NAZAD NA PRVU STRANU

Priče iz Karađorđeve (II deo)

Prvi deo.

Nema, odavno nema ni korzoa. On jedino još traje u ponekim (sve bleđim) uspomenama. Taj prostor ovekovečila je valjevska poema Matije Bećkovića „Kad dođeš u bilo koji grad” distihom „U Karađorđevoj ulici/Između Pošte i Suda” kazujući o mestu prvog pesnikovog susreta („u subotu, 9. decembra 1956. oko pola osam uveče”, dakako – na korzou) sa Verom Pavladoljskom.

Dva stara telefonska imenika pružaju poneke pouzdane podatke o tome koga je, i čega, bivalo u Karađorđevoj ulici.

Telefone su 1936. godine u tom delu varoši imali: Stevan Janković, narodni poslanik (Karađorđeva br. 11); Gradska opština (14); Državno tužioštvo (15); Oficirski dom (24); Stevan Unković, industrijalac (31); Pera Marković, ministar u penziji (35); Pera Petković (36); Valjevska zadruga (37); Tehničko odeljenje Sreza valjevskog (41); Poreska uprava (49); Sresko načelstvo (49); Vlada Nedeljković, advokat (52); dr Tihomir Mihailović, sanitetski kapetan (68); dr Teodor Božin (80).

Uz oslanjanje na telefonski imenik iz 1958. godine pominjemo i bar deo onovremenog stanovništva Karađorđeve ulice. Takođe i onih institucija koje su u njoj bile locirane a uz koje je ubeležena i njihova adresa. 

Neparna strana: Milovan Radojević (Karađorđeva 25); Gradski komitet SKS (31); SSRN (31); Sreski odbor Saveza boraca (31); Abas Deronja (39); Školska poliklinika (41); „Valjevo”, Trgovinsko preduzeće na veliko (41-A); Zavod za socijalno osiguranje (45); Dom narodnog zdravlja (47); Apoteka „Zdravljak” (55); Razglasna stanica (55); dr Stevan Vujadinović, zubni lekar (55); „Rad”, berberska radnja (67); Onkološki dispanzer (75); Ljubivoje Nedeljković (87); dr Olga Stefanović (93); Branko Baltić, zubotehničar (101); Radovan Višić (101); dr Bogoljub Kovačević (103); „Plan”, projektantski biro (109); Tiosav Božić (153), Mirko Keler (173); „Jugopetrol”, stovarište (195); „Obnova”, trgovinsko preduzeće za promet industrijskim sirovinama i otpacima (227).

Parna strana: Dom JNA (28); Grozdan Đukanović (36); Okružni sud (48); Sreski sud (48); Narodni odbor sreza (50); „Sloboda”, trgovinsko preduzeće (70); Dečji vrtić „Dr Miša Pantić” (84); „Beograd”, restoracija (114).

Pre nego što je ponela ime vožda Prvog srpskog ustanka, a prestala da se zove Beogradski put, središnjoj valjevskoj ulici je pripadalo junačko ime – Obilića. Tako je određeno odlukom Odbora valjevske opštine od 14. jula 1897. godine kojom su ozvaničeni nazivi svih 28 ulica u Valjevu. U tom dokumentu njeno prostiranje je ovako obeleženo: „Obilića od apoteke Prikelmajera pa pravo do kuće Save Sekulića”.

Po Karađorđu se, svakako, nazvala posle dinastičkog prevrata u Srbiji, učinjenog 1903. godine. Kad tačno – to bi tek valjalo utvrditi. Taj posao valja usredsrediti na vreme pre maja 1909. godine. Pre dolaska u Valjevo beogradskih gimnazijalaca o čemu nam je zanimljiv putopis ostavio jedan od njih, Milutin Bojić, iz koga izdvajamo utisak: „Najlepša valjevska ulica (Karađorđeva) vodi u park, u kome se spajaju Obnica i Jablanica”.

