NAZAD NA PRVU STRANU

O snimanju 'Priča iz Nepričave'

Više od četiri decenije u Dečjem programu RTS autorski sam radio, ili samo uređivao sijaset emisija i serija različitih žanrova. Najbolji, ili makar najomiljeniji moj urednički posao, čini mi se, bila je serija „Priče iz Nepričave“, scenariste i reditelja Aleksandra-Ace Antića.

Ekipa odsela u valjevskom hotelu „Narcis”, sa snimanja se vraća tek predveče. Zoran ne izlazi iz lika Seljaka, ne skida kostim, ni kad prolazi valjevskim korzoom, niti u hotelu. Šeširče nakrivo, košulja se delimično izvukla iz plavih platnenih radničkih pantalona, na nogama kondure (opanci gumenjaci). Valjevci ga gledaju sa velikom sipatijom - Zoran je „naš čovek”.

Milenu svi pogledi prate s divljenjem, njoj pomalo neprijatno, skromna osoba. Na snimanju bez ikakvih izvoljevanja, tiha, vredna, posao uvek obavljen bez graške.

Hotel Narcis

Hotel Narcis

Radni dan redovno se oduži na više od osam sati, ali, uglavnom, niko se ne buni. Ekipa voli i živi za to što snima. Ruku na srce, nije tako baš uvek.

Aca? Junački izdržava, sigurno vodi posao, poštuje plan. Zdravlje ga ne izdaje, a pamet ga kao i uvek savršeno služi. Uživanje je gledati ih – izvođače i ekipu – na delu. Genijalni glumci, snimatelj Voja Lukić majstor, pouzdan reditelj koji u tančine zna sve šta hoće...

A iz snimljenog materijala naslućuje se izuzetan rezultat: jednostavno, al’genijalno!

Sve vreme kad nije pred kamerom, Zoran ćaska s Nepričavcima, skida fazone, krade manire, mimiku, gestikulaciju, upija melodiju jezika, sa onim čarobnim valjevskim dužinama. On je, inače, rodom Zaječarac. Ali, ne može baš sve da teče skroz glatko, zar ne?

Jednog dana, u Beogradu na Televiziji, Srba Čuturilo me zaverenički odvaja na stranu: „Idemo smesta u Nepričavu, nikom ne govori, ni šofer ne zna gde nas vozi, hoću da banemo iznenada, čujem da su se opustili, kasne s planom, ekipa izgleda šljema ljutu sa seljacima... Idemo da vidimo šta je i kako je, a ti se spremaj da žandarišeš!”

Ćutimo usput. Parkiramo se na Valjevskom putu, šunjamo se okolnim stazama, kroz šljivike, do deda-Lekinog dvorišta gde se snima – da iznenadimo zabušante. Virimo kroz neko grmlje. Kad ono tamo – stanje redovno: Aca nešto objašnjava Zoranu, Mileni seljanke pokazuju neki vez, scenograf Mića Hadžić zatvara ćurke u ogradu, snimatelj Voja Lukić dernja se po običaju na rasvetljivače, a seljaci puše okolo u tišini, naučili da se ne kikoću i ne dobacuju, jer se posle sve čuje na snimku. Srba i ja se zgledamo - posredi je, znači, trač, ovde svi vredno rade. Nikad mi Srba nije rekao ko je opanjkavao ekipu. A tome nekom šta je rekao – mogu samo da zamislim; Srba je bio prek čovečuljak.

Nepričavci i Nepričavke

Seljaci Acu već odavno tretiraju kao svoga, ali sad su usvojili i ekipu, i sve glumce. Domaćin i domaćica kod kojih se snima tog dana, ponašaju se prema „dođošima” kao prema dragim gostima. I pripomažu.

Sećam se, priprema neke scene. Rekviziter domaćici daje instant projino brašno da ispeče proju za narednu scenu. Ona pođe, zastane, dvoumi se, gunđa nešto u nedra, ali zauzetog Acu ne usuđuje se da prekida, razgalamljenom Voji Lukiću ne sme da priđe, gleda kome će, ja sam bio nekako najmlađi, meni će:

  • Ne’da valja, sine, di mož pro’ja od žuta kuruza?! Tačno. Rekviziter se uzruja: dok ode do prodavnice, pa ima li tu uopšte belog projinog, a do Valjeva nema kad...

