NAZAD NA PRVU STRANU

Četiri Valjevca i Bela kafa

Bela kafa @ Narodno pozorište
Bela kafa @ Narodno pozorište

Aleksandar Popović sa tetkom Selenom

Aleksandar Popović sa tetkom Selenom

Na stranici Narodnog pozorišta u Beogradu posvećenoj pozorišnoj predstavi „Bela kafa“, našla su se imena čak četiri Valjevca: Aleksandra Popovića, Milana Neškovića, Zdravka Rankovića i Nenada Jezdića.

Komad „Bela kafa“ je napisao Aleksandar Popović, a režirao Milan Nešković, koji je za ovu predstavu dobio ovogodišnju nagradu za režiju “Ljubomir Muci Draškić”. I dok je Nešković nepobitno rođen u Valjevu, 1985. godine, sa Popovićem je situacija kompleksnija. Rođen je u Ubu, 1929. godine, ali se kao mesto rođenja ponekad navodi i Beograd. Kako je to objasnio Jovan Ćirilov: „Rodio se... na Ubu, majka mu je otišla sestri bliznakinji da se porodi. Kad je Aci dojadilo da objašnjava kako se tamo kao novorođenče obreo, počeo je da piše da se rodio u Beogradu gde se i začeo i odrastao.“

Ipak, naslov teksta Zdravka Rankovića u Reviji Kolubara iz 2010. godine, čiji se odlomak citira na stranici predstave, glasi: „Valjevac Aleksandar Popović“ - zbog brojnih veza koje je Popovićeva porodica imala sa Valjevom. Tim povodom, navodi se i ovaj zapis Jovana Ćirilova: „’Rodio ga je otac trgovac i majka domaćica, rođena Valjevka. Roditelji Momčilo, od milošte Moma, i Stanojka, upoznali su se u jednoj amaterskoj trupi u Valjevu kad su igrali Molijera. Otac je imao radnju u Valjevu, magazu u Beogradu u Karađorđevoj i kuću u Ulici prote Mateje, koju je srušila ratna bomba’.“

Milan Nešković @ Narodno pozorište

Milan Nešković @ Narodno pozorište

Reditelj Milan Nešković govori upravo o porodici u burnim vremenima kao okosnici „Bele kafe“:

„Ovaj komad je, vrlo verovatno, najintimniji Popovićev komad, jer obrađuje dve teme, Drugi svetski rat i Goli otok. Aleksandar je, kako sam tvrdi, preživevši oba stradanja, posvedočio scenama izazivanja onog najanimalnijeg iz svakog ljudskog bića, kako predatora tako i žrtve. On ipak obrađuje ove teme kroz prizmu jednog prostora i jedne atipične a opet jako prepoznatljive srpske porodice. Jer porodica je nukleus društva. Sistematsko uništavanje iste je tema koja mene intrigira.“

Pišući u pomenutom tekstu o sahrani pisca Aleksandra Popovića, Zdravko Ranković govori o neispunjenoj želji Popovića da počiva u Nepričavi, kao i o tome da je na ispraćaju govorio Valjevac Nenad Jezdić:

Bela kafa @ Narodno pozorište

Bela kafa @ Narodno pozorište

„Predosećajući svoj kraj, pisac Razvojnog puta Bore Šnajdera, Ljubinka i Desanke, Čarape od sto petlji, Krmećeg kasa i mnogobrojnih drugih dramskih dela želeo je „da počiva u porodičnoj grobnici u Nepričavi, selu između Uba i Valjeva“. Učinjeno je, ipak, drugačije – sahranjen je na beogradskom Novom groblju, u Aleji zaslužnih građana (...) A sahrana Aleksandra Popovića – među srodnicima, prijateljima i znancima poznatog i kao Žak, Aca, Ale, Aleks, Ap – završena je Raičkovićevom Kamenom uspavankom koju je čitao najmlađi Avgust iz poslednje dotadašnje podele Ljubinka i Desanke – Nenad Jezdić.“

NAZAD NA VRH