CC

Posle Drugog svetskog rata predsednik valjevske Gradske opštine Vasa Nožica imao je dovoljno i snage i razboritosti zahvaljujući čemu je odbranjeno da Karađorđeva ulica ne uzme tada najčešće (Titovo) ime glavnih ulica. Promena u tom smislu izvedena je tek 1971, ali sa nevelikom važnošću – u leto 1990. godine uspostavljeno je predašnje stanje.     

U međuvremenu (leto 1961) Karađorđevom ulicom je u Valjevo, na biciklu, pristigao Aleksandar Tišma, sledbenik pesnika Bojića. I o tome pisao: „U Valjevo ulazim pod sumrakom, sekući neku prugu nad kojom je dignuta rampa. Široka, prava ulica sa temeljnim visokim kućama deluje izrazito gradski, čak specifičnije, austrougarski”.

I takav Tišmin utisak osnažuje uverenje da bi se o valjevskoj Karađorđevoj ulici, ovoga proleća u njenom centralnom delu temeljno preuređenoj i prolepšaloj, mogla i čitava knjiga napisati. Ona to po mnogo ćemu zavređuje. Neka ovi redovi budu prologomena za takvo buduće pregnuće.

Drugi deo teksta Zdravka Rankovića o Karađorđevoj ulici iz juna 2011, povodom tadašnje rekonstrukcije centralnog dela ove ulice.

* * *

Karađorđeva ulica je jedina ulica u Valjevu. Sve ostale su njene desne i leve pritoke.

Danju je Karađorđeva ulica pripadala odraslima, noću mladima. Carstvo mladih zvalo se štrafta. To carstvo počinjalo  je svake noći i dostizalo vrhunac oko deset sati uveče. Za to vreme u Karađorđevoj ulici  nije se mogao videti stariji čovek, kamoli profesor ili roditelj. Ako se neko nekim čudom tu i obreo, trudio se da ne skreće pogled i žurio  da što pre nestane. 

Kao da je  bila zastrta crvenim tepihom za to vreme se pretvarala u pistu, na kojoj se, u okviru smotre mladosti i lepote, održavala i svojevrsna modna revija. Parovi su javno šetali uzduž, a krijući popreko. Tih sezona, kako bi  rekli nadrealisti, najviše su se nosile grudi. Koja devojka  nije  bila zadovoljna veličinom, grudnjak je dopunjavala vatom. Niko nije bio nesrećan, potišten i sam.  Prebijenog dinara niko nije imao niti mu je trebao. Pojavljivanje na štrafti bilo je obavezno. Ako je neko izostao znalo se da je otišao  u Beograd. Ako se pojavio neko nov, došao je iz Beograda. Valjevo je bilo svet, ceo svet u malom. Prava Brižit Bardo, Sofija Loren, Kim Novak, Marlon Brando, Džems Din, Gari Kuper živeli su u Valjevu, a njihovi dvojnici u Holivudu. 

Centralna loža onih koji nisu šetali bila je uz zgradu Suda (korak-dva od mesta gde je sada spomenik proti Matiji). Devojke su laganim hodom, zauzete kobajagi ozbiljnim razgovorima, defilovale u ešalonima. Obuzeti sobom i svojim pričama momci su se pravili da ih ne primećuju, sem onog trena kad je nailazila ona s kojom je razmenjivan blesak oka. Tako sam i ja napustio ložu  i sišao s ivičnjaka 9. decembra 1956 godine oko pola osam uveče i prišao onoj čije sam ime čuo pre nego što sam je video.

Svevideće oko držalo je Karađorđevu ulicu pod video nadzorom. Kod Doma armije parovi su se okretali i vraćali nazad. Ko bi produžio dalje, mogao je skrenuti ka Pećini, a ko bi skrenuo ka Pećini –  o tome bi sutradan brujalo celo Valjevo. Na suprotnoj strani, ko bi produžio ka Poljoprivrednoj školi ili skernuo ka pijaci – znalo se da nisu čista posla...

Sećanje Matije Bećkovića o Karađorđevoj, iz jula 2011. godine 

NAZAD NA VRH