Umeša se domaćica:

  • Ama, imam ja brašna od bela kukuruza, samo ne smem dok ne upitam... I otrča da mesi proju od svog brašna. Pošto je rekviziteru vratila kesu onog kupovnog žutog brašna.

Zoran kao komšija Nepričavac

Najslađa anegdota iz tih davnih dana mi je ono sa Zoranom. Pozovu Acu sa saradnicima u Slovac, bila neka preslava. Napolju sastavljeni stolovi, slamaju se od ića i pića. Sedi se na klupama bez naslona – odozgo daska na dve daske, što služe kao nožice.

Petnaestak ljudi iz ekipa pomešalo se s domađim svetom. Na jednoj klupici našao se Zoran s nekom bakom. Domaćom. Zapodene se razgovor. A, podsećam, Zoran kostim ne skida, dvadeset četiri sata ostaje u liku Seljaka, govori varijantu srpskog – „okolina Valjeva”. Elem, baki se Zoran učini poznat. Očito joj poznat s televizije, samo što se baka toga ne doseća, već misli da je to neki Nepričavac, čiju familiju mora znati. I počne raspitivanje – od kojih je, čiji je. Zoran malo opio, raspoložen, zaigra se, vrda sa odgovorima, izigrava šaljivu tajanstvenost, zadeva. A baka iz petnih žila zapela da ga identifikuje. U igru se uključuje sve više prisutnih, zabavljaju se, niko Zorana ne ofira. I ko zna kako bi se ta zafrkancija okončala, da se baka, zbog nečega, ne pridiže naglo s klupice. Zoran je sedeo na onom krajičku koji nema oslonoca, a klupa se ponaša kao klackalica – slobodan kraj bez bake sunu uvis, a Zoran geknu na zemlju k’o dulek. Grohotan smeh. Zoran mrk, sedi. Ne beše mu pravo što se njemu – dotad protagonisti zabavnog šegačenja s bakom – sad svi smeju. A ne može na brzinu da smiksli neku efektnu „vađevinu”. Te se samo bez reči diže i šišnu, ode.

Serija za sva vremena

Od snimljenog materijala (i malko dosnimljenog) montažer Pera Aranđelović sklopio je osamanest divnih epizoda.

Svakom novom naraštaju to valja uredno repreziritati. Nema više ni takvog sela. Onih lepih reči, običaja i predmeta sve je manje, odlazi to polako u istoriju.

Ali, na svu sreću, seriju imamo. Biće ona kad-tad i digitalizovana, pa tako sačuvana za budućnost kao dragocena baština celog naroda srpskog.

Pisana istorija je pisana istorija, ali slika (prizor) rečitiji su od reči. Plus Milena i Zoran!

U „Pričama iz Nepričave” živi naše selo, govori se lepim i pevanim srpskim jezikom,vrca naše drevno duhovno bogatstvo. Oslonac je to budućim naraštajima, veza sa korenima.

I ja sam tamo bio, i ponešto radio, i još mi je puno srce.

**

Još nešto samo malko...

...Davno davno, Duško Radović je savetovao mladim ljubiteljima svoje serije „Na slovo, na slovo” neka gledaju sporo, da im „Slovo” duže traje. E, kad „Priče iz Nepričave” sledeći put budu reprizirane, gledajte ih i vi tako, sporo - da vam duže traju!

VLADIMIR ANDRIĆ (Obrenovac, 25. oktobar 1944), pisac i reditelj. Završio Valjevsku gimnaziju (maturant 1963) i već za vreme tog školovanja objavljivao poeziju i režirao pozorišne predstave. Diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Najviše je radio u dečjem programu Televizije Beograd. Živi u Obrenovcu.

Šira verzija ovog teksta objavljena je u Velikom narodnom kalendaru Kolubara za 2013. godinu.

NAZAD NA VRH