NAZAD NA PRVU STRANU

Valjevka na prestolu: Persida Karađorđević (3. deo)

Krunisanje kralja Petra, Persidinog i Aleksandrovog sina, 1904. godine
Krunisanje kralja Petra, Persidinog i Aleksandrovog sina, 1904. godine(foto: Wikipedia)

Iako je kneginja Persida i u očevoj i u muževljevoj kući mažena i ukazivana joj svaka nežnost, začudo je raspolagala sa nekom otpornom snagom i borbenošću koja nije uobičajena kod žena.

Još se Svetoandrejska skupština nije okupila a u vazduhu se osećalo neko vrenje i uzbuđenje. Sve više knez se uzima na nišan i sa raznih strana ukazivalo se neprijateljsko raspoloženje, pa su se vlasti zabrinule. Jedno veče upravnik policije Nikola Hristić dođe kod kneza da mu referiše, pa mu nagovesti neko komšanje među narodom, tražeći dozvolu da preduzme neke potrebne mere. Ali se knez ustručavao da bilo šta efikasnije naredi. Tom razgovoru beše prisutna i kneginja Persida, stavljajući se na stranu Hristićevu za energičnije postupanje vlasti. Jedna od sveća koje su gorele poče da puckara, a knez prstima ispravi fitilj kako bi sveća ravnomerno gorela ne osipajući se na jednoj strani. Ali tom prilikom knez se malo opeče pa poče duvati u prste. Kneginja se nasmeši, pogleda u Hristića pa reče: „Vidite li kakav je slabić, a gledajte mene...” pa rukav od haljine zagrnu do ramena, i golu ruku stavi na plamen sveće, i kad koža na kneginjinoj ruci poče da cvrči, Hristić skoči sa stolice pa ugasi sveću i onda joj blago zameri što tako radi.

Kleopatra Karađorđević, ćerka Perside i Aleksandra

Kleopatra Karađorđević, ćerka Perside i Aleksandra (Foto: Wikipedia)

Pri zasedanju Svetoandrejske skupštine, njena delegacija došla je u dvor i zamolila kneza da se povuče sa prestola i potpiše ostavku koju su mu pružali. Knez se međutim beše jako uznemirio i neprestano izbegavao da tu hartiju primi u ruke, i jureći po odajama stalno je hukao ne znajući šta da radi. Svi dvorjani iz kamarile bili su izgubili prisustvo duha, oklevajući šta da savetuju kneza. Jedino kneginja Persida ostala je prisebna i neprestano prateći kneza po odajama šaputala mu u uši, da upotrebi vojsku i rasturi skupštinu. Neka naredi Jovanu Lukavčeviću, načelniku vojske, koji mu je bio pašenog i Kosti Nenadoviću zapovedniku artiljerije, koji mu je rođak po ženi, da ako treba i pucaju na skupštinu i ovu svakako rasture. Jedan Obrenović tako bi sigurno postupio u sličnoj situaciji. Ali je knez Aleksandar gurao od sebe ženu i ne pomišljajući da prihvati njen savet. A kad je knez pobegao Turcima u grad, iskradavši se od kneginje, ova je pokušala da ga vrati, ali je sve bilo kasno i on je bio izgubljen, jer mu je nedostajalo hrabrosti a zahvatila ga je bila i sentimentalnost.

