NAZAD NA PRVU STRANU

Priče iz Karađorđeve (I deo)

Početnu istoriju valjevske Karađorđeve ulice formulisao je Radovan M. Drašković pre više od pola veka. Onda je to kao feljton i publikovano u listu „Napred” (od 7. avgusta do 18. septembra 1970).

„Ovo je nova ulica – pisao je Drašković – nova u odnosu na Knez Miloševu i Vojvode Mišića ulicu s leve strane Kolubare, jer je Karađorđeva ulica kasno prosečena. Zato su u njoj novije kuće i noviji stanovnici... Današnja Karađorđeva ulica prosecana je u dva maha. Prvi put oko 1830. godine, kada je ondašnje Praviteljstvo poslalo člana Sovjeta Milosava Peruničića da ‘reguliše’ Valjevo. Tada je ova ulica prosečena  od današnje Biblioteke i Okružnog suda pa do ‘Jadra’ i onda se zvala Srećkovića sokak, zbog imanja Aksentija Srećkovića koje se u većem delu nalazilo na tom prostoru. Drugi put ta je ulica prosečena od Okružnog suda do Dabića kapije, koja se nalazila otprilike, gde je danas Medicinska škola. I onda se zvala Beogradska ulica. To prosecanje izvršio je inženjer Stevan Đuričić po uputstvima ondašnjeg ‘Kluba dvanajestorice’, otprilike polovinom prošlog veka”.

U nastavku tog svog istorijata glavne valjevske ulice Drašković je pobrojao njene nekadašnje istaknutije stanovnike i kuće što su ih oni imali.

Karađorđeva ulica se docnije dužinski udvostručila a u srednjem delu i višestruko proširila. Unekoliko je produžena prema Brđanima, do sadašnje Ulice radničke, a na suprotnoj strani sve do „Krušika”, odnosno do nekadašnje „rampe” (pružnog prelaza) kod te fabrike. Nastankom Naselja „Oslobodioci Valjeva”, osamdesetih godina prošlog stoleća, ona je sa te donje (istočne) strane skraćena sve do raskrsnice sa Uzun Mirkovom ulicom.

Proširenje je, pak, najpre učinjeno šezdesetih godina u delu između Sinđelićeve i doskorašnje Žikice Jovanovića ulice, gradnjom na južnoj strani stambenih zgrada koje nose broj 84 i njemu susedne cifre. Tim zdanjima Karađorđeva se sasvim približila Čika Ljubinoj ulici.

CC

Na prostoru između ulica Žikice Jovanovića (današnja Vlade Danilovića) i Vuka Karadžića, takođe prema jugu, prvi prodori su učinjeni u vremenu oko 1965. podizanjem desetospratnog sreskog zdanja i hotela „Beli narcis”. Početkom 70-ih sazidana je Robna kuća „Beograd” i uobličen Titov (sadašnji Gradski, budući Đinđićev) trg. Nije bilo snage (ili nije imalo htenja) da se trg ostvari i na severnoj strani Karađorđeve iako je on i na tom prostoru bio do u detalja isplaniran. Celokupno to planiranje učinjeno je pod rukovodstvom arhitekte Milana Lojanice, sadašnjeg akademika, koji se, za već izgrađeni deo Trga, u Beogradu ovenčao Okobarskom nagradom.

Sredinom 60-ih godina, u vreme kad je Valjevo za gradonačelnika imalo preduzimljivog i delotvornog Ljubišu Miloševića, Karađorđeva ulica je prokopana čitavom dužinom (ili je to onda učinjeno najvećim njenim delom) da bi ispod kolovoza bio postavljen glavni kanalizacioni kolektor. Radovi su sporo odmicali, strpljenje građana bivalo na velikom iskušenju ali je zauzvrat dugoročno rešen krupan varoški problem.

To se događalo u vreme kad je ovaj novinar, odlaskom na studije u Beogradu, za izvesno vreme proredio svoje veze sa Valjevom. A u odnosu na stanje koje je vladalo u vremenu oko 1960. godine, kad je započinjao svoje gimnazijsko školovanje, do danas mnogo šta je nestalo iz Karađorđeve ulice i mnogo šta se u njoj i oko nje izmenilo. Češća su bivala poboljšanja ali su nam se i u tom prostoru dešavala (i još se dešavaju) i poneka pogoršanja.

Umesto granitne kocke, kolovoz je prekriven asfaltom. Asfaltirani su, čitavom njihovom širinom, i trotoari. Nekada je, bar u središtu grada, trotoarsku pešačku stazu od kolovoza razdvajao travnjak oivičen uredno i pedantno uobličavanom niskom živom ogradom.

U nekadašnje kasarnske zgrade uselile su se Medicinska i dve osnovne škole („Žikica Jovanović Španac” i „Miša Dudić”). I za to je zaslužan Ljubiša Milošević. Nedaleko od škola zasnovana je konfekcija „Uzor”.

Autobuska stanica se iz Hajduk Veljkove, sa prostora uz kafanu „Beograd”, najpre odselila na nekadašnju zelenu pijacu pa docnije tamo gde je i sada.

Iz Karađorđeve je nestao i Dom omladine u kome se i danju igrao tvist uz muziku sa džu-boksa. Toj instituciji pripadao je stadion za male sportove, za košarku i rukomet, za čudesno privlačne boks mečeve ali i za smotre omladinskih radnih brigada...

Sa ugla ulica Karađorđeve i Vuka Karadžića nestalo je drevne kafane „Sunce” u koju se silazilo niz dva-tri stepenika. Nestalo je i mnogo šta drugo: Nastasova pekara, zgrada u kojoj su bili uredništvo „Napreda” i fotografski atelje Obrena Jovanovića, stamena ograda od Opštinskog do Okružnog suda sa raskošnom kapijum na sredini, obe najstarije valjevske samousluge...

Prvi deo teksta Zdravka Rankovića o Karađorđevoj ulici iz juna 2011, povodom tadašnje rekonstrukcije centralnog dela ove ulice

Nastaviće se...

NAZAD NA VRH