NAZAD NA PRVU STRANU

In Memoriam: Ljiljana Ljiljak (1949-2015)

Ljiljana Ljiljak i Branko Vićentijević
Ljiljana Ljiljak i Branko Vićentijević(foto: Miroslav Jeremić)

U Valjevu je preminula Ljiljana Ljiljak, novinarka, član redakcije Revije Kolubara od njenog osnivanja. Bila je draga prijateljica uredništva i redakcije, žena koja je umela da voli život i prepozna lepotu, da unese osmeh, toplinu, znanje, talenat i mudrost.

Reviji Kolubara i drugim izdanjima izdavačke kuće Kolubara nesebično je doprinosila svojom erudicijom i energijom tokom dve decenije. Neizmerno je pomogla ‐ idejama, inicijativom i kontaktima sa ljudima ‐ i u stvaranju digitalnog izdanja Revije nakon smrti njenog osnivača Zdravka Rankovića.

CC

LJILJAK LJILJANA (Beograd, 3. oktobar 1949), novinar. Otac poč. Đuro Đuka Ljiljak, general, majka Darinka (rođena Nakarada iz Ličkog Petrovog Sela), medicinska sestra.

Završila Valjevsku gimnaziju 1968. godine. Diplomirala na Filozofskom faultetu u Beogradu (1974) i stekla zvanje: profesor filozofije i istorije umetnosti. Radila je najpre u gimnaziji u Ljuboviji kao profesor,; od 1975. novinar u Radio Valjevu. Pisala za lokalnu periodiku: "Susreti", "Tešnjarski glasonoša", "Reč", "Napred", Revija "Kolubara". Najčešće se bavi temama iz oblasti urbanizma, arhitekture i ekologije. Na Festivalu lokalnih radio-stanica Srbije dobijala nagrade za dokumentarne emisije (1978, 1979). U martu 2006. dobila, za uspešan novinarski rad, nagradu Opštine Valjevo.

U braku sa Ivicom Strujićem iz Bugojna, profesorom i prevodiocem (razvedeni). Sin Grgur Strujić (1970), profesor engleskog jezika, pisac, živi u SAD.

(objavljeno u "KO JE KO / WHO IS WHO u Valjevskom kraju 2008.")

* * *

U spomen na Ljiljanu, i njenu ljubav i poznavanje arhitekture, i gradova, a prvenstveno Valjeva i njegovog graditeljskog (i drugog) nasleđa, prenosimo poslednju belešku koju smo sa njom razmenili, krajem januara ove godine, povodom objavljivanja teksta o Grandu i fotografije mozaika koji ga je nekada krasio:

(Foto: Miroslav Jeremić)

Zdravo Lara

Odličan vam je potez sa Ješinom fotkom Granda sa Jalovim mozaikom.

Mislila sam da nema valjane fotografije. Pošto zaboravljamo olako i neodgovorno, valja se podsetiti.

Mozaik je postavljen u čast 150 godina od Prvog srpskog ustanka. Zadatak da osmisli proslavu dobio je od državne komisije, tadašnje, Zuko Džumhur, a njegova je ideja prostor, mesto i najverovatnije mozaik. Državna komisija je te 63-64. godine izradu mozaika poverila tek diplomiranom slikaru i vajaru na FLU Jalu. Bio je to njegov prvi rad van faksa.

Kad se rekonsrtuisao hotel, mozaik je skinut u pločama I pohranjen negde u Jablanici. Namera je bila da se postavi negde na Keju prvog ustanka. Od namere nije bilo ništa a sve potrage - pa i milicije - gde je mozaik nisu dale odgovor.

Taj mozaik je jedno od mojih prvih lepih utisaka o Valjevu kad sam došla da tu živim. Taj mali trg sa Jalovim viđenjem Ustanka bio je povod da dolazim popodne na trg i gledam kolorit i odbleske sunčeve svetlosti od skoro glazirane poršine kamenčića mozaika. Jale se ne seća da je sačuvao nacrte - tako mi je rekao u jednom susretu.

I danas mislim da je taj mozaik na malom trgu kod stare ćuprije (posle belog mosta) najuspešnije ostvarenje posvećeno Ustanku. Valjevo je imalo posle samo još tri takva  uspešna poduhvata. Posle je izgubilo dah.

Ne zameri na ovoj spisaniji ali nešto me pokrenulo da ti to napišem.

NAZAD NA VRH