U emigraciji kneginja Persida je takođe imala dosledan stav. Dok se knez Aleksandar mirio sa situacijom i čak bio u stanju da pregovara sa knez Mihailom, kneginja Persida nije htela ni da čuje za bilo kakav kompromis. U borbi sa Obrenovićima njena je parola bila „sve ili ništa”. Kako nije imao dece u braku a želeo je da skine s dnevnog reda borbu između dve dinastije, knez Mihailo je predlagao eks-knezu Aleksandru, da svoju sestričinu Katarinu Konstatinović (u koju će se kasnije sam zaljubiti) uda za Petra, sina Aleksandrovog, pa da dete iz tog braka učini svojim naslednikom. Knez Aleksandar bio je voljan za jednu takvu spasonosnu ideju – kako je on mislio. Ali je kneginja Persida unapred odbila tako nešto. Isto tako, knez Mihailo je predlagao, da se oženi Jelenom, kćerkom kneza Aleksandra, što bi takođe dovelo do mira između dinastija. Ali je kneginja Persida i to energično odbila. Ona nije htela ni u kom slučaju da svoju kćerku udomi za jednog Obrenovića. Ona je videla da knez Mihailo nema naslednika, a isto je tako osetila da akcije kneza Mihaila u narodu ne stoje najbolje i da on ima ozbiljnu opoziciju prema sebi, pa je verovala da će njen čas ubrzo doći. Tako ona potpomaže svaku akciju koja bi išla protiv Obrenovića. Kralj Petar pričao je Iliji Đukanoviću, da je Milovana Jankovića i Vladimira Jovanovića za vreme njihove emigracije u Ženevi, i njih i njihov list finansirala kneginja Persida, i to bez znanja kneza Aleksandra. Isto tako kneginja je pomagala i list „La Republique”, koji je izdavao u Parizu Dragiša Stanojević.

Beč krajem XIX veka

Beč krajem XIX veka

Kneginja Persida nije prezala ni od zavere samo da bi se Obrenović sklonio sa predstola i da bi na njega došao njen muž ili sin. Kad je posle Svetoandrejske skupštine i ona morala poći u emigraciju i pošla u kolima na pristaniše, na putu za Zemun, onaj narod iz beogradskog podzemlja, koji je pod komandom nekog Filipa Stankovića, političkog kondotijera, imao ulogu da čuva skupštinu, sad se okomio na Persidu, preteći joj i grajući protiv nje, tako da se ona nalazila u neugodnoj situaciji, iako je pokušavala da ga razgali glasno izvukujući: „Zbogom narode”! Ali joj to nije pomoglo od ove nahuškane rulje, da se slučajno tu nije našao Filip Stanković, koji je odstranio rulju od kneginjih kola i sam je dopratio do pristaništa. Kneginja je zapamtila tog čoveka i bila mu je vrlo zahvalna. Međutim, Filip Stanković bio je vrlo pokvaren i tip svoje vrste. Njemu je politika služila za egzistenciju. Kad je po dolasku u Beograd knez Miloš i knez Mihailo podneo oboma neobično veliki račun za svoje zasluge za vreme Svetoandrejske skupštine, oni su ga najurili. A on je sad počeo raditi protiv njih. Ko mu je više plaćao, bio je na toj strani. Znajući da je u ovom teškom momentu po kneginju Persidu, ovu zadužio, on je se nekako približi i predloži da radi protiv kneza Mihaila. Kneginja Persida u svojoj mržnji na Obrenoviće a ne ocenivši realno mogućnosti istog Filipa, preda mu 2.000 dukata da radi protiv kneza Mihaila a za njen račun. I njen otac Jevrem Nenadović, i njen muž knez Aleksandar, kao i njen zet Kosta Nikolajević jako su se ljutili kad su čuli za to, i kneginji oštro zamerili, ali se ona nije obzirala i produžila je da radi u tom pravcu. Nije utvrđeno da li su u zaveru protiv knez Mihaila, učestvovali i braća kneginje Perside, Mladen i Sima, iako su osuđeni na smrt i streljani. Ali, ako su oni zaista bili u zaveri, onda je to bilo samo pod uticajem njihove sestre kneginje Perside.

Kneginju Persidu utukla je žalost zbog tragične smrti braće. A kako je liberalna stranka sa svojim vođom Jovanom Ristićem dovela na presto Milana, sina Miloša, a unuka Jevrema Obrenovića, koji je kao dečko učio nešto u Parizu, taj se režim stabilizirao i konsolidovao tako, da je kneginji Persidi bila onemogućena svaka akcija u budućnosti. Ona je još stigla i uspela da bude primljena u audijenciju kod austrougarskog cara Franje Josifa, da bi protestvovala zbog gonjenja njenog muža od mađarskih vlasti, koji su se opet iz političkih razloga stavili na stranu novog režima u Srbiji. A onda se, izgubivši svaku nadu za bilo kakav uspeh, povukla i tiho u Beču umrla 29. marta 1875. godine.

Tekst je prvobitno objavljen u knjizi “Valjevke”

Prvi deo

Drugi deo

NAZAD NA VRH