NAZAD NA PRVU STRANU

Sećanje: Zdravko Ranković

Zdravko
Zdravko (foto: Đorđe Đoković)

Istorijski arhiv Valjevo je u svom Glasniku, broj 48 (2014), objavio dva teksta o Zdravku Rankoviću. Prethodno smo preneli Doprinos Zdravka Rankovića istoriji fotografije u Valjevu, Branka Matića. Ovog puta, uoči godišnjice smrti Zdravka Rankovića, prenosimo In Memoriam koji je napisao Milorad Radojčić.

Poznati novinar, neumorni hroničar, prilježni publicista i uspešni izdavač Zdravko Ranković, bio je i višegodišnji saradnik našeg časopisa. Preminuo je 17. avgusta 2014. godine u Valjevu, posle duge i teške bolesti a sahranjen sutradan na Novom groblju u Valjevu.

Rodio se 2. septembra 1944. godine u Sankoviću kod Mionice, u seoskoj porodici Ljubinka i Danice (rođ. Jovanović iz Sankovića). Rano je ostao bez oca. Osnovnu školu učio je u Sankoviću i susednoj Mionici. Gimnaziju je završio u Valjevu 1963. godine. Studirao je književnost, prava i istoriju umetnosti. Zbog ozbiljno narušenog zdravlja često je odsustvovao sa studija i dosta vremena provodio na lečenju u Sloveniji. Završio je Višu upravnu školu.

Foto iz 1966.

Foto iz 1966. (Foto: Slobodan Lazić)

Foto iz 1966.

Foto iz 1966. (Foto: Slobodan Lazić)

Od rane mladosti dosta je čitao i isticao se razboritošću, pismenošću i obaveštenošću. Novinarsku karijeru započeo je 19. maja 1969. godine u Redakciji Radio Valjeva, gde je uglavnom pratio događaje i zbivanja u kulturi i umetnosti. Od početka radnog angažovanja imao je i kritičan odnos ne samo prema svakodnevici već i prema prošlosti. Rado je učestvovao u kulturnom i društvenom životu lokalne sredine i šire. Poveravane su mu razne odgovorne dužnosti u kolektivu i van njega, kao što su: sekretar osnovne organizacije SK, predsednik Zbora radnih ljudi Radio Valjeva, član uprave KUD Abrašević, član Predsedništva Kulturno-prosvetne zajednice Valjeva, Programskog saveta Jugoslovenskih susreta amatera Abrašević, člana Predsedništva Opštinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Valjeva itd.

Sa Zoranom Joksimovićem i Milošem Crnjanskim

Sa Zoranom Joksimovićem i Milošem Crnjanskim

U proleće 1983. godine postao je direktor, glavni i odgovorni urednik Radio Valjeva i uporno nastojao da obogati i poboljša kvalitet radio progra-ma. Od 1986. do 1990. godine bio je direktor Novinske i radio ustanove Napred u Valjevu. Posle razdvajanja OOUR Napred i Radio Valjeva ponovo je direktor Radio Valjeva, a sa te dužnosti je smenjen 1992. godine iz političkih razloga.

Sa Milanom Jankovićem i Vojislavom Jovanovićem osnovao je Agenciju Valjevac u Valjevu koja se bavila marketinško-propagandnim i izdavačkim poslovima. U okviru nje maja 1994. godine pokrenuo je Reviju Valjevac, koja je izlazila svakog prvog dana u mesecu. Nakon četvorogodišnjeg zajedničkog rada se osamostaljuje i 11. januara 1996. obrazuje Izdavačko preduzeće, kasnije društvo Kolubara u Valjevu čije bio vlasnik, urednik i direktor do kraja života. Jedan je osnivača udruženja koje okuplja lokalnu štampu Lokal pres, sa sedištem u Kragujevcu. Prvi je dopisnik Novinske agencije Beta iz ovog kraja, od početka njenog rada do kraja 2001, kada mu se zdravlje ozbiljno narušilo. Kao jedan od osnivača Rotari kluba Valjevo (1996) bio je jedan od njegovih najuglednijih članova.

Bio je drag i duhovit čovek, neposredan i komunikativan, uvek spreman na šalu, druženje i razgovor. Imao je mnogo poznanika i prijatelja. Po prirodi vispren i snalažljiv, lukav i optimista, brzo je mislio i još brže reagovao, pa je i u najsloženijim situacijama nalazio odgovarajuća rešenja.

Mada je u karijeri bio i urednik i direktor, Ranković se najradije predstavljao kao novinar, jer je novinarstvo voleo izvan svega. Umeo je da odabere aktuelnu i zanimljivu temu, imao poseban istraživački nerv i ugao posmatranja. Posedovao je izuzetnu energiju, jako razvijene radne navike. Kao novinar nesebično je prihvatao mlađe kolege, rado im pomagao uz blagu reč i prijateljski savet, pa su mnogi od njega novinarski zanat učili.

