbijanku nekada ogromno poljoprivredno preduzeće sa primarnom proizvodnjom, preradom, pakovanjem i prodajom gotovih proizvoda.

Slogan i logotip za sokove "Zlatne kapi" prva su mi asocijacija na Srbijanku, a dugo su bili i zaštitini znak te fabrike (sa desna na levo videti na pratećoj fotografiji - na etiketama u kolonama 1 i 3). Od proizvoda iz ove grupe, a iz dana dok sam još išao u obdanište, najradije se sećam sokova u staklenim flašicama od višnje i breskve. Dobro pamtim i ukuse i tegle u kojma su pakovane sve tri marmelade. Na ovoj slici ima i nekoliko etiketa iz druge polovine 80-ih koje su značajne zbog tadašnjeg vizuelno upečatljivog redizajna proizvoda Srbijanke. U ovoj grupi su bistri sok od jabuke, rakije za izvoz Valjevka i Višnjevača sa etiketama na stranim jezicima, liker od suvih šljiva Domevit. Za razliku od većine ostalih - tih nekoliko etiketa stiglo je u ovu kolekciju zahvaljujući sestrinoj i mojoj mami koja je ceo radni vek provela u Komercijali Srbijanke.

Mama i danas rado priča o poslovanja Srbijanke iz pomenutih 80-ih. Njene kolege iz prodaje radile su po celoj Jugoslaviji. Nekoliko porodičnih letovanja u Kuparima kod Dubrovnika podrazumevalo je da svi svratimo u predstavništvo Srbijanke u Dubrovniku. Mama je zbog posla putovala u Rusiju, u Holandiju, u Englesku, na velike Sajmove u Novi Sad i Zagreb..... Radilo se dosta, ali se od rada dobro i zarađivalo. Sa jednog porodičnog sastanka iz tih materijalno bezbrižnih vremena ostala nam je za uspomenu rečenica da ćemo sa tatinom platom iz Krušika nas četvoro ići na more, a da će nas njena čekati kad se vratimo kući.

Danas su nezamislive količine voća koje je nekada prerađivala Srbijanka. Kolona kamiona koji su posle berbe jabuke dovozili u fabriku u nekoliko sezona protezala se "duplim trakama" čak od Krušikove kapije do ulaza u Srbijanku.

Mama je teško podnela 90-e kada su se sastavni delovi Srbijnake osamostalili u posebne firme. Ništa više nije bilo kao ranije, pa tako ni ta nekada velika firma za koju je baš bila vezana. Političari su u celoj državi odjednom postali bitniji od stručnjaka koji su znali da rukovode proizvodnjom. Posla je bilo sve manje. Mama se mnogo se nervirala zbog direktora koji su promovisali sebe, a fabriku ostavljali u drugom planu. Negde u tom periodu do neprepoznatljivosti ponovo je promenjena ambalaža Srbijankinih sokova u tetrapak pakovanju od 1 litar. Njen komentar je bio da to niko više neće kupovati. Tako je nažalost i bilo.

Na ovoj slici ima samo jedna etiketa iz Valjevske pivare. Nažalost ne sećam se tog tamnog piva s početka 80-ih. Možda je i raritet. Iz kasnijeg perioda u istoj deceniji uz osnovno Valjevsko pivo pamtim da su proizvodili brendove Grand i Ajhinger.

Da su 80-e, kao i za Srbijanku, bile zlatne i za Pivaru zaključujem po staroj izbledeloj tabli iz tog doba koja još stoji na prodavnici na ulazu u krug Pivare. Vredi pogledati ako ste u šetnji u tom delu Valjeva da je to prodajno mesto nekada imalo redni broj blizu 300. Malo li je! Tim pre pošto danas zbog pritiska velikih pivara ne mogu da plasiraju svoje pivo ni po svim kafićima u Valjevu.

Pivara ima tradiciju i dobro je što i dalje pokušava da se izbori za svoje mesto pod suncem. Za svaku pohvalu je to što se ne predaju. Na tom putu najveći teret će im biti vreme u kome predugo živimo pritisnuti strankama i politikom iz svih mogućih uglova. Izgurali su teret jedne neuspešne privatizacije, uspeli uz mnogo muka da nekako stanu na noge, šta će dalje biti teško je prognozirati.

