NAZAD NA PRVU STRANU

Američka pesma o Valjevu

U nastanku ove pesme, i priče o pesmi, učestvovali su: jedan Amerikanac koji je bio u Valjevu pre sto godina; jedan Amerikanac nastanjen u Francuskoj koji nikada nije bio u Valjevu; jedan Valjevac u Kaliforniji; i jedna Valjevka u Beogradu.

Sve je počelo Google pretragom za nečim novim o Valjevu 1915. godine.

CC

Istraživačko iznenađenje da se pronađe pesma na engleskom, o Valjevu pre jednog veka, nastala nedavno, bilo je veliko.

Zahvaljujući društvenim mrežama, autora Džeremi Alan Hokinsa smo pronašli i kontaktirali, a onda je počelo dopisivanje. S obzirom na to da je objavljenje pesme u američkom časopisu bilo već dogovoreno, morali smo da sačekamo da može da bude objavljena i kod nas.

U međuvremenu, ovog proleća, pesmu je za Reviju Kolubara, preveo Grgur Strujić.

Konačno, evo i prilike da pesmu predstavimo:


Džeremi Alan Hokins

 

Valjevo 1915


Negde u avgustu,

kiša koja nam je trebala,

provala,

izmlati krovove,

sakupi se po putevima,

i svi stražari živnuše,

gledajući zidove doline ogrnute

onim šta će postati zelenilo,

uživajući u šljivama

koje sigurno rađaju

kao zalog neke

sutrašnje popodnevne žetve,

sa sve kolicima za jabuke,

pršti po horizontima

napaljenih brda -

do tada jalovih

i posejanih čudnim

semenom ljudi na straži,

štiti od tifusa

i vojske koja će se vratiti

ili možda ne.

Kiša koja nam je trebala došla

je kad ne treba,

ničemu nije služila,

kada je vojska

ostala da seje,

spari seljanke

sa pogrešnim vojnicima,

svaki čovek sa volom

i pozajmljenim plugom,

dok daleki beli gradovi

isflekani mokraćom i povraćankom

kao da žude

za svakom kapi

koju zemlja može da primi

ali smo pobrkali predostrožnosti

sa kukavičlukom;

bez ukrašene sablje

nema ni oficira.

Kiša koja nam je trebala

nahrani čitave doline blata,

polja nabubrela od paprati,

i osećaj težine

u vazduhu i grudima -

toliko plivanja

samo trg preći,

cenjkati se oko jajeta,

marširati ulicama,

putevima do kraljevstava

neopterećenih takvim slobodama

koje samo mrtvi znaju i nose -

cisterne plavi mrka voda.

Interesovalo nas je i ko je autor pesme, kako je ona nastala, i šta o svemu misli sada. Evo te priče.

Džeremi je originalno iz Hadson Velija, oblasti malo severno od Njujorka, koji se pruža uz reku Hadson. Kaže da je to prelepo mesto za zavičaj: mali gradovi, divna priroda i lak transport do onoga što je po njemu (i mnogima, naravno), najvažniji grad na svetu. U nekom momentu je odlučio da istraži i druga mesta, ali kaže da je srećan što je tu odrastao i vraća se u rodni kraj kad god može.

CC

Najpre je studirao književnost na malom umetničkom fakultetu u Ohaju, na Kenjon koledžu. To je mesto poznato kao rasadnik pisaca: rad nekoliko Džeremijevih kolega prikazan je poslednjih meseci u Njujork tajmsu. Kaže da je takvo okruženje je istovremeno uzbudljivo i da stvara osećaj skromnosti. Nakon što je diplomirao na Kenjonu, otišao je na master studije kreativnog pisanja na Univerzitetu u Alabami. Nedavno je stekao i diplomu iz filozofije, na Univerzitetu Strazbur u Francuskoj. U Strazburu predaje engleski jezik studentima arhitekture.

Prvi draft pesme „Valjevo 1915“ nastao je u jesen 2007. godine. Živeo sam u Alabami i čitao knjigu Džona Rida „Rat u Istočnoj Evropi“, koja prenosi njegove utiske sa putovanja po više zemalja 1915. godine. U to vreme, nikada nisam bio nigde istočnije od Italije, i bio sam potpuno ponet onime što je napisao o dolasku u Valjevo. Moram da budem iskren: nešto se čudno dogodilo i jedva se sećam šta je napisao. Knjigu mi je pozajmio prijatelj i od tada nisam bio u prilici da je ponovo čitam. Umesto toga, njegove pripovesti sećam se kroz prizmu moje pesme: tifus, ceđ, vojnici koji oru njive za žene razdvojene od svojih muževa, žetva, i pripovedačeva sposobnost da predvidi budućnost, odnosno okupaciju koja se ubrzo desila. Ili se možda loše sećam? Ono što sigurno znam je da su ove slike postale deo mog tihog protesta protiv narativa kakve često čujemo u Americi, a koji se do u detalje bave ekonomskim razlozima za ulazak Engleske i Francuske u rat, ali koji po pravilu celu Istočnu Evropu naziva „Balkan“, koji opisuje kao „bure baruta spremno da eksplodira“. Ta vrsta razmišljanja ne samo da previše pojednostavljuje realnost, nego je i neodgovorna."

Kada je reč o tehnici sa kojom sam u ovoj pesmi eksperimentisao, u pitanju je preklapanje slika, nastojeći da u slojevima ređam jedan istorijski momenat i vremenski trenutak sa savremenim emotivnim situacijama, i obrnuto. Nisam siguran u kojoj meri sam uspeo, ali u svakom slučaju poenta je da bi pesma trebalo da ima dva vremena i dva mesta - 1915. u Valjevu i 2007. u Tuskaluzi, Alabama - s tim što je ovo potonje (nadam se) potpuno skriveno u ovom prvom. Kiša, međutim...to je kiša u Alabami, mada sam ja izbrisao sve oznake koje bi pomogle čitaocu da to znaju.“

Da li ga je neko nekada pitao gde je to Valjevo iz njegove pesme?

Zanimljivo je što me pitaš da li su ljudi nekad poželeli da znaju gde je Valjevo; ako i jesu, nisu pitali mene! I to je na neki način olakšanje, jer Valjevo u mojoj pesmi mora da je neobična predstava onoga kakvo je Valjevo zaista bilo 1915. godine, propušteno kroz filter literature, i kakvu god da ima relaciju prema današnjem Valjevu. Uz malo sreće, imaću priliku da ga uskoro posetim, i možda sa radošću utvrditi da je pesma potcenila pravo mesto.“

Ove godine navršava se jedan vek od vremena o kojem je pisao.

Tek nedavno sam shvatio da je prošlo sto godina od događaja o kojima je Džon Rid pisao, i koji su potom završili i u mojoj pesmi. Bio sam naravno svestan obeležavanja stogodišnjice rata u Evropi, ali svakako nisam napisao pesmu za tu priliku. Kad sam pisao te stihove, 2015. godina bila je još daleko. Sada, kad smo u njoj, nadam se da moja pesma može da pozajmi nešto od značaja ovog trenutka. Povrh svega, van bilo čega što mogu da kažem o pesmi, osećam duboku odvratnost prema ratu, i ako obeležavanja stogodišnjice treba da imaju neku ulogu, to je da nas zabrinu, veoma zabrinu, da bi smo mogli zaboraviti šta su nas prošli ratovi naučili. Ako moja pesma može tome na bilo kakav skroman način da doprinese, bio bih zadovoljan, ako ne baš srećan.“

Pesma je originalno objavljena u časopisu Waxwing

NAZAD NA VRH