Sarađivao je u više elektronskih i štampanih glasila, a neke je i uređivao. Mada je prevashodno bio radijski novinar nije često koristio mikrofon i kasetofon. Umeo je da pažljivo sluša sagovornike i odabere ono što je najbitnije i najzanimljivije. Rado je pisao i za štampane medije. Pisao je i u najdugovečnijem valjevskom nedeljniku Napredu, gde se uglavnom bavio istraživačkim novinarstvom, pa se i sada pamte njegovi feljtoni, serijali, kolumne (Tragom, stranci, muzika i muzičari, pozorište, fotografi, Slovenci u valjevskom kraju...). Zato nije bio običan novinar.

Najviše se angažovao oko pripreme nezavisnog mesečnika Revije Valjevac koja je januara 1996. godine promenila ime u Revija Kolubara. Pod njegovim uređivanjem izašlo je 244 broja tog glasila. Navedena revija se bavila savremenim i istorijskim događajima i ličnostima, iz svih vidova života ovog kraja. Prosečno je štampa na 52 strane, a povremeno imala i zanimljiv dodatak. Bila je namenjena građanima svih šest opština Kolubarskog okruga i dijaspori.

Za svoje priloge i emisije dobijao je nagrade i druga priznanja. Između ostalog dobio je nagradu Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu (za izveštavanje sa vojne vežbe Podrinje 74); Festivala Udruženih radio-stanica Srbije 1981 (glavna nagrada), Mioničke opštine (2003) i Nagradu grada Valjevo za novinarstvo 2007. godine.

Još kao novinar Radio Valjeva pokrenuo je izdavačku delatnost u toj radiodifuznoj ustanovi. Izašla je edicija Kultura u prošlosti valjevskog kraja (tri knjige), a nešto kasnije i knjiga Zanatstvo i druge samostalne privredne delatnosti u valjevskom kraju. Kao zaposleni u NRU Napred napisao je i svoje prve istorijske knjige: Vek valjevskog štamparstva (1985) i Biblioteke u valjevskom kraju (1989).

Pokrenuo je i izdao 24 broja godišnjaka Velikog narodnog kalendara Kolubara, koji predstavlja zbornik radova o raznorodnim pojavama i događajima u prošlosti i sadašnjosti Valjeva i Valjevskog kraja i o značajnim Valjevcima. Njegova prva dva broja izašla su u Radio Valjevu, a sledeća četiri pod nazivom Valjevac u istoimenoj agenciji. Od 1997. godine izlazio je pod nazivom Kolubara i kao izdanje ID Kolubara. Poslednjih godina težio je da Kalendar ima i dodatak najčešće preštampanu neku staru i retku publikaciju.

Zdravko u Kolubari

Zdravko u Kolubari

Zdravko Ranković je pisao i priređivao knjige. Pored već pomenutih autor je knjiga: Valjevski kraj u 20 veku – hronologija (2002), Mioničko školstvo 1864-2004 (2004), Pozorište u Valjevu 1860-2010 (2010), Valjevke (2013. i 2014). Priredio je i dva leksikona Ko je ko u Valjevskom kraju – Who is Who sa biografijama po 333 najznačajnije ličnosti (2006. i 2008). Treće izdanje tog leksikona sa 303 biografije objavio je kao dodatak Kalendaru Kolubara za 2013. godinu.

Uz pomenute: Kultura u prošlosti valjevskog kraja i Zanatstvo i druge samostalne privredne delatnosti u valjevskom kraju; priredio je: Selo – Kolubara, Podgorina, Tamnava i Kačer (1993) Mionica i Mioničani (1995); Našoj preblagoj Desanki (1993); Ratovanje Petog pešadijskog puka „Kralja Milana“ 1912-1920 (1998), Valjevska pivara (2000) i Mionica: od kuće do kuće – uoči Drugog svetskog rata (2006). Sarađivao je i na nekoliko knjiga na kojima je bilo angažovano više autora poput: Osnovne škole u valjevskom kraju II knjiga (1986), Valjevska biblioteka 1868 – 2008 (2008); Fotomonografija Mionice: Zavičaj vojvode Mišića (1911) i sedam knjiga Valjevskog almanaha, koje je izdalo Udruženje Valjevaca u Beogradu itd.

Pripremao je i izdavao prigodne knjige: Valjevska opština 1839- 2003 (2003), Valjevske gimnazije 1869-2004 (2004); Valjevska bolnica – Spomenica o njenoj 140. godišnjici 1867-2007 (2007), Vek valjevske železnice 1908-2008 (2008), Regionalna privredna komora (2008), Lajkovac (2008), Valjevski okružni sud 1809-2009 (2009), Grad Valjevo (Valjevo 2011), Valjevski mladi istraživači knj. I i II, (2009. i 2012), Lajkovačka biblioteka 1848-2013 (2013) i Prvi valjevski gimnazijalci (2014).

