Na šta bi Valjevo trebalo da bude ponosno?

Završavajući 2015. godinu, nastavljamo podsećanje na neke od tema iz našeg “Kolubarinog upitnika”.
Kao i svaki grad, Valjevo bi moralo, iako to često nije slučaj, da bude ponosno na ljude koji se svojim čitavim bićem trude da ga učine boljim. Takvih ljudi nema previše, a meni prvi na pamet padaju oni koje sam imao čast da upoznam: Dule Arsenić, Branko Antonić, Zdravko Ranković, Milomir Romanović, Aca Mitrović, Zoran Jokić, Vlada Krivošejev...( siguran sam da ovaj spisak može da bude značajno duži, neka mi ne zamere oni koje zbog ograničenog tekstualnog prostora nisam setio).
Na nas koji se borimo da uspomene na njega budu još lepše.
KK Metalac jer je omogućio da nas na RTS-u ne spominju samo kad je neka nesreća.
Gorostase naše i svetske nauke, kulture i uopšte civilizacije koji su ponikli u našem gradu i koji su nas i čitavo čovečanstvo zadužili velikim delima u korist ljudi i njihovog napretka.
Na sve ljude koji još uvek veruju da nešto mogu da promene na bolje.
CC
Na ljude koji su ostavili trag, na uspešne u nauci, obrazovanju, medicini, umetnosti, književnosti, sportu...Na sve svetle primere, a ima ih. Na Valjevce sa duhom i na lepe Valjevke.
Stvari kojima Valjevo može da se ponosi spadaju u domen istorije. To je nažalost samo uteha za današnje ništa.
Jednom sam pokušala da na ovo pitanje odgovorim i tada je nastala igra Valjevopolis...
Na prelepu prirodu koja ga okružuje, Gradac i Valjevske planine, na istoriju. Na uspešne koji nisu u Valjevu, i na one koji su ostali u njemu. Na one ljude koji se bore da ovaj grad bude grad, a borba je teška i neizvesna.
Pa valjda treba da bude ponosno na ono što vredi, što je dokazano, problem je što je ono što vredi postalo relativno. Većina ima čudne kriterijume. Što bi rekli pjesnici, Što bi doli, sad je gori!