Podgorka Osečina

Osečina - Podgorka

Osečina - Podgorka (Foto: Ivan Jovanović)

Štamparija je u Valjevu uspešno radila etikete za Srbijanku, pa je bilo sasvim prirodno da taj isti posao obavlja i za Podgorku iz susednog mesta Osečina. Ta fabrika je bila manja od Srbijanke, ali je takođe imala sličnu ponudu svojih proizvoda: voćni sirupi, marmelade, žestoka alkoholna pića (pogledati etikete na pratećoj fotografiji).

Možda to sada deluje čudno, ali obe fabrike su 80-ih imale dovoljno posla. U Zapadnoj Srbiji voća je bilo na pretek. Ako ste makar autom prolazili kroz taj kraj mogli ste da vidite samo obrađene, uredno održavane voćnjake. Preađivalo se to voće, pakovali su se proizvodi i prodavali svuda. Danas sve to izgleda mnogo drugačije.

Za razliku od Srbijankinih ne mogu da se pohvalim da sam tako dobro poznavao Podgorkine proizvode. Obožavao sam njihov marcipan s kraja 80-ih. Sećam se samo po etiketama da smo u kući imali njihove rakije, ali to je sve.

Tranzicija je u halama Podgorke počistila radna mesta, ali je proizvodnja posle privatizacije nastavljena reorganizovana kroz nova preduzeća na nekadašnjim temeljaima. Staro ime se zadržalo samo na žestokim alkoholnim pićima. Hladnjača i dalje otkupljuje sveže voće.

Budimka Požega

Užička Požega - Budimka

Užička Požega - Budimka (Foto: Ivan Jovanović)

Relativno blizu Valjeva je i Požega, pa je nekako i tu bilo logično da Štamparija radi etikete za proizvode Budimke. Ta fabrika za preradu voća i povrća (videti neke od proizvoda na pratećoj fotografiji), kao i Valjevska pivara relativno uspešno izlazi na kraj sa mukama tranzicije. Proizvodnja za sada radi. Čini se da je već veoma izvesno da će Budimka, kao i naša Pivara dobiti novog vlasnika u poslednjem talasu privatizacije u Srbiji koji je u toku.

Takovo Gornji Milanovac

Gornji Milanovac - Takovo

Gornji Milanovac - Takovo (Foto: Ivan Jovanović)

Ko iole zna geografiju jasno može da vidi da je tadašnja Valjevska štamparija snabdevala etiketama sve značaje fabrike prehrambene industrije u svom neposrednom okruženju.

Tadašnji kombinat Takovo svako dete u bivšoj Jugoslaviji znalo je po Eurokremu (ceo set etiketa za ovaj proizvod pogledati na pratećoj fotografiji). Odrasli su radije pominjali rakije koje su se prodavale i u inostranstvu (obratite pažnju na nekoliko etiketa tih proizvoda na stranim jezicima). Ova fabrika i danas posle privatizacije ima skoro identičan proizvodni program.

Još neki klijenti Valjevske štamparije

Mešani gradovi i brendovi

Mešani gradovi i brendovi (Foto: Ivan Jovanović)

Da bi se zaokružila priča o Valjevskoj štampariji poslednja prateća fotografija možda je i zanimljivija i važnija od svih ostalih. Na njoj se odlično vidi kako je Štamparija pokušavala da proširi mrežu klijenata i van svog matičnog regiona u tadašnjoj Jugoslaviji.

U Beogradu su radili za PKB (rimer je cela serija etiketa za Vitasok), Beogradsku industriju piva (BIP pivo). Slovenački Slovin iz Ljubljane bio je u tadašnjoj SFRJ zadužen za Cockta-u (punila se u Zemunu i u Krajinavinu iz Negotina) i za Schwepps. Etikete je u Valjevu tada kupovao i Badel iz Zagreba (Marelica koktel sok i Jamnička kisela voda), a takođe i Pelagonija Bitolj iz Makedonije (prerada voća i povrća). Na spisku klijenata bili su i Knjaz Miloš iz Aranđelovca (kisela voda), Vino Župa iz Aleksandrovca, Džervin iz Knjaževca, Zaječarka iz Zaječara.

Snabdevanjem tako velike mreže fabrika ponosila bi se danas bilo koja štamparija sa ex YU prostora. Pitanje je međutim da li je danas moguće doći do takvog poslovnog uspeha.

NAZAD NA VRH