NAZAD NA PRVU STRANU

Noć ispred Petničke pećine

Za momenat moram da se vratim u svoje divno devojaštvo. Došao je Prvi svetski rat. Cela moja porodica i iz Šapca očevi i iz Beograda majkini bili su t.z. bežanija u Valjevu. Okupacija, ja maturant.

Sima Pandurović

Sima Pandurović

Tu doživljujem jedno veliko osećanje i ljubav, ne toliko ljubav s moje strane, koliko sam ja bila voljena: susret sa Simom Pandurovićem. Imala sam 18 godina, maturant. O tome se na dugačko i široko govori u mome romanu. Svi tadašnji srednjoškolci i studenti sećaju se i dan danji te velike ljubavi. Čitave dve godine ja i Sima smo bili danonoćno nerazdvojni prijatelji.

Evo jedne doletele asocijacije na te dane. Bilo je to u selu Petnici kod Valjeva gde je bila učiteljica moja Ruža, moja najbolja drugarica iz detinjstva, kći direktora šabačke gimnazije Ljube Pavlovića. Letnje veče kad se širi miris senokosa, zrelo žito miriše na žetvu, julsko mirišljavo zvezdano veče kad svici lete na sve strane, parajući svojim zlatnim telom mirisni julski sumrak. Pred veče je jedno čitavo srednjoškolsko društvo pošlo «sa Darom i Simom» kod Ruže. Među njima i naša mnogo glasovna Desanka Maksimović. Posedali smo na brdašcu ispred Petničke pećine. Svako je imalo svoga para. Desa je volela Dragoljuba Obradovića, njenu prvu ljubav. Bilo nas je 6-8 ljubavnih parova.

Desanka Maksimović

Desanka Maksimović

Vetar je žamorio među lišćem. Sve je bilo prožeto životom: drveće, lišće, cvetni svet u travi i mali mravi, koji su puzili po stabljičicama cveća u kome smo mi sedeli, noćni leptiri i vilinski konjici i milijarde bubica sa svojim prozirnim krilcima. Sve je uživalo u ovom kratkom ali srećnom životu. Sve je bilo blesak i sjaj. Svi smo sedeli nepomični, polu naslonjeni jedno na drugo, držeći se za ruke i anestezirajući srce u korist mozga. U šumi je vladalo začarano carstvo kao iz bajke. Duboka harmonija vladala je u prirodi, te je mi osetismo i u nama samima. Moja plava glava sa velikim i punim viticama počivala je na Siminim grudima. Tada se najednom iz mojih grudi prolomiše zvuci tragične romanse Rahmanjinova: «Oh ne, molim te, ne odlazi, sav je bol ništa prema rastanku».

Tada na Siminim grudima, premda sam bila više voljena, no što sam volela, mislila sam da ću u životu na miru u sanjalačkom blaženstvu izgraditi svoju sreću. Čekala sam čoveka koji će biti dovoljan da mi ispuni život, ne sanjajući da to neće biti u stanju čovek nego dete – moja Dušica. Simu sam nekako čudno volela: osećala sam u njemu nešto od onog tajanstvenog bivstva.

Zapamtila sam kroz ceo život tu noć ispred Petničke pećine iz koje je izvirala potajna slast čežnje. I sada kada pomišljam na nju i na moju glavu na Simiim grudima jeza miline prožima me svu. O nisam tada ni slutila da je i taj veliki Sima jedan od «zlih duhova», jer tom ljubavi je bila zapečaćena moja književna slava i lovorovi venac jednog istinskog i pravog pesnika. I dok smo uživali u toj simfoniji u molskoj belini julske zvezdane, mirišljave noći, koju su parali svici (ah, ti svici, mnogo ih volim!), Sima Pandurović lagano spusti moju glavu opervaženu teškim plavim viticama, glavu osamnaestogodišnje sanjarke, skoči i odlete u mrak. Ćutala je zaljubljena mladost sažimajući u sebe simfoniju julske cvetne zvezdane noći.

CC

Iz daleka dolazio je naš veliki pesnik noseći u rukama plameni krug: to su bila svetla fosforna tela svitaca užljebljena na lepljivoj travi, od kojih je Sima napravio dijademu za mene. Kao u nekom antičkom ritualu stavio mi je tu živu zlatnu dijademu na glavu. Čini mi se da mi je te noći sa tom vatrenom dijademom stavio trnov venac Isusa Nazarećanina na glavu.

CC

Skoro dve godine «išli smo ja i Sima». Ali jednog dana, sećam se, vraćali smo se u sumrak sa valjevske Pećine, oh, toga dana, susrete nas gospođa Brana. (Simina g-đa supruga, a posle skoro dve godine sasvim prirodno da je to postalo naizdržljivo za ženu. Kasnije sam je potpuno razumela i pravo joj dala.) Baš na samom mostu, stade gordo žena ispred mene, isprsi se i podviknu mi: «Vrati mi muža». Više ništa nisam čula. U mal se nisam onesvestila. Zatim se, sećam se, okrete Simi i poče da ga grdi najpogrdnijim i najbrutalnijim rečima, tresući se od besa ljubomore; pa ga najednom strahovito grubo ščepa za rukav i povede sobom. Tako se svršio moj i Simin ljubavni san.

Darinka M. Odović

Iz uspomena zaboravljene pesnikinje Darinke M. Odović koje se nalaze u Narodnoj biblioteci Srbije. Delimično jedino su objavljene u Reviji «Kolubara» (maj 2002).

Ovaj tekst u celini je objavljen u knjizi Valjevke.

NAZAD NA VRH