Svoj rodni Sanković ovekovečio je u devet godišnjaka Selo Sanković (1999, 2000, 2001, 2002, 2003, 2004, 2005. i 2007 (dvobroj), i tako ga učinio jedinstvenim u Srbiji. Osim raznovrsnih priloga o događajima i ljudima vezanim za Sanković, svaka sveska donosila je i dodatak, obično rodoslove tamošnjih porodica. Pokrenuo je, pripremao i objavljivao ediciju Selo koja predstavlja kolekciju knjiga o selima Kolubarskog kraja, a u kojoj su objavljene knjige: Krčmar (2004), Ključ (2006), Markova Crkva (2008), Komanice (2009) i Virovac i Virovčani (2010), i Vrtiglav (2011).

Uz knjigu Valjevski kraj u 20 veku – hronologija, njegovo najznačajnije delo je Biografski leksikon valjevskog kraja koji je izašao u tri knjige, odnosno 19 svezaka, i objavio oko 1.800 biografija znamenitih ličnosti. On je već sada važan, a u budućnosti biće još dragoceniji izvor raznovrsnih podataka o životu, radu i delima mnogobrojnih ličnosti rođenih u ovom kraju ili na drugi način vezanim za njega. Izašle su tri od četiri planirane knjige i velika je šteta što nije bilo razumevanja i podrške da se ovaj izdavački poduhvat okonča bez obzira na neke mane i nedostatke.

Izdavačka kuća Kolubara izdala je 59 knjiga. Pored svojih rukopisa objavljivao je i tekstove poznatih i drugih autora. Od decembra 2002. godine ID imalo je internet prezentaciju, iz čije arhive se mogu pročitati delovi pojedinih članaka objavljenih u starijim štampanim izdanjima.

Zdravko Ranković bio je čest i drag gost Međuopštinskog istorijskog arhiva Valjevo istražujući teme kojima se bavio. Imao je nerv za ono što treba istražiti, sakupiti i objaviti. U ovom Glasniku objavio je sledeće radove: Dnevnici valjevskih partizana (13-14), Novine valjevskih partizana (15-16), Tekstovi iz lista „Partizan“ (15-16), Omladinski klub intelektualnog rada (17), Fotografija u Valjevu i valjevskom kraju do 1918 (18), Fotograf – amater Danilo Cibić (19), Živorad Grbić, horovođa i muzički pedagog (26-27), Valjevsko pozorište Dragutina Krsmanovića (28-29), Okružno narodno pozorište 1947. (30) Dobrovoljno društvo za teatarska predstavljanja (1860) (33) i Ubsko dobrovoljno pozorišno društvo (37). Od broja 15/16, do 20/21, ovog časopisa bio je član njegovog redakcionog odbora i urednik.

Zdravko

Zdravko (Foto: Đorđe Đoković)

Iza sebe ostavio je suprugu Novku (rođ. Petrović iz Rušnja kod Beograda) nastavnicu matematike u penziji; kći Larisu (1971) magistra sociologije – medijskog analitičara i sina Ljubinka (1973), diplomiranog inženjera arhitekture i tehničkog urednika Kolubarskih internet novina; unuku Sofiju i unuka Pavla.

Bio je istoriograf i zavičajni enciklopedista. Kako to nedavno napisa poznati novinar Miloš Jevtić, Zdravko Ranković je bio – sumnje nema, to treba reći – odvažna, smela, uporna, inteligentna, hrabra, vredna i duhovno bogata ličnost. Nije samo angažovano pisao već je preduzimao i vodio mnoge akcije. Po rečima kolege i prijatelja Radoša Glišića bio je poseban, neponovljiv, retka pojava na našim prostorima. Po nama, uradio je mnogo, reklo bi se i više nego pojedine kulturne institucije i zaista zaslužuje priznanje i poštovanje. Zato treba naći načina da mu se primereno odužimo i njegovo delo trajno sačuvamo.

Dana 27. marta 2015. godine saopšteno je da u Valjevu osnovana Fondacija Zdravko Ranković, koja će raditi na očuvanju njegovog lika i dela, očuvanju istorijske i kulturne baštine Valjeva i valjevskog kraja, promovisanju i unapređenju javnog informisanja itd. Postavljene zadatke realizovaće kroz dodeljivanje priznanja za rad na poljima novinarstva i izdavaštva stvaraocima iz Valjeva i okoline, promociju i izdavanje novih dela, sređivanje i prezentaciju dokumentarne građe koju je prikupio Zdravko Ranković, sprovođenje projekata za očuvanje istorijske i kulturne baštine ovog kraja i slično. Radom Fondacije upravljaće Upravni odbor u sastavu predsednik dr Zoran Jokić, lekar i članovi Radoš Glišić, novinar i dr Miroslav Paunović, advokat.

Milorad Radojčić

NAZAD NA VRH